Kada je Anto Nobilo istupio u javnost riječima da je borba Davora Dragičevića prešla iz pravne i pravedničke u političku sferu, većini onih koji se imalo razumiju u povijest NGO projekata u BiH i “regionu” već je odavno bilo jasno da je to tako.
Na stranu luđačka, zadivljujuća upornost Davidovog oca, gotovo savršenog za ulogu koja mu je dana, na stranu i iskrena upornost svih onih koje je uvjerio da stajanjem s njim u redu grade novi sistem, pa se borba za pravdom pretvorila u široki front, širokih zahtjeva, no jučerašnji Dodikov istup u kojem poziva da se skupa krene na Tužiteljstvo, ako nije otvorio oči tisućama fanova Davora Dragičevića neće niti jedan.
Vlast u svakom društvu se sastoji se naime od izvršne, zakonodavne i sudske vlasti.
Zakonodavnu čine parlament, izvršnu vlada i predsjednik, sudsku – tužiteljstvo i sudovi.
Neformalni stup vlasti ona je medijska. Nju nadzire NGO. I Najdraža ambasada. Ona je glavni stup vlasti koji usmjerava sve društvene tokove u BiH. Ona nadzire naše emocije, ona nas uvjerava koja naša suza je pacifistička a koja fašistička.
Tužiteljstvo i sudovi mogu privoditi ljude iz izvršne i zakonodavne vlasti. Dodik može biti priveden i utamničen od strane sudske vlasti u RS. Ona daje naloge. Ona je dala nalog i za uklanjanje prosvjednika od prije neki dan. Policija bez naloga sudske vlasti ne smije uklanjati prosvjednike.
Tužiteljstvo je dužno provesti istragu, podići otužnicu. To ne čini niti parlament, niti vlada RS, niti načelnik Banjaluke. Zašto onda strelice Davora Dragičevića idu prema izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, a ne dotiču se zgrade Tužiteljstva?
Zašto slučaj umjesto napada na organe koji ne rade svoj posao završava na političkim prijetnjama Dodiku?
I kako to da sve s maksimalnom medijskom dozom prati političko Sarajevo?
Isto ono Sarajevo koje i dan danas krije jedno mistično ubojstvo. Točnije, više njih. Slučajevi su to ubojstava koji nisu zanimljivi Režiserima. Jer vlast u Sarajevu, još može poslužiti.
No, zamislimo suprugu Joze Leutara, kako mjesecima stoji u Sarajevu, na kiši, u projektu Pravda za Jozu, kako ima potporu svih medija i ambasada, i kako prijeti SDA-u, kako Bakira naziva ubojicom, kako blokira grad, kako je hit na svim sarajevskim TV kućama, kako uz nju stoje tisuće, i kako se svaki pokušaj uvođenja reda u Sarajevu, na prostoru gdje stoje tisuće, smatra obračunom režima.
Možemo li uopće zamisliti takvo Sarajevo?
Ne, Sarajevo kojeg plaćamo kao i Tužiteljstvo u njemu, optužilo je suvozača Joze Leutara, da je sam sebi podmetnuo bombu. Isto je to Tužiteljstvo koje u Banjaluci Davor ne napada.
Paralela toj sarajevskoj bizarnosti od optužnice suvozaču koji je sebi sam stavio bombu, u Banja Luci bila bi da režim Milorada Dodika optuži Davora da je ubio Davida.
Ta bizarnost se nama u Federaciji već dogodila. Mi živimo daleko mračniji entitet. U Srpskoj se to ne može dogoditi.
Ako prosječnog fana Davora Dragičevića u Federaciji BiH i šire upitaš o čemu se tu radi ovako će ti reći:
Dodik je sigurno ubio Davida, Dodik ili netko oko njega, i sada Dodik čini sve da se ne otkrije Davidov ubojica, i zataškava to. Ako ga pitaš koji bi bio Dodikov motiv da ubije Davida, samo će ti reći kratko: Ne treba njemu motiv, on je zlo, Dodik je režim.
Sad smo se vratili do ključnog četvrtog stupa vlasti. Medija. Mediji u FBiH su uvjerili građane da je Dodik čovjek koji jede tuđu djecu, i on to, prema njima, čini čisto iz dosade.
Uzmimo da je prosječan građanin FBiH u pravu oko Dodikove malicioznosti i ubilačkog nagona. Iako nije. Ali recimo da jest.
Prosječan NGO mahač NGO zastava, dakle, pojma nema da je Tužiteljstvo u BiH odavno pod kontrolom Najdraže ambasade, i međunarodnih struktura, i da ne postoji taj Dodik, koji bi spriječio Najdražu ambasadu da ga privede, optuži i osudi, da oni imaju ikakve materijalne osnove za to. Najdraža ambasada optužila bi i osudila Dodika i za daleko manje stvari, kamo li ne za zataškavanje istrage o ubojstvu. Vrlo rado bi mu oduzeli politička prava i makli ga sa scene da im da sudskog povoda za to.
Što je onda cilj strancima s projektom Davor Dragičević?
NGO projekt Davor Dragičević, međunarodni je projekt rušenja Milorada Dodika. On služi za sotonizaciju režima, i koristit će se još jako dugo. Zato ubojica i ne smije biti pronađen. Jer NGO naručiteljima treba ogorčeni otac. I nepronađeni ubojica. Ne treba im Davor koji je doživio pravdu. Treba im Davor koji uporno traži pravdu.
NGO naručitelj, i Tužiteljstvo u RS pričaju istim jezikom. Naručitelj okom, Tužiteljstvo skokom. I u stalnom su kontaktu. Koordiniraju se. Zato Davor Dragičević ne napada Tužiteljstvo u RS i ne gađa njihovu zgradu jajima. Zgrada Tužiteljstva ne gori, iako je morala. Zašto? Zato što je Naručitelj tako rekao.
A mi? Što smo to mi? Hrpa naivnih budala, iz sva tri naroda, s kojima se igraju, možda i spremaju za novi rat.
Živimo u društvu u kojem strane sile naše političare ucjenjuju i prijete im, dok je zapravo leglo korupcije u samim njima.
Netko je zaboravio pravni skandal desetljeća u BIH, zaboravili smo da je čovjek iz US ambasade nudio zaustavljanje optužnice optuženome za ratni zločin u zamjenu za osobnu korist?
Svi smo glupi? Svi smo samo NGO masa?
Nismo.
Neki od nas znaju da je BiH jedina država na svijetu u kojoj sudstvo i Tužiteljstvo nisu pod kontrolom Parlamenta i izvršne vlasti nego je OHR osmislio hibrid koji sam sebe imenuje i postavlja, i jedino odgovara Njima.
Što ćemo na kraju s ubojicom Davida Dragičevića? Ne postoji sretniji i zaštićeniji ubojica od njega. On je prilično uvjeren, ma tko god on bio, da je cilj Naručitelja da se projekt Davor što više odulji, a ubojica možda nikada i ne pronađe.
(poskok.info)
