PIŠE: Muharem Bazdulj
Širom Balkana, pa i u Bosni i Hercegovini, dokon svijet se dosjetio nove zabave: Hajde da procjenjujemo koliko nas ima. Nisu, naravno, statistike tog tipa nevažne, ali njihov ključ je u pouzdanosti. Zato i postoje popisi stanovništva koji se razlikuju od nagađanja iz impresionističkog registra.
U svijetu je običaj da se nacionalni popisi stanovništva obavljaju dekadno: u prvoj godini svake nove decenije. U Kraljevini Jugoslaviji obavljeni su redovni popisi 1921. te 1931. godine. Samo tri godine od kraja dotad najveće klaonice u ljudskoj historiji, u epohi mnogo zaostalijoj u kontekstu tehničkih pomagala, popis se savršeno uredno sproveo. Malo više od četvrt vijeka kasnije, u vremenu poslije Drugog svjetskog rata, novoj socijalističkoj Jugoslaviji su takođe trebale samo tri godine da održi prvi popis stanovništva. Zahvaljujući tom popisu, znamo da je Bosna i Hercegovina 1948. godine imala 2.565.277 stanovnika, dok je grad Sarajevo imao 113.769. Idući popis održan je poslije pet godina, 1953, da bi se 1961. ušlo u kalup redovnih popisa u prvoj godini decenije, što se i nastavilo, sve do 1991. godine.
Naravno, u najvećem dijelu svijeta, pa i u najvećem dijelu nekadašnje Jugoslavije, popisi su nastavili da se održavaju u starom ritmu, pa smo imali redovne popise najprije 2001, a zatim i 2011. godine. Uz Bosnu i Hercegovinu, popisnih neprilika bilo je i u Makedoniji te na Kosovu, što zbog oružanih sukoba, što zbog njihovih posljedica, odnosno zbog temeljnog značaja koji se pridaje etničkoj distribuciji stanovništva i procentualnog prisustva svake od etnija u ukupnoj populaciji. Koliko god u najvećem dijelu svijeta bilo opcionalno, kod nas se pitanje etničkog izjašnjavanja nameće kao najvažnije od svih. Odatle potiče i ključni razlog za mimoilaženja kod rezultata popisa iz 2013. godine kod različitih zavoda i agencija za statistiku.
I dobro, predugo se čekalo na prvi poratni popis stanovništva: čak sedamnaest godina. Pa je bilo i pomenutih i drugih problema, ali nekako se očekivalo da se u idućem popisnom ciklusu vraćamo tamo gdje i sav normalan svijet. Ali, ne lezi vraže; umjesto da su pripreme već odavno u punom jeku, kao da su se svi već pomirili da popisa neće biti kad mu je vrijeme, pa se unaprijed traže i opravdanja. Tako na jednom sarajevskom portalu neki dan izlazi ovakva analiza: “Bosna i Hercegovina neće provesti popis stanovništva 2021. godine. Posljednji popis u zemlji urađen je ne tako davno, 2013. godine. Obzirom da se popisi i vrše u prosjeku svakih 10-12 godina, nejasno je zašto se nekome žuri da već nakon osam godina napravi novi popis. Pogotovu što je riječ o milionskim troškovima, kojih naša zemlja nema na bacanje. Primjerice, prethodni popis u BiH je bio 1991. godine. I on je, tvrde brojni, bio povod za agresiju, jer je postalo jasno da će Bošnjaci ubrzo postati većinski narod. Tokom agresije pobijeno je oko 200.000 Bošnjaka, a preko milion je protjerano. Pa ipak, udruženi agresori nisu uspjeli u naumu da Bošnjaci postanu nebitan procenat bh. stanovništva. Već nakon zadnjeg popisa je postalo jasno ono čega su se oni pribojavali – Bošnjaka u Bosni i Hercegovini ima više nego svih ostalih zajedno. (…) Za BiH je najvažnije da prije popisa usaglasi zakon o provođenju popisa, odnosno, metodologiji, kako bi se izbjegli problemi iz 2013, kada Narodna skupština RS-a nije priznala rezultate. Jer ovako ako im ne budu po volji, jednostavno će po starom receptu samo reći mi to ne priznajemo. Pa se onda pitamo zašto bi išli sa popisom prije nego se osigura da će oni biti prihvaćeni od svih. Dosadašnje iskustvo kaže da je za pripremu popisa stanovništva potrebno tri do pet godina. A mi još nismo krenuli. I ne trebamo žuriti. Nekome bi očito odgovaralo da se to uradi na brzaka, kako bi se olakšale pogreške i manipulacije. Bošnjački predstavnici u vlasti to ne smiju dozvoliti.”
Teško je i pobrojati šta je sve pogrešno u gornjem rasuđivanju. Godina 2013. je odjednom “ne tako davno”; pa onda uličarski otprilike voluntarizam “da se popisi i vrše u prosjeku svakih 10-12 godina”; zatim demagogija štednje: eto, brate, to puno košta, a mi para nemamo. Kao da se državni novac ne troši svakodnevno na besmislice, dok je popis stanovništva sve prije nego besmislica. Onda kvazihistorijski “uvidi” plus “informacije” odavno odbačene kao pretjerivanje: “Prethodni popis u BiH je bio 1991. godine. I on je, tvrde brojni, bio povod za agresiju, jer je postalo jasno da će Bošnjaci ubrzo postati većinski narod. Tokom agresije pobijeno je oko 200.000 Bošnjaka, a preko milion je protjerano.”
Naposljetku, morbidni implicitni zaključak: i rat je imao smisla ako je prvi postratni popis pokazao da su Bošnjaci postali apsolutna većina u Bosni i Hercegovini, pa je bolje i ne popisivati se više da se to eventualno ne pokvari, kao što zaljubljena tinejdžerka najradije nikada ne bi oprala haljinu u kojoj se prvi put poljubila da se ne izgube miris i magija. Dok se na popis gleda isključivo kao na prebrojavanje Bošnjaka, Srba i Hrvata, sve je izvjesnije da stvarni broj stanovnika Bosne i Hercegovine teško može da bude veći od onog sa popisa iz 1948. Samo što je sada prosječna starosna dob, međutim, po svoj prilici, mnogo, mnogo veća.
(Oslobođenje)
