PIŠE: Saša Bižić
U bivšoj Jugoslaviji, pojedini disidenti, poput najpoznatijeg među njima, Milovana Đilasa, dugo su robijali zbog svojih uvjerenja. U nekadašnjem istočnom bloku takva iskustva bila su još dramatičnija, pa je Aleksandar Solženjicin morao da prođe kroz strahote komunističkih logora u Sibiru prije nego što je dostigao nacionalnu i svjetsku slavu. Danas, u doba drugačijih, ali ništa manje malignih nesloboda, Džulijan Asanž godinama ne može da napusti ambasadu Ekvadora u Londonu, dok Edvarda Snoudena čeka zatvorska ćelija do kraja života ako, kojim slučajem, kroči na tlo rodne zemlje, SAD.
Ništa od toga ne brine disidente na političkoj sceni Republike Srpske. Mada je u prvoj deceniji postojanja RS bila nesporna određena doza rizika za one koji su mijenjali stranu u partijskim obračunima, sada je to gotovo bezopasan sport. Štaviše, čak se može reći da je u ovdašnjim strankama u velikoj mjeri zaživjela davna krilatica Mao Ce Tunga: „Neka cvijeta stotinu cvijetova, neka se takmiči 100 škola mišljenja“, imajući u vidu brojne primjere soliranja bez ikakvih posljedica.
Neupućeni bi pomislili da je takva situacija dokaz apsolutne širine i neslućene tolerancije na svim nivoima u Srpskoj. Međutim, prije će biti da je riječ o tome da ni stranke nisu imune na ravnodušnost i letargiju kao rašireno stanje duha u ovom društvu. Zato istupe kakvi bi u ne tako dalekoj prošlosti bili doživljeni kao žestoka subverzija sada tretiraju na isti način na koji je Danilo Bata Stojković, kao Ilija Čvorović u filmu „Balkanski špijun“, opisivao neočekivano prisustvo nepoznatih klinaca sa isplaženim jezicima na njegovim fotografijama: „Ovo su neki čobani budale“. A i takve manifestacije otupjelosti i oguglalosti rezervisane su tek za internu upotrebu i najbliže okruženje, dok u javnoj sferi lideri upražnjavaju neobičnu kombinaciju blago mrzovoljne distance i potrage za nevjerovatnim formulacijama u kojim ipak pronalaze poneku riječ razumijevanja za „bludne sinove“.
Borislav Vukojević, viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, ovakve situacije ne smatra spontanim.
„Smatram da se tu najčešće radi o tehnikama političkog marketinga i da se ova navodna soliranja uglavnom dogovorena između lidera i onih osoba koje u javnosti ostavljaju utisak da su disidenti. Mi kao društvo nemamo dovoljnu demokratsku zrelost da bi ovdašnje stranke funkcionisale sa frakcijama, uz uvažavanje drugačijih mišljenja. U partijama uglavnom vlada velika disciplina, a eventualni izuzeci od tog pravila tolerišu se samo dok lideri mogu da ih drže pod kontrolom“, kaže Vukojević za Srpska Cafe.
Kada je riječ o opoziciji u RS, najsvježiji primjer pokroviteljskog garda ovdašnjih lidera prema unutarstranačkim „grešnicima“ dolazi upravo iz njihovih redova, u vidu reakcije predsjednika SDS-a Vukote Govedarice na famoznu izjavu ministra bezjednosti BiH Dragana Mektića o „genocidu“ u Srebrenici. U momentu kada je čak i značajan dio simpatizera opozicije očekivao pokušaj disciplinovanja funkcionera sklonog totalnoj anarhiji u medijskim nastupima, a da se ne pominje čitava serija vrijednosnih sudova bez dodirnih tačaka sa zvaničnom politikom stranke, Govedarica je posegao za oprobanom matricom – oštar start, iza kojeg odmah slijedi relativizacija, sa amnestijom, pa čak i afirmacijom u finišu.
„Niko iz SDS-a nema takav stav, pa ni Dragan Mektić, a očigledno je da je u pitanju jedna vrsta harange koja se vodi protiv njega duži vremenski period. Јa kao predsjednik stranke mogu sve to da odbacim sa jasnom teorijom – u BiH u proteklom ratu dešavali su se zločini na sve tri strane”, rekao je Govedarica, ističući da više vjeruje Mektiću kada kaže da je u pitanju „izmontirana izjava s ciljem njegove diskreditacije“ nego „izvjesnom novinaru“.
Zanimljivo je da su zategnuti odnosi najužeg vrha SDS-a sa prepoznatljivim političarima ove stranke, koji su u posljednjih nekoliko godina završavali razlazima, prije svega imali uporište u nezadovoljstvu „odmetnika“ vlastitom pozicijom u partijskim kadrovskim kombinatorikama, a ne u tzv. velikim temama. Ova okolnost je obilježila odlaske Nenada Stevandića i Ognjena Tadića, s tim da je aktuelni lider Ujedinjene Srpske to reatroaktivno prikazivao kao ideološki sukob, mada se o takvoj konotaciji može govoriti tek u novije vrijeme, a sadašnji šef Narodne stranke uopšte se nije ni upuštao u pokušaje naknadne racionalizacije „razvoda“ s takvih pozicija.
Istinske programske razlike između onog što formalno proklamuje SDS i teza koje iznose „slobodni strijelci“ mogu se registrovati tek u slučajevima Dragana Mektića, a odranije, u još većem obimu, Obrena Petrovića. Ali, pošto Govedarica, kao i njegov prethodnik Mladen Bosić, dosljedno ignoriše taj „paralelni kolosijek“ ili čak traži bizarne alibije za verbalne ekscese ovog dvojca, samo je pitanje vremena kada Vukotine drugačije ocjene političkih procesa više neće imati nikakvu težinu, jer će ćutanje biti shvaćeno kao znak odobravanja živopisne retorike iz Prnjavora i Doboja. Bilo da je riječ o Mektićevim aktuelnim tiradama protiv „nacionalističkih stranaka“, gdje je sa gnušanjem zgurao zajedno i vlast i opoziciju u RS i FBiH, ne izdvajajući ni sopstveni SDS, ili Petrovićevim ranijim ekscentričnim zapažanjima o sebi kao žrtvi zbog nepopularnih ličnih „probosanskih“ i „natofilskih“ stajališta.
I u ključnoj vladajućoj partiji, SNSD-u, situacija je daleko od idilične. Bilo je perioda – i to ne u „praistoriji“, već u sadašnjem mandatu predsjednika Republike – kada su odnosi Milorada Dodika sa Igorom Radojičićem bili vrlo naelektrisani. Opet, po sličnoj matrici kao u trouglu SDS – Stevandić – Tadić, aktuelni gradonačelnik Banjaluke nije bio na ivici izlaska iz stranke zbog generalnog pravca kojim Dodik vodi RS i SNSD, već usljed prilično trivijalnih imenovanja na sekretarska mjesta u poslaničkom klubu u parlamentu Srpske, te sličnih kadrovskih peripetija, danas nebitnih za bilo koga van ovog kruga.
Politički analitičar Borislav Vukojević podsjeća da je on na vrhuncu navodnog udaljavanja Dodika i Radojičića izrazio skepsu prema ocjenama da će ovaj odnos biti okončan razlazom.
„Ispostavilo se da sam bio u pravu i da je između njih očito postojala saglasnost da djeluju na takav način, kako bi privukli dio biračkog tijela koji im u drugačijim okolnostima ne bi bio sklon. Slična stvar je i sa Mektićem, mada se SDS često ograđuje od njega, s tim da je on ipak mala enigma i da su tu mogući različiti scenariji. Što se tiče ostalih koji slove za soliste u svojim partijama, u 99 odsto slučajeva riječ je o podjeli uloga“, zaključuje Vukojević.
Pored Dodikovih tenzija sa Radojičićem, zapamćeno je i zahlađenje odnosa Rajkom Vasićem, ranijim izvršnim sekretarom SNSD-a. Posljedice po stabilnost stranke bile su manje, ali je čitav spor bio ideološki utemeljeniji, jer bivši gensek, koji se povukao u drugi plan nakon što je u jednom blogu otvoreno pozvao Dodika da se povuče sa čela SNSD-a, i danas, bez obzira na nespornu lojalnost lideru stranke, ne propušta priliku da ukaže na šefove nedosljednosti u nacionalnoj politici i greške koje se tiču organizacione problematike ove partije.
Osim ta dva slučaja, bez mnogo humora, varnice u SNSD-u imale su i duhovite epizode. Možda je najkomičnija bila ona sa polarizacijom u poslaničkom klubu ove stranke u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Prije skoro jedne decenije, Dušanka Majkić i Milica Marković su se našle na jednoj strani, a četiri muškarca iz kluba na drugoj poziciji. Ocjenjujući glasanje kolega o određenom zakonu kao pristajanje na prenos nadležnosti sa RS na BiH, Majkićeva je do te mjere izgubila nerve da je Milorada Živkovića i još trojicu kolega na internom sastanku, prema tvrdnjama svjedoka, direktno nazvala „izdajničkim p…ama“.
Takvu sudbinu je dugo izbjegavao Budimir Balaban iz DNS-a, da bi na kraju ipak morao da napusti ovu partiju, kada se na godišnjoj skupštini suočio sa gotovo potpunim bojkotom, poslije skoro godinu dana postepenog udaljavanja od osnovnog smjera na gradskom nivou u Banjaluci, koji je personifikovao Nedeljko Čubrilović. To se još nije desilo potpredsjedniku NDP-a Zdravku Krsmanoviću, čije zazivanje međunarodnog intervencionizma u RS, bez obzira na potrese u javnosti nakon takvih istupanja, još nije primoralo lidera stranke Dragana Čavića da ga sankcioniše ozbiljnije od povlačenja za rukav na pres konferencijama.
I dok (polu)disidenti u političkim strankama u RS žive kao „momci“, iako su, formalno, politički i dalje „oženjeni“, njihove egzibicije bar na momente donose dašak glamura na ovdašnju javnu scenu. Jer, mada pojedini među njima lako padaju u zamku patetike, pa rastanak sa dojučerašnjim istomišljenicima opisuju kao odnos Isusa i Jude, gotovo sve ovakve situacije, kada smo već na vjerskom terenu, imaju više veze sa odlukama holivudskih zvijezda da svaku novu sezonu započnu sa promjenom religije. Tako se oni koji su prošlog ljeta bili zen budisti naprečac zainteresuju za sajentologiju, pa odbace oboje kada upoznaju kabalu. Još ako se u sve umješaju interesni faktori, svojevrsni predbračni ugovori u politici, žutoj hronici unutar partija u Srpskoj nema kraja.
Kad aktivisti ozbiljno shvate funkcionere
Dok stranački disidenti kroz nevolje u svojim partijama najčešće prolaze sa dozom cinizma i nonšalancije, obični smrtnici nerijetko padaju u vatru kad se njihovi miljenici nađu u nemilosti lidera. U to se uvjerio Elemedin – Dino Konaković, funkcioner SDA koji upravo napušta ovu partiju. Kada je saznao za letak u kojem anonimni organizatori na nepoznatoj lokaciji u Sarajevu sazivaju protest protiv njegove smjene, Dino je prvo sebe oslovio u trećem licu, kao kantonalnog premijera, pa je onda pokušao da smiri mase fanova elegantnom formulacijom: „Molim vas da to ne radimo, ma koliko bila riječ o najboljoj namjeri“. Ovakvi slučajevi nisu samo federalni kuriozitet, jer ih je bilo i u RS. Početkom jula ove godine, smijenjeni predsjednik OO SDS-a u Gradišci, Saša Lazić, doveo je u Banjaluku oko 30 pristalica, koji su napravili „klasičnu sačekušu“ za članove Glavnog odbora uoči sjednice ovog tijela. Lazić nije bio relaksiran kao Konaković, pa je dušmanima tada poručivao: „Neće se ovo tek tako završiti, vidjećete vi svoje u Gradišci“.
(srpskacafe.com)
