PIŠE: Muharem Bazdulj
Neobično duhoviti, vispreni i inteligentni mislilac današnjice Nassim Nicholas Taleb voli da kaže kako je za umjetnika bolje da ga mali broj ljudi intenzivno i bezuslovno voli, nego da ga veliki broj ljudi cijeni i poštuje. Stvar je, makar djelomično, u intenzitetu: mali broj strastvenih sljedbenika vjernije će i upornije propagirati nečiji opus i čuvati ga od zaborava, nego veliki broj onih kojima se to, eto, blago sviđa.
Slična stvar, reklo bi se, vrijedi i za medije, makar dugoročno gledano. Kratkoročno i srednjoročno, gledaju se tiraž i uticaj, a dugoročno nešto suštinskije i trajnije.
Prve decenije nezavisnosti Republike Hrvatske obilježila su dva politička nedjeljnika: zagrebački Globus i splitski Feral Tribune. Kad je riječ o tiražu, Globusov je nesumnjivo uvijek prednjačio u odnosu na Feral. Isto tako, u vrijeme kad se Feral Tribune ugasio, Globus je djelovao potpuno stabilno i neranjivo u kontekstu problema koji su naposljetku “dohakali” Feralu, a ticali su se nevoljkosti oglašivača da se reklamiraju u ovom listu.
Ipak, Ferala nema već godinama, a baština mu djeluje nikad življom. Viktor Ivančić i Boris Dežulović su i dalje među nekolicinom najboljih novinara i publicista (post)Jugoslavije, što je, naravno, važilo i za Predraga Lucića sve do njegove prerane smrti, a i manje važni Feralovi autori “haraju” na različite načine novinarskom i umjetničkom scenom. Takođe, o Feralu se pišu knjige i snimaju dokumentarne televizijske serije.
Ne, Globus se (još) nije ugasio, ali po svemu sudeći njegova propast je upravo postala nepovratna. Nakon što je Ninoslav Pavić morao da se odrekne svoje novinarske imperije, sve je već bilo krenulo nizbrdo, pa se u jednom trenutku Globus bio prebacio i na jeftini crno-bijeli rotopapir. Tiraž je bio neuporedivo manji nego u “danima ponosa i slave”. Ipak, i dalje je to bio politički nedjeljnik, mada su oni skloni analogijama morali da se sjete da je i Feral neko vrijeme prije gašenja pokušao da spase ono što se spasiti dalo odustajanjem od kolora i magazinskog formata.
Ipak, sve do kraja januara, barem na formalnom nivou sve je bilo kako je i bilo. A onda je objavljeno da je posljednji januarski broj istovremeno i posljednji uopšte broj Globusa kao nedjeljnika, odnosno da od februara Globus postoje dvonedjeljnik iliti dvotjednik.
Koliko sam uspio da primijetim, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini, ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori, nije bilo nikakvih komentara na ovu vijest. Naoko paradoksalno, taj nedostatak komentara skoro da potvrđuje da je odluka menadžmenta Globusa bila jedina moguća, mada je i kao takva po svoj prilici samo odgađanje neizbježnog. Jer u nekim drugim vremenima, bila bi to odluka o kojoj bi se mnogo pisalo.
Ako već govorimo iz bosanskohercegovačke perspektive, daleko od toga da je Globus ovdje neuticajan. U posljednjih godinu dana, nekoliko je tekstova iz Globusa isprovociralo polemičke odgovore u BiH. Uostalom, i u posljednjem broju u nedjeljnom ritmu, Ivo Lučić se ponovo javio sa svojom opsesivnom fiksacijom na Željka Komšića (“Ovom prilikom ću se osvrnuti na gostovanje Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na Hrvatskoj radioteleviziji. Nisam napisao hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, jer Komšić to nije, ne želi i ne može biti. Koristeći javnu televiziju, Komšić je rekao nekoliko teških neistina koje je potrebno objasniti hrvatskoj javnosti.”).
Nije šutnja o Globusu ni ignorancija ni tiho likovanje, nego samo posljedica svijesti da je riječ tek o epizodi u već prepoznatljivom serijalu.
Nije mnogo vremena prošlo, jedva nekoliko godina, otkad su zavisnici od štamparske “olovne boje” na nekoliko boljih kioska u Sarajevu svakog četvrtka (i petka) mogli da kupe Dane, Slobodnu Bosnu, Globus, Feral Tribune, Vreme, NIN i možda još ponešto, u skladu sa idiosinkrazijama ličnog ukusa. Slobodne Bosne i Ferala već neko vrijeme nema, Dani su postali mjesečnik (istini za volju, Dani su nekoć već bili mjesečnik tako da to nije toliko bez presedana kao slučaj s Globusom), a Globus dvotjednik.
Naivni tehno-optimisti su već vjerovatno napeti k’o puške da zatrube kako to i nije bitno, kako imamo puno portala i imamo društvene mreže i sve je divno i krasno, ali svako sa zrnom racionalnosti mora biti svjestan da je dekadencija koja je zahvatila ovdašnju kritičku javnost i kriza kakve-takve demokratije koja se jedva bila primila, između ostalog, posljedica propasti kulture printanih medija. Generacije rođene pedesetih i početkom šezdesetih su se proteklih decenija s nostalgijom sjećale vremena kad su u dnevnim novinama postojale i baletske kritike i dopisnici što iz malenih mjesta u unutrašnjosti što iz velikih svjetskih gradova.
Nije uopšte daleko vrijeme kad će generacije s kraja šezdesetih, iz sedamdesetih i sa početka osamdesetih morati teškom mukom da ubjeđuju one mlađe da se nekad četvrtkom i petkom kupovalo toliko dobrih novina da vikend nije bio dovoljan da se svi sjajni tekstovi iščitaju. Politički magazini ubrzano nestaju sa pultova trafika i sa tezgi kolportera te sele u magacine memorije i u uspomene.
(Oslobođenje)
