PIŠE: Saša Bižić
Ranije je postojalo pravilo – ako vodiš jednu organizaciju i želiš da se na kulturan način riješiš neugodnog konkurenta, onda mu izmisliš nekakvu počasnu funkciju ili ga postaviš za savjetnika. Naravno, bez namjere da ga zaista pitaš za sugestije i mišljenja. Međutim, danas je u vodećim političkim strankama u Republici Srpskoj u opticaju nova moda. Ključnim oponentima u vlastitim redovima lideri nude, ni manje, ni više – premijerske funkcije.
Za tom metodom je, prema nezvaničnim informacijama, posegao predsjednik SDS-a Vukota Govedarica, pokušavajući da amortizuje potencijalno nezadovoljstvo Mirka Šarovića i Miće Mićića zbog činjenice da je mladi lider partije na sjednici Glavnog odbora, 24. februara, izdejstvovao sopstvenu kandidaturu za prvog čovjeka RS na oktobarskim izborima. Da ovaj dvojac, koji je takođe imao pretenzije da se na jesen okuša u najvažnijim duelima, ne bi bio na kraj srca, Šaroviću je ponuđeno da nakon pobjede Saveza za promjene bude predsjedavajući Savjeta ministara BiH, dok je Mićiću u istom slučaju garantovana funkcija predsjednika Vlade RS. Postoji samo jedan problem – trijumf SZP-a je apsolutno hipotetička varijanta, pa utješni golubovi na grani nemaju naročit značaj u poređenju sa vrapcem u Vukotinoj ruci.
I u vladajućem bloku njeguju sličnu vrstu humora. Javnost u Srpskoj svjedoči višemjesečnim nastojanjima predsjednika DNS-a Marka Pavića da njegova stranka od partnera iz SNSD-a za dugogodišnje vjerno savezništvo bude nagrađena kandidaturom za predsjednika RS. Iako ga Milorad Dodik u medijskim istupima upadljivo ignoriše kada je riječ o tom zahtjevu, opet je neformalnim kanalima moguće saznati da je upornom doajenu iz Prijedora poručeno kako, eto, neće dobiti baš sve što želi, ali, u znak zahvalnosti za odanost tokom starih dobrih vremena, DNS sigurno može da računa na fotelju premijera Srpske poslije 7. oktobra. I tu se naslućuje nevolja, jer je dostizanje kote od 42 poslanika u NSRS i za Dodikovu stranku, bez obzira na trenutnu prednost u anketama, još na dugom štapu. A čak i da nije, oprezni Pavić nema razloga da očekuje bilo šta drugo osim da bude izigran, ukoliko buduća parlamentarna matematika SNSD-u nagovijesti i tračak mogućnosti za sklapanje većine sa socijalistima, Ujedinjenom Srpskom ili nekim trećim uzdanicama, a bez DNS-a.
Dok se nesuđeni premijeri već sada zagrijavaju pored aut-linije, u javnosti se širi uvjerenje da su najvažnije kocke izbornog mozaika u RS sklopljene i da će se u trci za funkciju predsjednika RS suočiti Vukota Govedarica i Željka Cvijanović, a u nadmetanju za srpskog člana Predsjedništva BiH Mladen Ivanić i Milorad Dodik. Iako postoji visok stepen vjerovatnoće da će se upravo ta imena naći na glasačkim listićima u oktobru, iznenađenja još nisu potpuno isključena. I to, prije svega, na strani izborne jednačine na kojoj se nalazi vladajuća koalicija, s tim da se do takvog faktora nedoumice dolazi indirektnim putem, posmatranjem reakcija lidera SZP-a. Jer, zanimljiva je Ivanićeva lakoća pristajanja na varijantu u kojoj je SDS imao pravo da prvi izabere izborni nivo na kojem će se boriti njihov favorit.
Od ulaska u politiku, počasni predsjednik PDP je povlačio razne političke poteze – nerijetko vješte, nekada trajno neobjašnjive, ali nikada hazarderske. Apsolutno ne liči na Ivanića opušteni ulazak u duel sa Dodikom, pošto u ovom trenutku nema indicija da je lideru SNSD-a, bez obzira na sav balast u očima kritičara, nakon 12 godina neprikosnovene vlasti u Srpskoj bilo ko od konkurenata ugrozio status političara sa najvećom podrškom u RS. Naravno, u entitetskim koordinatama, Ivanić je takođe kapitalac, a ako neko može da parira Dodiku u opozicionim redovima, on je taj. Dakle, odnos snaga u narednih 10 mjeseci može da se promijeni.
Međutim, može da se desi i još jedan scenario, koji se takođe pominje u krugovima upućenih u zakulisna kretanja na političkoj sceni. A to je posezanje „nevidljive ruke“ unutar stranog faktora za administrativnim mjerama – sigurno maštovitijim od pukog aktiviranja bonskih ovlašćenja u rukama karikaturalnog visokog predstavnika Valentina Incka – koje bi onemogućile Dodika da uopšte izađe na izbore za srpskog člana Predsjedništva BiH. U vrhu SNSD-a su, tvrdi se, upoznati sa mogućnošću da situacija krene ovim tokom, a njihov prvi čovjek nema namjeru da zateže konopac do pucanja, već barata kandidaturom Sredoje Novića kao rezervnim rješenjem. U rokadi kakva bi uslijedila, sadašnji predsjednik Srpske pretendovao bi na funkciju premijera RS. Tu dolazimo do razjašnjenja relaksiranosti Mladena Ivanića, budući da i on, kažu verzirani, ima ista saznanja, pa čeka rasplet, nakon čega bi stekao neočekivanu reputaciju fajtera koji je bio spreman da stavi sve na kocku, ali ga je, eto, viša sila sprečila da bude opozicioni David i u neravnopravnom obračunu nokautira „režimskog“ Golijata.
Ni na terenu na kojem se kao već gotova stvar tretira utakmica Govedarica – Cvijanović nije zgoreg malo sačekati, prije nego što se udari „završni pečat“. Iako aktuelna premijerka RS i dalje uživa maksimalno povjerenje Milorada Dodika, to je, izgleda, jedini adut kojim raspolaže. Željka Cvijanović je do te mjere tanak izborni oslonac njegove politike da i prodor Vukote Govedarice u ugao namjenjen izazivaču predstavlja ozbiljan povod za brigu u razmatranjima svih visokopozicioniranih SNSD-ovaca koji se ne prezivaju Dodik. Jer, osim zabrinjavajućeg salda sadašnje vlade u ekonomsko-socijalnoj sferi, njoj ne ide u prilog ni činjenica da se od Cvijanovićeve ne baš otvoreno, ali dovoljno jasno distanciraju neke od najuticajnijih figura stranke, poput gradonačelnika Banjaluke Igora Radojičića i ministra finansija Zorana Tegeltije. Da se ne govori o tome da je prethodni izlet u izborne vode završila porazom, koji jeste bio tijesan, ali, u politici, kao i u sportu, pamti se samo konačan rezultat.
Ipak, pošto sve ovdašnje političke ličnosti imaju svoje iracionalnosti – pa tako i lider SNSD-a, hronično nepovjerljiv prema gotovo kompletnom ostatku sopstvenog okruženja – šanse da Dodik odustane od insistiranja na kandidaturi Željke Cvijanović za predsjednika RS opstaju tek u promilima. Pri tome, teško da će se odlučiti za neka od najčešće pominjanih alternativnih imena, kao što je respektabilni Siniša Karan, jer je malo vremena da se ovaj nenametljivi čovjek učini dovoljno prepoznatljivim najširoj biračkoj populaciji. Ali, ako bi baš htio da bude nepredvidiv i sklon potpunom riziku, koji može da rezultira totalnim krahom ili apsolutnim uspjehom, te da prekrši vlastito sveto pravilo da nema aduta van SNSD-a, Dodik bi na duži rok zbunio i dezorijentisao protivnike – kandidaturom čelnika Ujedinjene Srpske Nenada Stevandića za predsjednika RS.
Naravno, šef US izaziva oštru polarizaciju birača na one koji ga ostrašćeno ne podnose i druge koji ga skoro konspirativno, ali lojalno slijede. I kojih ima više nego što ankete u ovom momentu registruju, mada ne toliko koliko sam Stevandić smatra. Tačno, on bi doveo Dodika u situaciju da potpuno zaboravi na savez sa DNS-om, te da se zabrine nad mogućnošću da mu se desi isto što i Borisu Tadiću kada je, uz pomoć sive eminencije, sad već pokojnog Miodraga Rakića, kreirao Srpsku naprednu stranku u Srbiji i pokušao da dozira njen rast, pa je izgubio kontrolu nad tim procesom. S druge strane, u ovoj varijanti, vladajući blok u RS prešao bi iz pasivne u aktivnu ulogu, pošto Stevandićev stil, zasnovan na rijetko viđenom entuzijazmu koji ne mogu pokolebati nikakvi naleti omraženosti iz suparničkih redova, znatno više korespondira sa Govedaričinim načinom političke borbe od umorno-przničave retorike Željke Cvijanović. Dodatna dimenzija je i Stevandićevo insajdersko poznavanje osjetljivih tačaka konkurenta, mada isto vrijedi i za Govedaricu, imajući u vidu period zajedničkog djelovanja u SDS-u.
U toj hipotetičkoj situaciji, ne znači mnogo sadašnja Vukotina samouvjerenost na krilima uspjeha na posljednjem okupljanju vrha stranke, kada je u Predsjedništvu raspolagao većinom 8:3 za partijski nastup na predsjedničkim izborima u RS, a ne u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH, što je odgovaralo Šaroviću. Ili, kada su u GO za njegovu kandidaturu bila 63 člana, a za Mićićevu 17. Sve to u SDS-u ne znači mnogo i nema dugoročan karakter, jer su Govedaričini pretodnici na funkciji mogli da se uvjere da se stotine navodnih fanova u rukovodstvu, na prvoj krivini, vrlo lako prestroje u hodu i začas uključe u „toplog zeca“ za rashodovanog vođu.
Ipak, u SDS-u će se držati zajedno do 7. oktobra, a pravi izazovi neće doći ni iznutra, čak ni od vladajućeg bloka, već iz zanemarenog smjera – od naprednjaka u RS. A to indirektno znači – i od Aleksandra Vučića. U manjoj mjeri od onih koji nisu u njegovom vidnom polju, od tandema Goran Đorđić – Hadži Jovan Mitrović, pri čemu je gotovo nevjerovatan podatak da će „Hadžija“ uspjeti po drugi put da se infiltrira u SZP, nakon 2014. godine, kada ih je ovaj mag sudsko-stranačkih zavrzlama gotovo spriječio da nastupe na izborima kao koalicija. Međutim, kombinacija Darko Matijašević – Nikola Poplašen, čije su veze sa Beogradom realne, može SDS-u i Savezu za promjene da uzme solidan broj glasova, nedovoljan za nekakav spektakularni prodor najnovijeg naprednjačkog bloka, ali više nego presudan za teoretski poraz Govedarice i Ivanića od kandidata SNSD-a.
Mada, to već nije sfera politike, već psihologije i patologije, jer Vučić ne može toliko poniziti SZP, koliko niskih udaraca oni mogu da istrpe od svoje neuzvraćene političke ljubavi. To bi još djelovalo i originalno, kada ne bi postojao DNS, stoički spreman da, u relacijama s Dodikom, podnese sličan tretman. Da su usamljeni u mazohizmu, čelnici Saveza za promjene i Demokratskog narodnog saveza bili bi tek ekscentrici. Ovako se bar može reći da pripadaju istoj školi mišljenja, kada im već nije suđeno da budu u koaliciji.
