Partizanska bolničarka i ratnik slavnih jedinica, Pete kozarske i Jedanaeste krajiške brigade NOB, invalid Drugog svjetskog rata, Jelka Dojčinović iz Donjih Podgradaca pod Kozarom, vjerno čuva ordenje i uspomene davnog vojevanja.
Načelniku Gradiške Zoranu Adžiću, koji je došao kod nje u posjetu, pokazala je pušku koju je zarobila 1942. godine u Dragotinji, gdje je i ranjena.
U borbi kada su partizani minirali prugu kojom je naišao njemački oklopni voz, pogođena je u nogu ali se oporavila nošena nadom u bolji život, u slobodu, vjerom da i ona učestvuje u izgradnji humanijeg društva, tolerantne zajednice svih naroda i narodnosti.
Gradiškom načelniku se požalila da joj nedostaje municije, a rado bi se, kada se približi 29. novembar, Dan Republike Jugoslavije, oglasila pucnjima.
– To bi bio znak da sam još živa i zdrava, da me pamet služi, da znam šta radim i šta govorim. Naravno, htjela bih tako i da obilježim praznik svoje države za koju sam se borila, a koja i sada živi, postoji u mome srcu – britkim jezikom, odlučno kao da daje raport ratnom komandantu, obratila se Jelka načelniku Adžiću koji je, sa velikim poštovanjem slušao njenu priču, savjete i želje da u novoj državi živimo u miru, slozi, toleranciji i razumijevanju.
Nije obećao municiju ali jeste desetodnevni boravak u banji Laktaši, što je najstariju partizanku veoma obradovalo. Ona je u 16. godini osjetila strahote okupatorske čizme na Kozari i u logorima smrti Jasenovcu i Staroj Gradiški. U Drugom svjetskom ratu, u borbi za slobodu Jelka je pregazila mnoge vrleti, probijala se kroz njemački obruč, ustaške straže, predvodila omladinu svoga kraja na putu do konačnog oslobođenja od okupatora, previjala rane ratnih drugova i drugarica.
– Imam Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom i Medalju za hrabrost, a pokojni suprug Mihajlo je bio prvoborac. Čuvam i njegovu Spomenicu 1941. To su moje uspomene, dokaz da smo oboje bili u istom stroju, gazili ka istom cilju. Petoro djece sama sam podizala i vaspitavala u duhu slobodarskih ubjeđenja – odlučno nam svoju životnu priču, odmotava Jelka Dojčinović, rođena 5. marta 1923. godine.
Ipak, mnoga svjedočenja i razgovore počinje ratnim sjećanjima.
– Uvijek je bilo teško, ponekad je to izgledalo nemoguće ali sam bila mlada, odlučna, samouvjerena. Sa stričevkom Lepom Pejić pobjegla sam iz Jasenovca 1942. godine, jer sam vjerovala u život, u našu pobjedu. Takva nepokolebljivost i jasan životni cilj vodili su me i kasnije, kada sam se borila da na pravi put izvedem kćerke Milju, Rosu, Danicu, Nadu i sina Dragoju – objašnjava baka Jelka koja se hvali sa 8 unučadi i 15 praunučadi.
Ipak, nezaobilazna tema svih razgovora je njen bivši komandant Josip Broz Tito.
– Kada bi moglo, pristajem da mi neka viša sila oduzme život i da me sahrane, da me u grobnicu polegnu, a da Tito ustane, da vrati državu za koju smo se borili, koja je bila ponos njenih naroda i cijelog svijeta. Mene neka sahrane gdje hoće, ne moraju u Kuću cvijeća kao njega, nego na najbliže seosko groblje – objašnjava Jelka privrženost idealima za koje se borila, u ratu u kojem je poginulo 25 njenih najbližih srodnika.
O njenom ratnom putu svjedoče i mnoge fotografije koje, uz kafu, pojašnjava gradskom načelniku. Žali zbog loših odnosa u društvu, sujete i zlobe među ljudima, stalnih svađa, nesloge…
– To nije dobro. Sramota je svađati se na sjednicama koje gledam, ružno govoriti jedni drugima, a naroda se niko ne stidi. Da sam neka vlast, naredila bih ovim poslanicima i političarima da zasuču rukave a iz Skupštine sve istjerala. Muškarce treba poslati da oru njive, beru voće, jabuka ima neobranih na sve strane, dati im zadatak da siju, žanju, kupe grane po šumi, krešu međe pored puta. Žene, ove političarke koje se međusobno ogovaraju, a narod ih gleda, natjerala bih da peru suđe, čuvaju djecu, okopavaju bašte, prebiraju grah, luk, brezovim metlama da metu ulice pune lišća, umjesto što sjede i svađaju se za velike plate. Kod Tita to tako nije moglo da se radi – zaključuje Jelka Dojčinović, živa knjiga istorije podgradačkog kraja i slavne Kozare.
Heroj Jaruga
Jelka Dojčinović kaže da je njena djevojačka simpatija u ratu bio narodni heroj Stojan Grujičić Jaruga, ranjen 28. septembra 1944.
– Bio je zgodan, stasit… U borbama je ostao bez obje šake. Njegov odlazak na liječenje nas je rastavio. Mnogo godina kasnije, kada je došao u Podgradce, vidjevši me, raširio je ruke i rekao: “Gdje si ljubavi moja, što me ostavi”. Oboje smo plakali i sjetili se lijepih ratnih uspomena – veli ova krepka starica
(Srpskainfo)
