PIŠE: Denis Kuljiš
Sad točno znamo dan kad je Andrej Plenković počeo gubiti iduće izbore. Dogodilo se to početkom veljače 2019. Rezultati ankete jasno pokazuju da mu slijedi poraz. Nije samo riječ o golim brojkama, nego o trendu, a u parlamentarnoj politici trend je kralj – ima snagu kao sudbina u grčkoj drami, i podjednako mu se nitko ne može otrgnuti… Naravno, osim brojki, bitan je politički kontekst. Činjenica je da na polovici mandata više nema vremena za revolucionarne zaokrete s neočekivanim ishodom.
U veljači je objavljeno istraživanje CRO Demoskopa – a sad nije važno je li agencija ova ili ona, dok ni podaci ne moraju biti posebno precizni, kao što nisu, jer se u tumačenju rezultata priznaje statistička greška od dva do tri posto gore ili dolje, a to znači – pet posto između krajnje optimistične i krajnje pesimistične procjene, koja bi cijelo istraživanje učinila neupotrebljivim, da nemaš koroboraciju u prethodnim rezultatima. Ključ je upravo u tim pomacima u uvijek istim istraživanjima koja se provode iz mjeseca u mjesec… Otkriva se trend, najpouzdaniji pokazatelj političkog stanja u zemlji.
HDZ se naizgled dobro drži – 28,4 posto. SDP je nisko pao – 15,8 posto. I Živi zid pada – došao je na 10,9 posto, dok se Most urušava (6,5 posto). No, eksplodirao je START koji je preko noći dostigao 4,6 posto, a još se ne zna ni tko će stranku sačinjavati, ni što će joj biti usmjerenje, osim onoga što, vrlo općenito, iznosi predsjednica Dalija Orešković, čiji je to osobni projekt. START preuzima protestne glasove ŽZ i Mosta, te privlači one koji se izjašnjavaju za SDP kao najizgledniju oporbu HDZ-u.
Glas, odmetnuti HNS – oni bi rekli pravi, izvorni HNS – ima sad 3,8 posto, Hasanbegovićevi Nezavisni za Hrvatsku 3,3 posto, Beljakov ”lijevi HSS” 3,2 posto i stranka neumornog Bandić Milana koji ruje 365 dana u godini – samo 2 posto. Njegova stranka, zapravo, ne postoji, iako je treća u Saboru po broju mandata – ali to je, nešto kao Zagreb-parking, Sabor-parking gdje se mogu zaustaviti saborski zastupnici svojom državnom limuzinom radi tankanja, ako im se više ne da pretvarati da su opozicija, ali im je malo neugodno priznati da su se zapravo podnajmili kao vladini drukeri.
Seljačka matematika kaže da hadezeovskih 28 nipošto nije loše, jer se ankete provode kao da je cijela zemlja jedna izborna jedinica, a ne deset, u kojima se, s obzirom na d’Hondta, vodeće liste neproporcionalno honoriraju. Glasovi za one koji ostanu ispod izbornog praga – a takvih je mnoštvo, jer uvijek ima puno autsajdera – pretvaraju se u mandate za prvoplasirane stranke i koalicije u izbornim jedinicama. Kad bi HDZ svugdje uspio postići vodstvo, što nije sasvim isključeno, samo bi od toga dobio 10 mandata, pa uz 8 manjinskih i barem dva iz dijaspore, osigurao – 20, što znači da bi mu do 76 nedostajalo samo 56. To nije neostvarivo za koaliciju, ali za jednu stranku jest, a u pogledu koalicijskog kapaciteta HDZ je krajnje nepovoljnom stanju već sada, a za dvije godine bit će još u puno gorem.
Problem je što HDZ zaista nema nijednog izglednog koalicijskog partnera – koga je imao, uništio je, razorio, i sad je sam, s manje od trećine podrške biračkog tijela. Samopouzdanje su gradili na deluziji kako ”nemaju protivnika u opoziciji”. Takva su razmišljanja ordinarna glupost. Što je principalna stranka opozicije slabija, to su jače druge stranke koje se obraćaju sličnom biračkom tijelu – u politici ne postoji vakuum, netko ga uvijek ispuni…
Uostalom, skoro 16 posto za SDP uopće nije tako loše! Za vladajućom strankom zaostaju samo 12 posto, iako su gotovo svi saborski zastupnici zakleti neprijatelji legitimnog vodstva predsjednika Davora Bernardića. Stalno lože novinare protiv njega, ali ga ne mogu smijeniti. Pobunjenici su jedinstveni samo u protivljenju Bernardiću. Ne mogu se dogovoriti tko bi ga od njih trebao izazvati. A heroja koji bi se sam pokušao nametnuti nema – Milanović ih sve pomno izabrao upravo po slabosti značaja ili odsustvu ozbiljnih ambicija. Tu gomilu gama-mužjaka, i nekoliko žena koje se među njima ni po čemu ne ističu, nema tko voditi. Birač toj gomili nikogovića neće dati svoj glas, zaključuju stoga u vladi, a isto tako razmišljaju i neupućeni promatrači. Ali, stvari nipošto ne stoje tako – birači su vezani za tri magična slova S – D – P ispisana crvenom bojom, ili tek vide Bernija, koji je mlad, visok i dobro se smije… Odatle onih 16 posto, što je jako puno, jer uoči izbora ozbiljni pretendenti ubrzano jačaju i obično dosegnu mnogo veći broj u odnosu na onaj koji se registrira unaprijed, još u ”mirna doba”. A uz statički uvid, treba voditi računa i o predizbornoj dinamici.
Kad se stanje u hrvatskoj opoziciji promatra ”generički”, jasno ti je da je onih Dalijinih 4,6 posto došlo uglavnom iz SDP-ova bazena. Skupa bi imali gotovo 21 posto već sad, prije kampanje, još dok birači nisu ni osvijestiti kako im se pruža zlatna prilika da se osvete vlasti za sve svoje nevolje.
Osim trendovske matematike, najvažnija je koalicijska kombinatorika. S HDZ-om može koalirati samo Bandić. Može i mora, jer je stalno u sudskim neprilikama, pa mu pokroviteljstvo iz političke sfere puno znači. Ali, on donosi sa sobom 2 posto, odnosno, bude li jako dobro radio, dva zastupnika, tri ni u ludilu, osim u kombinaciji s Ratkom Čačićem. Ali, zašto bi se Ratko tako jeftino prodao?
Živi zid je ”antisistemska” stranka i najveći dio političke energije zadobiva iskazujući krajnji prezir prema nositeljima hadezeovskih politika. Most neće Plenkoviću nikad oprostiti izbacivanje iz vlade. Ti provincijski tupamarosi ne uviđaju, naravno, da je to bilo sasvim zasluženo te da su vladu koja je još pokušavala primjenjivati neke liberalne politike, izvrgli populističkom presingu. Ti nabožni klerikalci nisu pravi srednjoeuropski desničari, kriptofašisti, nego unjkavi pravdoljupci, ali njihove su ideje podjednako pogrešne – nitko s njima više neće praviti koalicije i vlade, niti će se oni lako s nekim udružiti…
Glasovci paklenski mrze Plenkovića jer im je razvalio stranku, HNS, a Hasanbegovićeva ekipa smatra ga gorim i od neprikrivenih komunista. Beljak je odlučio da svoju sreću potraži pod srpom i čekićem, nadajući se bilo kakvom divljem braku bivše kolhoznice i nekadašnjeg tvorničkog trudbenika.
Od stranaka koje mogu sklapati koalicije, tu su, osim HDZ-a, još SDP i START. Ako koaliciju pravi SDP, on može dobiti Glas i HSS, Čačića i Istrane, koji se u anketi ne pojavljuju, jer su lokalna pojava, uvijek s najmanje tri zastupnika – nema razloga pomisliti da će ih dobiti manje, bez obzira na tragediju ”Uljanika”. Hrvatski birači sporo kopčaju, ne povezuju očite stvari, a ako postoje neki još najpronicljiviji od prosječnih, bit će da žive u Istri… No, sve skupa mogu doći na 23 posto po sadašnjim izmjerama, a mogućnost da pridobiju Daliju sasvim je neznatna. Bez nje, dokona raste, i to na njihov račun, cijela im kombinacija nije dobro aspektirana!
Pa zašto, onda, HDZ izgledno gubi izbore? Zato što postoji i treća koalicijska kombinacija, koju sklapa START, a tu se onda isti elementi sasvim drukčije slažu. Ako Dalija s pozicija buduće snage koju ovo istraživanje otkriva, pokazujući kako nezaustavljivo raste, uzima koalicijske partnere u predizbornu koaliciju, tu odjednom imamo više od 30 posto mandata! U slučaju predizborne koalicije (koja ipak nije dobra ideja) HDZ gubi dio mjesta što bi ih inače dobio po d’Hondtu. Ili, da visokoparnu analitiku zamijenimo jednostavnom hipotezom – nitko neće povjeriti premijerski mandat Bernardiću, ali bi ga mnogi mogli dati Daliji!
Po čemu to zaključujemo? Prema istom istraživanju Demoskopa. Među predsjedničkim kandidatima Dalija je zauzela treće mjesto. Plasirala se iza predsjednice Kolinde (37 posto), te iza Milanovića (19,6 posto) ”tamnog konja” (to je politički termin za skrivenog favorita, Dark Horse, da ne bi tko pomislio kako je neka uvredljiva aluzija na nezauzdanog Sinjanina). Oreškovićeva je munjevito narasla na 12,3 posto, a utrka još nije ni počela. Birači je ozbiljno shvaćaju i visoko cijene. Od ostalih, dobro prolazi jedino Josipović (7,8 posto) što je dovoljno da raspali njegovu nezatomljivu sujetu, i ta će brojčica donijeti mnogo nevolja oporbenjacima… Iako tvrdi da će se ”ukloniti Milanoviću” ako ovaj ima veće izglede da pobijedi, neće ga biti teško nagovoriti da sam ide, a ako to učini, Dalija će ga potući prije drugog kruga, a neće morati ni skinuti rukavice. No, to pitanje predsjedničkog kandidata oporbe manje je važno u odnosu na ono ključno, o parlamentarnim izborima. Dalijin rezultat u istraživanju samo je pokazatelj njena uzgona, koji se prenosi na stranku. Zasad je uspon te samouvjerene žene iz Sesveta nezaustavljiv i bit će jako teško iskemijati neki kompromat… Valja gledati koji će ga medij najprije otkriti, jer će to pokazati podložništvo i spremnosti da se obave kakvi god prljavi poslovi za vladu. Za što se poslije, naravno, plati visoka cijenu, kako nam je poznato iz nedavne historije naše štampe i vodećih izdavačkih kuća…
Matematika – ali u dinamičnom (dijakronijskom), a ne statičnom (sinkronijskom) kontekstu, otkriva da Plenković više nema manevarskog prostora. Kad je uništio svoju desnicu – i to je dobro učinio – stvorio je sebi priliku da koalira na sredini, ali to je mogao učiniti samo pod uvjetom da je bio spreman prihvatiti i ojačati neke stranke centra, umjesto da većinu održava prebjezima, pošteđenim pronevjeriteljima, koruptivnim lobijima i sličnim parapolitičkim pojavama i skupinama. Taktika upućuje na Šeksa, koji upropasti sve one koji ga slušaju i oslanjaju se na njegovu duboku mudrost ciničnog bivšeg čovjeka iz epicentra propale hrvatske politike.
Zbog takvog ziheraškog pristupa koji se osniva na najnižim instinktima, formirao se naposljetku lijevo nagnuti centar, a hrvatske vlade, poznato je, uvijek formiraju oni koji izađu iz svog kuta i nešto uzmu na sredini. Šef SDP-a to ne može učiniti, takva mu je karma, ali Dalija, koja polazi s centra, može ostvariti što god poželi…
Naravno, nije u brojkama sve. One samo održavaju – kvantificiraju – procese. Do sredine mandata Plenković je pokazao što može, želi i namjerava. Konsolidirao je državne financije, ispravno intervenirao u slučaju ”Agrokor”. Pokušava dovršiti veliki, povijesni zaokret u Ini, pri čemu su najveća prepreka unutarstranački otpori, ruski interesi i narodna neupućenost, rezidualna glupost koja se potpiruje preko kupljenih medija. Cijeli nevjerojatno složeni kompleks neće se razriješiti dok pravosuđe progoni direktora MOL-a, Zsolta Hernadija, iako optužba nema nijedan materijalni dokaz (nego samo priče svjedoka koji govori o nekom novcu za mito koje osim njega nitko nije vidio). U kompleks ulaze INA, Petrokemija, LNG, platforme na Jadranu te istraživanja nafte i plina u zemlji i po svijetu, a ključ je za infrastrukturu koja bi Hrvatsku mogla prikopčati na Put Svile. Riječ je, ukratko, o jednom od najvažnijih poslovnih i političkih pothvata u Srednjoj Europi, pa zato i ima toliko otpora. Možda Plenković to uspije taktički razriješiti, ali nije sigurno, i neće mu donijeti puno poena u sluđenoj hrvatskoj javnosti.
Brodogradnja je katastrofa kojoj se prilazi potpuno pogrešno – kupuje se vrijeme i mulja, umjesto da sa svime idu van i prezentiraju opcije. Ali, to nije Plenković, on radi stalno, i kad ne bi morao. Ima u tome malo poze razmaženog štrebera – mrzi kad ga pozivaju da položi račun, ako i nema što skrivati…No, najveća mu je strateška slabost – sastav vlade i njeno djelovanje u sektorima koji su im povjereni.
Poljoprivredna politika je katastrofa – usprkos enormnim poticajima, proizvodnja pada, jer se novac koruptivno dijeli malim proizvođačima, umjesto velikim korporacijama poput ”Agrokora”, koje jedine nose razvoj.
Europski novac ne ulaže se u privredu nego u komunalnu infrastrukturu, a tu poslove najlakše dobivaju stranački lojalisti.
Obrana – o obrani je sve jasno iz prethodne afere, a bit će ih još, ali sad na moru…
Zdravstvo nema nikakav kapacitet za provođenje reforme – kakav god inače bio, Sanaderov Dragan Primorac bio je sto puta agilniji. Takvog su nekog trebali naći. Ali Kujundžić je odabran politički – da se zadovolje konzervativni krugovi u stranci.
Školstvo – između Divjak i Fuchsa uspostavljeno je ravnovjesje koje garantira da se ništa bitno neće promijeniti i hrvatsko školstvo, osobito visoko, i dalje će propadati u odnosu na svjetsko, pa čak i u odnosu na susjede: ljubljanski fakulteti puno su više rangirani, a beogradska medicina bolje ocijenjena od zagrebačke, što je skandal nad skandalima, s obzirom na tradiciju i potencijal.
Sveukupno gledano, porezna politika uništava ekonomiju, jer je sračunata na neproporcionalnu potrošnju iz državnog proračuna kojim se kupuju birači – ali neuspješno, kako se vidi iz brojki istraživanja javnog mnijenja. Izostaju, doduše, dramatične manifestacije otpora, svi su pacificirani pravima koje donekle ostvaruju i mizernim svotama u raspodjeli. Ali, rast BDP-a je prognoziran na 2,7 posto, s tim što je to preoptimistično, jer će 2020. biti recesijska. Kad se odbije priljev europskog novca, vidiš da je hrvatska ekonomija zamrla – jedva ako bilježi realnih jedan do dva posto rasta.
Plenković u preostale dvije godine mandata više ne može promijeniti ni ljude ni smjer, čak i kad bi znao što treba, ili kad bi imao takav temperament koji ga navodi da se upusti u rizik. Njegovu vladu čekaju nove krize koje će podjednako usporeno percipirati i rješavati, te skandali, koji su neizbježni, zbog partitokratskog oblika vladavine, što uzrokuje nedogledne frakcijske ratove, kojima se pune novine…
Brojke upućuju na to da će izgubiti izbore, a ovi procesi otkrivaju uzroke njegova neuspjeha. Isti su kao i kod vlade koja je prethodila liberalnom Oreškovićevom kabinetu – nespremnost da se pokrene tranzicija. Da je Andrej otjerao Šeksa i uzeo Oreškovića za zamjenika premijera i šefa ekonomskog kabineta, a Dalićku postavio za ministricu gospodarstva i državnog portfelja (jedan resor) sad bi mirno čekao drugi mandat, umjesto što se mora spremati za neslavni Untergang.
