PIŠE: Nedžad Latić
Da može, Bakir Izetbegović poništio bi izbore u Sarajevu, kao što je to učinio i Recep Tayip Erdogan u Istanbulu. Ovako, bio je prinuđen “tegliti za rukav” i moljakati baš svakoga da uđe u koaliciju sa njegovom anatemiziranom strankom, samo da bi o(p)stao na vlasti i eventualno pokušao istrgovati nekoliko ruku parlamentaraca za rušenje vlade u Sarajevskom kantonu.
Znao je da već ima predizborni tajni sporazum sa Željkom Komšićem “u džepu”, po kojem će ga SDA i Islamska zajednica podržati u izbornoj kampanji, a da će se ovaj njemu revanširati ustupajući mu sve osvojene mandate Demokratske fronte. Da se “Vlasi ne bi sjetili”, Komšić je trebao uvući Nermina Nikšića i njegov SDP u koaliciju i po njima bi bila “mirna Bosna”. Milorada Dodika i Dragana Čovića bi ostavili na vratu međunarodne zajednice, jer svojom politikom podrivaju Dejtonski mirovni sporazum i multietničko Sarajevo, kojeg još uvijek deklarativno predstavlja tandem Izetbegović – Komšić.
Iako sam sve ovo ukazivao i o svemu pisao, priznajem, danas se osjećam politički poražen. Moja nastojanja da postizbornu koaliciju predvode Nermin Nikšić i Fahrudin Radončić definitvno su se raspršila pristankom Radončića na koaliciju sa SDA-om, odnosno DF-om. Tako da danas ove tri stranke, koje su se definirale kao “patriotski blok”, čine u stvari bošnjački blok i kao takve će upražnjavati vlast na višim razinama. Već im je zapelo, jer su naišli na “srpsku barikadu” na putu Bosne i Hercegovine za NATO.
Ako se neko želi prisjećati predizborne kampanje, upravo je ovo bila najozbiljnija politička tema, jer je uspjehom Zorana Zaeva u Sjevernoj Makedoniji, koji je došao sa političke ljevice, međunarodna zajednica bila počela gajiti nade da bi se tako nešto moglo desiti i u Bosni i Hercegovini. Znalo se, naravno, da se Dodik i Čović bar u tome razilaze i to ne zbog lokalne, već regionalne politike. Baš koliko se Beograd opire prisustvu NATO-a na Balkanu, toliko se Zagreb zalaže za to, jer je Hrvatska davno postala članica ovog vojnog saveza.
Bošnjacima je trebao lider koji bi mogao posredovati između Čovića i Dodika, odnosno privoljeti Čovića da skupa s njim izvrši pritisak na Dodika da pristane na euro-atlantski put Bosne i Hercegovine. Koliko su se drugima Radončić i Mladen Ivanić činili kao rješenje tog čvora, toliko su grlati režimski i još grlatiji prograđanski megafoni u duetu arlaukali po Sarajevu da bi to bila izdaja i propast države. Nije bilo razlike u tim arlaukanjima Nezima Halilovića Muderisa i prenemaganja Senada Pećanina da bi, ukoliko bi se u Predsjedništvu našli Dodik, Čović i Radončić, to značilo kraj države Bosne i Hercegovine. To je bio ubitačan spin protiv Radončića, jer je on već bio prokazan od Izetbegovića kao blizak prijatelj Čovića, koji se s njim samo rukuje, a s Radončičem grli i ljubi. Upravo je ovakvo spinovanje presudno doprinijelo pobjedi Komšića nad Čovićem, pa i samog Šefika Džaferovića nad Radončićem.
Ako bih potražio satisfakciju za svoj politički poraz, onda bih je mogao naći u tome što su Izetbegović i Komšić prigrlili Radončića kao partnera, a da im je glavni motiv da ga uvuku u vlast upravo taj da preko njega pokušaju utjecati na Čovića da izvrši pritisak na Dodika da ukloni „barikadu“ sa puta BiH za NATO. Iskreno, sumnjam da će to Radončiću poći za rukom, iz bar dva razloga. Prvo, ako Radončić nije uspio privoljeti Čovića da odbaci Izetbegovića i da prihvati njega i Nikšića za partnera, teško da će ga privoljeti da samo iz prijateljskih razloga rizikuje savez sa Dodikom. Drugo, političke dionice Radončićevog SBB-a su obezvrijeđene velikom izbornom pljačkom, a obezvrijedili su ih i pokrali upravo Komšić i Izetbegović, tako on nema puno toga ponuditi Čoviću za trgovinu. Bez obzira što su i Dodik i Čović spremni i čak vrlo raspoloženi trgovati sa Bošnjacima. Rado bi Čović istrgovao pitanje pristanka srpske strane za NATO, za, recimo, status Mostara, a Dodik bi se radio skinuo sa američke crne liste itd. Ali, takve odluke nikako nisu u ingerenciji Radončića, pa ni Komšića, njih donosi prije svega Izetbegović.
Ova politička drama i kriza će sigurno potrajati i moguće je da i međunarodna zajednica digne ruke od toga, bar jedno vrijeme.
Ono što je dobro u ovoj krizi jeste da su se ogolile bošnjačke ideologije, kako ona klero-nacionalistička, čiji je megafon Muderis, još više ona lijevo-građanska, čiji je megafon Pećanin. Što se tiče Muderisove ideologije ona se može podvesti pod plemenski patriotizam, odnosno nacionalizam i populizam, koja je operisana od državotvornosti u modernom političkom smislu. Tako da tu ideologiju ovakve političke turbulencije u državi uopće ne tangiraju, pa, čak šta više, dodatno je pothranjuju. Ovaj plemenski patriotizam je osigurao da će Bošnjaci već u ovoj godini dobiti svoje doživotne „poglavice“; Bakira Izetbegovića, koji će ostati doživotni predsjednik SDA, i reisa Huseina ef. Kavazovića, koji će također ostati vjerski poglavar još jedan mandat, što haman znači da će biti na toj funkciji doživotno. Jer niko, ama baš niko, neće smjeti „izići na crtu“ i biti protukandidat ni Izetbegoviću na stranačkom kongresu, niti prijaviti kandidaturu na predstojećim izborima za reisu-l-ulemu. To je rezultat bošnjačke plemenske diktature koja vlada u postkomunističkom razdoblju.
Međutim, Pećaninova kvazi-građanska ideologija se pokazala možda i opasnija od Muderisove. Kao što je ista ekipa srušila famozni „aprilski paket“, da bi Haris Silajdžić pobijedio Tihića, na istoj mantri na kojoj su Komšić i Džaferović pobijedili Čovića i Radončića, tako su Bošnjake doveli u slijepu ulicu na putu za NATO. Te grupice prograđanskih sarajevskih intelektualaca i tajkuna, finansiranih i instruiranih od nekih evropskih vrlo moćnih ambasada u Sarajevu, pokazali su se vrhunski saboteri, čije su posljedice imale vrlo razorna dejstva po političke odnose u samom Sarajevu. Nije bošnjačko izborno tijelo fragmentirano političkim utjecajem izvana, kako kukaju plemenske patriote, već iznutra. Tomu su ponajviše doprinijeli tajkuni i ove kvazi-građanske grupice koje su koncentrirane oko DF-a i GS-a. Oni su poput „Baradinovih magaraca“ trčkarali i između Radončića i Izetbegovića „držeći gaće na štapu“ da ih privole da sjednu za sto, kako bi se oni domogli kredita iz Razvojne banke, odnosno novaca iz državnih budžeta.
Sva njihova politika bila je visprena politička simulacija i ideološka mimikrija, u kojoj su se vrlo prizemni politički motivi i interesi krili iza fraza o borbi za multikulturno društvo i nedjeljivu i „nepoderivu“ državu. Doda li se svemu ovome i priča o nedavnom istupu nekolicine režimskih ikebana koje Zlatko Lagumdžija već decenijama vuče za nos, a da bi formirali novi lijevi front i distancirali se od Nermina Nikšića, samo zato što nije pristao na kolaboraciju sa režimom, onda se, bar što se tiče politike salonskih ljevičara u Sarajevu, ovo vrijeme može nazvati novom (bošnjačkom) katarzom. Ako bi se složili sa time, onda je veliko Nikšićevo „ne“ Izetbegoviću sjeme demokratije, embrio nove državotvorne politike, i novi početak oslobođenja Bošnjaka od plemenske diktature i diktatora!
Mnogi svjetski analitičari su se „upecali“ na populističku priču da je ekonomska kriza koja je zahvatila Tursku uzrok relativnog poraza AK Partije na lokalnim izborima. Spinovali su da je Erdogan izgubio izbore zbog luka, asocirajući na skupoću živežnih namirnica u Turskoj. Međutim, to nije tačno. Stvarni uzrok nezadovoljstva Turaka Erdoganovim režimom je strah koji je zavladao Turskom uslijed masovnih čistki u pravosudnim organima i nepotističkog zapošljavanja i izbora nesposobnih stranačkih kadrova u pravosudni sistem. Dakle, u pitanju je strah građana, na što su prvi put reagirali i suprotstavili se snažnom populizmu i plemenskom nacionalizmu. Treba nam NATO da nam štiti granice države, ali pitanje je ko će zaštititi nas i našu djecu od naših plemenskih diktatora. Zbog tog osjećaja straha, masovno svijet bježi iz Bosne i Hercegovine.
(The Bosnia Times)
