Politički analitičari i stručnjaci europske politike trenutno se mogu složiti samo u jednoj konstataciji; čeka nas vrlo interesantno razdoblje u Europskoj uniji.
Za desetak dana, građani diljem Europe izaći će na birališta kako bi odabrali zastupnike koji će u Europskom parlamentu njihove interese zastupati narednih pet godina. No, prema svemu sudeći, prava drama odvit će se tek nakon 27. svibnja.
Do ove se godine prema rezultatima predizbornih anketa moglo s priličnom dozom sigurnosti predvidjeti tko će formirati parlamentarnu većinu, a samim time i kako će se podijeliti ključne fotelje europskih institucija. To je osobito bio slučaj 2014. godine, kada se predsjednik Komisije prvi put birao metodom spitzenkandidata. Vrlo rano u kampanji bilo je jasno da će Europska pučka stranka (EPP) biti relativan pobjednik izbora, a tako je bilo jasno da će na čelo europske izvršne vlasti sjesti nekadašnji premijer Luksemburga – Jean-Claude Juncker. Moglo se predvidjeti da će pučani ući u koaliciju sa socijaldemokratima, a time se moglo zaključiti da će funkcija potpredsjednika Komisije pripasti Fransu Timmermansu. Talijani su, prema dogovoru, dobili Europsku središnju banku, Europski parlament i visoku povjerenicu za vanjske i sigurnosne poslove, dok je čelnikom Europskog vijeća postao Donald Tusk, Poljak koji je obećao ‘ispolirati’ svoj engleski. Odabir njega bio je rezultat krize u Ukrajini i povećanog angažmana Rusije na granicama Europske unije, pa se Poljakom na čelnoj funkciji EU htjela poslati jasna poruka Kremlju.
Nitko ne želi Webera
Međutim, ove godine ne vrijede nikakva ustaljena pravila, pa čak ni ono najistaknutije; da će se predsjednik Europske komisije birati metodom spitzenkandidata. Javna je to tajna koja se na briselskim hodnicima ispod glasa govori već nekoliko mjeseci, ali pravu težinu tom ‘traču’ dala je nedavna izjava predsjednika Europskoga vijeća, institucije koja formalno odlučuje o predsjedniku Komisije, koji je na summitu u Sibiu diplomatski izjavio ‘da ne može garantirati da će europski čelnici ovoga puta poštivati mehanizam vodećeg kandidata’. Time je prvi put rekao na glas ono o čemu su drugi mjesecima šaputali; da bi san Manfreda Webera da postane najmlađim predsjednikom Europske komisije mogao ostati neostvaren.
Weber je službeno postao vodećim kandidatom EPP-a na stranačkoj konvenciji u Helsinkiju prošloga listopada. Njega je istaknula Angela Merkel koja je time htjela pozicionirati Nijemca na najmoćniju funkciju Unije, ali i dati svojevrstan ustupak rastućoj desnoj frakciji sestrinske stranke CSU, koja se zbog izražene antiimigrantske politike počela okretati protiv kancelarke. No, Weber od samoga početka nije bio tipičan vodeći kandidat ozbiljne političke grupacije. Osim nedostatka državničkog iskustva, koje je bilo najočitija mana, mnogi su mu zamjerali što je godinama bio prijatelj mađarskog premijera Viktora Orbana. Iako je još u rujnu na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta ‘oprao ruke’ od Orbanovih kontroverzi, bilo je nemoguće pridobiti simpatije tzv. ‘Progresivne koalicije’, opozicije Europskog parlamenta o kojoj će u konačnici najviše ovisiti njegov uspjeh. Naime, ove godine koalicija pučana i socijaldemokrata neće biti dovoljna za formiranje parlamentarne većine, već će se trebati tražiti dodatna podrška među manjim grupacijama: konzervativcima, populistima, liberalima, zelenima i ljevicom, od kojih baš nitko ne želi Webera na čelu Komisije. Samoprozvana Progresivna koalicija već je najavila da će pod svaku cijenu spriječiti Manfreda Webera da postane prvim čovjekom europske izvršne vlasti. S druge strane, iako je Weber u nekoliko prilika istaknuo da je spreman razgovarati s ‘europskim radikalima’ (Orbanom i Salvinijem), mađarski premijer mu je prije samo tjedan dana okrenuo leđa, naglasivši da nije zainteresiran za suradnju, zbog čega je dobio upozorenje EPP-a da će ga formalno izbaciti iz grupacije ako nastavi lobirati protiv njihovog spitzenkandidata. Ukratko, baš nitko osim pučana ne želi Webera na čelu Komisije. No, i pučani se polako, ali sigurno predomišljaju.
Igra prijestolja
Sve predizborne ankete i dalje najavljuju da će EPP osvojiti relativnu većinu, no da neće imati dovoljno mandata da sa socijaldemokratima formira većinu. Kao relativni pobjednici nije pretjerano izgledno da će se biti spremni odreći najvažnije funkcije; Europske komisije. U tom kontekstu, ako potencijalnim koalicijskim saveznicima Weber ne bude prihvatljiv, znatno je realnije da će ponuditi alternativnog kandidata iz svojih redova; nekoga tko se posljednjih mjeseci posebno istaknuo kao uspješni diplomat koji je branio jedinstvo EU – Michela Barniera. Glavni pregovarač EU za Brexit proteklih tjedana neumorno putuje državama EU, uz objašnjenje da pokušava čelnicima približiti sporazum dogovoren s Londonom. Ako se u obzir uzme činjenica da je Brexit u potpunosti ‘zamro’ u europskim kuloarima, gotovo svi relevantni analitičari smatraju da Barnier ima drugi motiv za turneju; pokušava dobiti podršku državnika uoči summita Europskog vijeća na kojem će se izabrati predsjednik Komisije.
Zaključak je to i nakon pomnije analize njegovih nedavnih izjava u Zagrebu; da bi ‘volio biti koristan i budućoj Europskoj komisiji’. Ako se uzme u obzir da je Barnier već dva puta obnašao funkciju povjerenika Europske komisije (što je prema Lisabonskom ugovoru maksimum), može se zaključiti da računa na neki drugi angažman. Za jednog iskusnog diplomata koji je nekoliko puta kao ministar služio u francuskim vladama desnoga centra, savjetnička funkcija i ‘mjesto na klupi’ sigurno ne bi bilo zadovoljavajuće. K tome, Barnier bi bio idealni kandidat zato što bi bio prihvatljiv svima; Macronu, koji bi tako imao sunarodnjaka na čelu Komisije, Merkel, koja bi u tom slučaju inzistirala na Europskom vijeću ili Središnjoj banci, lijevim vladama koje Barniera smatraju osjetno umjerenijim od Webera, kao i liberalima koji bi time za zadovoljštinu dobili dokaz da sustav spitzenkandidata uistinu jest mrtav.
Međutim, Barnier nije jedino ime koje se ispod glasa spominje u briselskim kuloarima. Osim Christine Lagarde, kojoj uskoro završava mandat u MMF-u, nizozemskog premijera Marka Ruttea i njemačke kancelarke Angele Merkel, najviše se istaknulo ime jedne od ‘službenih’ spitzenkandidata; Margrethe Vestager, najpopularnije povjerenice Junckerove Komisije, ‘superžene’ koja se suprostavila najuspješnijim kompanijama svijeta.
Angela Merkel sve se ozbiljnije spominje kao buduća predsjednica Europskog vijeća. S obzirom na to da je Annegret Kramp-Karrenbauer gotovo u potpunosti preuzela funkciju čelnice njemačkih pučana, Merkel bi mogla prepoznati idealnu priliku da ode ‘dok je na vrhu’, prije nego što njezina domaća politička karijera u potpunosti umre. U tom bi slučaju, smatraju njemački politički analitičari, Merkel svojoj zamjenici mogla prepustiti kancelarsku fotelju i otići u Bruxelles na mjesto koje je znatno sigurnije kroz narednih pet godina te koje bi joj omogućilo da ostane na samome vrhu Europe.
Koliko je ta informacija realna govori u prilog i činjenica da je na summitu u Sibiuu izjavila da bi se ‘Europsko vijeće trebalo češće nalaziti i da bi se odluke trebale donositi brže’, čime je samo dolila ‘ulje na vatru’ svim nagađanjima da će ona biti ta kojoj će uskoro biti dana prilika reformiranja te ključne europske institucije.
Time bi se de facto zadovoljile dvije najveće sile Europske unije; Francuska bi dobila Europsku komisiju, Njemačka Europsko vijeće, a Španjolci, Talijani i ‘male države’ bi se međusobno podijelili za ostale tri ključne pozicije; Europska središnja banka, parlament i visoki povjerenik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku.
Zanimljivo, sve funkcije koje trenutno obnašaju Talijani, koji se polako ali sigurno udaljavaju od središta EU moći.
(euractiv.jutarnji.hr)
