Hrvatsku Vladu treba da bude stid što dozvoljava propast bisera kakav je Una. Ta rijeka nam je lijek, izvor života, i bez nje nema ni nas. 24 časa nakon što su su iz hrvatskih medija čuli da će se u Čerkezovcu definitivno odlagati nuklearni otpad i prvi put vidjeli dokument koji to potvrđuje, mještani vijećaju šta dalje.
Petar Borojević, koji živi na dvije stotine metara od kasarne gdje će biti građeno odlagalište, ogorčen je na svoju lokalnu zajednicu. Mjesecima, kaže, slušamo samo laži, a naši vapaji i pokušaji ne služe ničemu. Ne traži se rješenje, kako tvrde nadležni, jer su ga već našli i to nama pred nosom, kaže Petar.
“Tu su našli najpogodnije tlo da im niko ništa ne protivrječi, a da ne pričamo o našoj opštini, o našim, koliko su oni moćni, ali makar su znali. Pa su trebali da izađu pred narod i da kažu bježite odatle, ako se ne može živjeti. Ali upozorite narod, pa da ne gubimo glavu ovde. Bar ova omladina koja bi se i htjela vratiti, pa da dođu ovde samo jednom u pet godina da se na ovoj ljepotici okupa, sasvim je dovoljno”, istakao je Petar Borojević.
Mještani Čerkezovca i okolnih sela kažu da kamioni pod vojnom pratnjom noćima prolaze, i da niko ne zna šta se dešava iza ograde kasarne. To je teško saznati jer je snimanje u tom području zabranjeno. O tome vas uredno obavijesti vojnik koji priđe čim vidi automobil koji ide prema ulazu u kasarnu.
Hrvatski mediji su prenijeli, i potkrijepili to dokumentima, da je Ministarstvo odbrane kasarnu, kao neperspektivnu imovinu, dalo na raspolaganje Ministarstvu za zaštitu životne sredine s ciljem uspostavljanja Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada iz Krškog.
Apsurd je, kažu mještani, da zeleno svjetlo za radioaktivni otpad daje upravo ministarstvo koje u svom nazivu ima “zaštitu životne sredine”. Ogorčeni su i što je sastanak, na kome se odlučilo o predaji kasarne, održan u tajnosti.
Dok se u hrvatskim ministarstvima pravdaju da je to bio samo inicijalni sastanak, i da o namjeni kasarne tek treba da odlučuje Ministarstvo za državnu imovinu, razlog sazivanja sastanka ne ostavlja prostor za dileme. Načelnik opštine Dvor na Uni tvrdi da o tome ne zna baš ništa.
Mještani Dvora kažu da bi Hrvatska, barem u ovom slučaju, trebalo da se ugleda na Republiku Srpsku koja je barem digla glas protiv odlagališta, dok njihova vlada ćuti iako je, nedavno usvojenim Nacionalnim programom zbrinjavanja radioaktivnog otpada, garantovano obavještavanje i rano uključivanje građana u donošenje odluka.
Sa druge strane rijeke, u Republici Srpskoj, slične poruke. Novljani su ogorčeni. Pitaju se da li je realno da neko u 21. vijeku odluči da pored jedne od najčistijih rijeka u Evropi, koja napaja i izvorišta pitke vode za desetine hiljada stanovnika, odluči da odlaže radioaktivni otpad.
“Kažem da je propast svijeta, ne znam šta bi drugo čovjek rekao”.
“To je štetno, jako štetno. Taj otpad, ne može se ni zamisliti kako je to štetno”.
“Ja mislim da se ništa neće moći napraviti, da to jako mali uticaj mi odavde imamo tamo na to”, rekli su građani Novog Grada.
Novljani su svojevremeno potpisivali i peticiju protiv odlagališta, dvije susjedne opštine organizovale su brojne zajedničke sastanke, resorno ministarstvo iz Republike Srpske nebrojeno puta je ukazivalo na problem. Zvanični Zagreb je sve te aktivnosti ignorisao, iako odlukom da odlažu otpad u Dvoru, na par stotina metara od granice sa drugom zemljom, krše najmanje dva međunarodna sporazuma. Nekoliko puta su u Novom Gradu upozoravali i da je izostala reakcija nadležnih iz zajedničkih institucija u Sarajevu koji su, smatraju, morali da reaguju prema Hrvatskoj.
(atv)
