PIŠE: Muharem Bazdulj
George Herbert Walker Bush, četrdeset i prvi po redu predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, koji je u Bijeloj kući proveo jedan mandat, od 1989. do 1993. godine, umro je prije nekoliko dana, tačnije, 30. novembra. Bio je u dubokoj starosti, pošto je prije skoro pola godine proslavio devedeset i četvrti rođendan. Njegova smrt bila je među najvažnijim temama globalnih medija u proteklim danima. Nije to ni čudo: Bush je igrao važnu ulogu u nekim od ključnih događaja dvadesetog vijeka.
Bio je Reaganov potpredsjednik u oba mandata, a zatim predsjednik SAD baš u ono vrijeme kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, kada pada Berlinski zid, kad se socijalizam kao kula od karata ruši u cijeloj istočnoj Evropi, kada SAD trijumfuju u hladnom ratu. Takođe, nakon iračke okupacije Kuvajta, Bush pokreće operaciju “Pustinjska oluja” i tjera snage Saddama Husseina na povlačenje. Ipak, mada su gotovo svi mediji i komentatori bili sigurni da mu je osiguran drugi mandat, kad je početkom 1992. godine najavio da će se kandidovati, izgubio je od kandidata koji se isprva činio kao autsajder – Billa Clintona.
Iako se u kasnijim analizama kao ključni razlog za Clintonovu pobjedu potencirao akcenat na unutrašnjopolitičke teme: od recesije do nezaposlenosti, postojao je i jedan vanjskopolitički poraz američke politike u vrijeme Busha Starijeg (kako ga se uobičajeno naziva od trenutka kad je njegov sin pobijedio Clintonovog potpredsjednika Gorea na predsjedničkim izborima 2000. godine). To je bio ratni raspad Jugoslavije, naročito rat u Bosni. Bush je jugoslovenski problem fakturisao Evropskoj zajednici, u kojoj je postojala velika konfuzija zbog disbalansa moći nastalog skorašnjim ujedinjenjem Njemačke. Evropa je nemoćno posmatrala krvave okrutnosti koje su pratile raspad zemlje nastale početkom decembra 1918. i obnovljene 29. novembra 1943.
Da, 29. novembra ove godine navršilo se 75 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu kad je utemeljena socijalistička Jugoslavija, a 1. decembra tačno sto godina od proglašenja jugoslavenskog kraljevstva. Na dan između ta dva jubileja umro je američki predsjednik iz vremena nestanka Jugoslavije. Nema, reklo bi se, naznaka da se u Ljubljani, Zagrebu ili Sarajevu razmatra nazivanje neke ulice po Bushu Starijem, mada je upravo on bio predsjednik koji je priznao nezavisnost Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jugoslavija je u formalnom smislu bila mnogo zahvalnija predsjedniku Woodrowu Wilsonu za priznanje, nego su ove tri zemlje nastale njenim raspadom zahvalne Bushu.
Onomad je jedan od najljepših gradskih trgova u Zagrebu (Sveučilišni trg) prozvan po Wilsonu, dok je u Splitu najljepši dio istočne gradske luke prozvan Wilsonovom obalom. U oba ova grada, međutim, nema više pomena na Wilsona. Sjećanje na njega preživjelo je u Osijeku i Sarajevu. Upravo je sarajevsko Wilsonovo šetalište najljepši memorijal predsjedniku čiji je čuveni “Program iz 14 tačaka” stvorio geopolitičke uslove za stvaranje Jugoslavije. Pomalo je ironično da u Sarajevu praktično da više i nema imena ulica koja podsjećaju na stvaranje Jugoslavije, osim ovog šetališta koje valjda štiti ona ista ljubav prema Americi zbog koje je nedavno najavljeno nazivanje jedne ulice po Johnu McCainu.
Hrvatski historičar Vjekoslav Perica piše na jednom mjestu: “SAD nisu nikad jugoistočnu Evropu smatrale prioritetom. Ni Njemačka, ni Italija, ni Austrija, koje danas predvode EU i iskazuju najveći interes za zapadni Balkan, nisu nikada svojevoljno pristale na postojanje ijedne jugoslovenske ili slične veće ujedinjene, savezne ili konfederalne države u ovoj regiji kao političkog faktora sposobnog za modernizaciju jednog od najsiromašnijih dijelova Evrope i vođenje samostalne vanjske politike. Te države su uvijek u povijesti htjele ovaj prostor ili raskomadati i međusobno podijeliti ili održavati balkaniziranim, dakle, kao mrežu malih međusobno posvađanih državica koje trajno i stvarno ostaju u kolonijalnom statusu. Danas bi prema tome trebale biti zadovoljne jer su postjugoslovenske države upravo takve”.
I makar bilo tačno da ovaj dio svijeta nikad nije bio američki prioritet, obje Jugoslavije su nastale uz podršku Amerike. Neka nova Jugoslavija nije realna, ali čini se da nije daleko od istine ona ideja da ovdje trajnog i stabilnog mira nema sve dok Amerika iza toga ne stane punom snagom. Pax Americana, kako bi se reklo. Samo, to će biti moguće jedino ako se pojavi američki predsjednik koga će voljeti svi onako kako su voljeli Wilsona. U ovoj konstelaciji, međutim, u Budimpešti postoji Reaganov spomenik, a u Prištini Clintonov. U mjestašcu Fushe Kruje u Albaniji nalazi se spomenik Georgu Bushu Mlađem. Obami su se možda svi s početka jednako radovali, ali je ispraćen iz Bijele kuće s priličnom – i ponovo podjednakom – ravnodušnošću.
U Beogradu i Banjoj Luci su se polagale povelike nade u Donalda Trumpa, ali ovaj ih barem dosad i nije nešto naročito opravdao. Je li uopšte moguć takav američki predsjednik? Optimisti bi rekli da bi i vjerovatno bili spremni i da pogađaju identitet. Najlakše bi bilo reći Bernie Sanders, ali svi se sjećamo nobelovca Obame i velikih očekivanja koja se nisu ispunila. Uostalom, ako nas primjer s Wilsonom nečemu uči, to je ovo – valja najprije uraditi nešto “na lokalu”, mi svi sami sa sobom, a onda će se lako naći ko će tome da bude pokrovitelj.
(Oslobođenje)
