Piše: Saša BIŽIĆ
Scena prva – u skupštini se dogodio incident, kada su poslanici opozicije dobacivali lideru vladajuće partije. Prvi čovjek vlasti počeo je da obrazlaže prijedlog izmjena u sastavu vlade, nakon čega je kompletan klub opozicionih poslanika ustao i skandirao: Lopove, lopove! Lider parlamentarne većine je na to reagovao riječima: Bravo, kreteni! Onda su se ugasile kamere, a obezbjeđenje je u posljednji čas spriječilo fizički obračun sukobljenih strana.
Scena druga – dotadašnja opozicija, ojačana preletačima, uspjela je da okupi većinu i izabere novog predsjednika parlamenta, a zatim je nastao haos na ulicama glavnog grada i u zgradi skupštine. U zdanje ključne institucije zakonodavne vlasti uletjele su maskirane osobe i, uz uzvike „Ovo je puč“, počele da tuku opozicionare. Sve se završilo razbijenim glavama predsjednika vodeće opozicione partije i najmanje tri poslanika ovog bloka, kao i sa još 100 povrijeđenih ljudi u metežu.
Da li vam ovakva atmosfera djeluje poznato? Mislite da ste propustili pojedine svježe prizore iz Narodne skupštine Republike Srpske, u kojoj je 13. septembra rivalitet ovdašnje vlasti i opozicije prešao granicu uobičajenih verbalnih prepucavanja i stigao do tačke potpunog fizičkog razdvajanja? Ne, greška, nije riječ o samodovoljnoj većini u maloj sali NSRS i narogušenoj manjini na potezu između govornice u velikoj sali i prostora u hodniku parlamenta, namijenjenog obraćanju medijima.
U prvom slučaju, radilo se o živopisnom dijalogu šefa Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića sa predstavnicima konkurentskog Demokratskog fronta Andrije Mandića i Nebojše Medojevića, 13. maja 2016. u Skupštini Crne Gore. Druga situacija je obilježila 27. april ove godine u makedonskom Sobranju, kada su albanske stranke stale uz SDSM Zorana Zaeva, što je bio uvod u smjenu premijera Nikole Gruevskog i odlazak sa vlasti VMRO-DPMNE.
Ovi primjeri iz regiona dovoljni su da unesu nedoumice u naoko monolitne redove dva bloka u RS. „Hm, dobro je Milo odbrusio opozicionarima u Montenegru i baš mi se dopada što skoro tri decenije niko ne može da mu pero odbije. Mada, nismo toliko bliski s njim kao ranije, sada više naginjemo Andrijinoj ekipi“, rezonovaće prosječni poslanik SNSD-a, dok se bude meškoljio u maloj sali NSRS.
Teško da će mu u dogledno vrijeme pasti na pamet druge, otrežnjujuće paralele iz zemalja u okruženju. Posebno one koje se odnose na činjenicu da retorika sklona da svako različito mišljenje i glas nezadovoljstva etiketira kao „produženu ruku Sorosa i dobro poznatih ambasada“ najčešće nije znak političke snage, već slabosti. I uglavnom podrazumijeva početak sopstvene defanzive, a ne kraj protivničke ofanzive.
Ni poslanici stranaka Saveza za promjene neće imati jasno određenje prema „dimnim signalima“ iz Makedonije. „Pa, sjajno je što je opozicija u Skoplju pokazala da je, kombinacijom uličnog i institucionalnog djelovanja, moguće pobijediti prividno čvrstu i dugovječnu vlast. Ipak, nije baš dobro kada za to duguje zahvalnost Talatu Džaferiju i Brajanu Hojt Jiu. Ionako nas vladajući krugovi ovdje prozivaju za takve stvari i optužuju da smo izdajnici“, glasio bi očekivani odgovor novih „gospodara“ velike sale NSRS.
Pri tome, teško da bi iko iz trougla SDS-PDP-NDP dao suvislo objašnjenje ako bi se suočio s veoma jednostavnom dilemom – šta je sljedeći korak? A još teže bi se s te adrese čulo priznanje da duže od 10 sezona imaju gubitnički status upravo zbog toga što aktuelni sinonim za vlast u RS uvijek isplanira bar jedan potez više u odnosu na njih. Najteže bi se, ipak, bilo ko u Savezu za promjene složio sa lako dokazivom istinom: da matrica toplo-hladno samo zbunjuje njihove pristalice i dezorijentiše ih, dok posmatraju stalne smjene političkih taktika, po principu – red opredijeljenosti za teško razumljive „interpelacije“, red više nego jasne spremnosti na šaketanje.
Međutim, bez obzira na drastičan rast temperature u NSRS 13. septembra, katastrofičari u Srpskoj nisu došli na svoje. Raslojavanje na stanare male i velike sale nije start „rušilačkog pohoda“, ali ni rana faza „pada režima“. Upravo tu prestaju sličnosti naše situacije sa dramama u parlamentima Crne Gore, Makedonije i niza egzotičnijih destinacija, od Ukrajine do Južne Koreje. Jer, tamo se moglo reći – poslije ovog ništa više neće biti kao prije. U RS će, do izbora 2018, i za vlast i za opoziciju važiti znatno prozaičnije pravilo – ista meta, isto odstojanje.
