Velike firme često zakupe prostor na popularnim lokacijama, čak i po cijenu nerentabilnosti, jer im je potrebna reklama, odnosno logo koji će biti vidljiv na elitnim mjestima. Upravo se takav slučaj dešava i sa reklamnom zemljom Bosnom i Hrcegovinom, gdje njeni vlasnici, Amerika i Evropska unija, ne odustaju od nerentabilne firme na elitnom mjestu, u Evropi, sve zarad masiranja sopstvenog ega i potrebe da se dokaže, kako sebi, tako i ostatku svijeta, da je moguće držati tri neprijateljska naroda i različite religije na jednoj teritoriji.
Pri tome, uspješnost ovog eksperimenta ne mjeri se političkim, socijalnim, tehnološkim ili ekonomskim rezultatima, nego činjenicom da je zaustavljen oružani sukob. Sve dok traje mir, BiH će se prihvatati kao uspješna zemlja, bez obzira što je iznad nje instalisan Damoklov mač, čija je nit svakog dana sve tanja.
Da bi određeni prostor bio država u stvarnom smislu, a ne samo obična tertorija, mora da ima narod koji se poistovjećuje s njom. A narod je zajednica ljudi spremnih da se i u najboljim i u najtežim trenucima vraćaju nitima koje ih vežu i čine nacijom – od istorije ispoljene kroz pjesme, mitove, vjerovanja i legende, preko jedinstva u sadašnjosti, do identične vizije budućnosti.
Stanovnici BiH od dolaska Turaka, odnosno od vremena kada počinje relevantna istorija zemlje kakvu danas poznajemo, nisu imali zajedničku istoriju. Nemaju zajedničku sadašnjost, niti sličnu viziju budućnosti. Zato je logično zaključiti da BiH nema sopstveni narod, nego narode. Ti narodi, suprotno raširenom mišljenju i uprkos cinjenici da su uvijek dijelili istu teritoriju, nikada nisu zaista živjeli zajedno. Kroz istoriju su prolazili na različitim stranama, nerijetko neprijateljskim, a sve to dešavalo se suviše često da bi stekli međusobno povjerenje.
Popularno mišljenje namjerno ignoriše činjenicu da u BiH postoje dva aspekta življenja; individualni i kolektivni. Forsira se prvo, a potcjenjuje drugo. Priča se o vjekovnoj toleranciji, vjerskim objektima koji su sagrađeni jedni pored drugih, zajedničkim proslavama raznih religijskih praznika, otkriva se “topla voda” u međuljudskim odnosima.
U socijalističkoj Jugoslaviji, na primjer, u vrijeme stanova u takozvanom društvenom vlasništvu, niste mogli da birate komšiju i nacionalni sastav susjedstva. Sa stanom su dolazile i komšije koje ste, shodno vlastitim interesovanjima i aspiracijama, voljeli, ignorisali ili tolerisali, ali u svakom slučaju ste dijelili svakodnevnicu. Naravno, ako vas vežu slični rezoni kao i komšiju druge nacionalnosti, s njim ste uspostavljali prisniji odnos nego sa osobom s kojom nemate zajedničkih tačaka osim što vas povezuje ista vjera.
Individualni aspekt življenja ima presudan uticaj samo kada u jednom društvu postoje pozitivna ideologija i stabilna ekonomija. U slučaju BiH, to je bio kratak, ali sladak vremenski period SFRJ, kada je jugoslovenstvo bilo važnije od sebičnih nacionalnih interesa. Međutim, kada se uruše ideologija i ekonomija, individualni aspekt se povlači pred kolektivnim, jedinim koji dugoročno definiše živote ljudi na ovom prostoru. Tada se pravi granica između “nas” i onih “drugih”. Budući da je BiH trusno područje, pozitivna ideologija dolazi rijetko, a stabilna ekonomija jos rijeđe.
Sve dok o BiH odlučuje ljudski faktor, to će biti vještačka tvorevina bez ikakve perspektive. Ljudski faktor je korumpiran kako političkim, tako i vlastitim interesima. Sadašnju BiH održavaju samo zapadni centri moći i sljedbenici panislamiste Alije Izetbegovića sa uporištem u Sarajevu, koji sanjaju o islamskoj Bosni, na čijem putu stoji još samo Republika Srpska. Potonji su svjesni da za njih radi vrijeme.
S druge strane, svakim danom ostanka u toksičnoj uniji, Republika Srpska slabi i sve je bliža kosovskom scenariju. Hipotetički ulazak BiH u EU ili NATO, koji propagiraju na Zapadu i u Sarajevu, uz prateće lobiranje, automatski bi značio nestanak Republike Srpske. Bilo kakva ozbiljna ugroženost RS uzrokovala bi nove konflikte. Jedino samostalna Republika Srpska odgovara svim narodima BiH i predstavlja garanciju permanentnog mira na ovom prostoru.
Dovoljno je prihvatiti istorijski faktor i rješenje se samo nameće. U BiH žive tri naroda sa dugačkom tradicijom međusobnih konflikata. Niko kroz istoriju nije ubio više bosanskih Muslimana nego Srbi i Hrvati. Niko nije pobio više Hrvata nego Muslimani i Srbi. Muslimani su kroz istoriju bili manje-više “ugostiteljski” raspoloženi prema osvajačima. Hrvati su bili izbirljivi i svoju naklonost poklanjali su “Švabama”, dok su Srbi sve osvajače gledali kao neprijatelje.
Zato je ironično da niko od tih osvajača nije želio da Srbi nestanu sa lica zemlje, kao što su to pokušali ustase i “hrvatsko cvijeće” tokom Drugog svjetskog rata. Danas su ta tri naroda sa dugom tradicijom neprijateljstava prinuđena od određenih stranaca, kojima ti narodi ne znače ništa, da žive zajedno u zemlji koja mnogim njenim stanovnicima ne znači ništa.
Ukoliko postoji svijest o istoriji konflikata u BiH i ako se zna da Srbi, Hrvati i Muslimani nisu samo stanovnici BiH, nego i njeni suvlasnici, logičan raplet bio bi da svaki suvlasnik uzme sopstveni dio i sam pravi vlastitu kuću. Tek tako bi se unaprijedio jedini prirodni aspekt življenja na ovom prostorima – individualni, komšijski i dobrosusjedski, a zauvijek nestao onaj nepotrebni, kolektivni. Za nadati se da su Amerika i Evropa napokon prerasle sadističku fazu uživanja, gledajući nesrećne narode s ovog prostora kako ratuju međusobno, I da ce napokon ućiniti ono sto su trebali prije 30 godina – da ne tjeraju narode s ovog prostora da žive sa neprijateljima, i da smire one koji bi da uzimaju to što im ne pripada.
(Kostja Sukara/opcija.net)
