PIŠE: Nedžad Latić
Nakon što su se predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović i predsjednik Pokreta demokratske akcije (PDA) Mirsad Kukić poslije sastanka stranačkih delegacija obratili medijima, Izetbegović je komentirao i mogućnost ulaska Demokratske fronte (DF) u vlast zajedno sa SDA.
“Vidio sam se s Komšićem prošle sedmice i nisam imao odgovor kako nagovještavate i kakav se može pročitati u novinama. Ako bi došlo do toga da i DF uđe u koaliciju, SDA je odmah u oktobru pozvala da se naprave što šire koalicije. Ali to neće ovisiti samo o SDA”, kazao je Izetbegović.
Iz ovoga se može zaključiti da, i ako bi Komšić želio svoj DF uvesti u vlast, ne bi time bio istisnut iz koalicije blok kojeg predvodi SBB Fahrudina Radončića, već bi to bila stvarna grande koalicija sastavljena od SDA, SBB, DF, A-SDA i PDA. Sve je to suprotno od onoga kako se sticao dojam u medijima da Izetbegović vaga ili se lomi između Radončića i Komšića. A zapravo odnos Komšića i Radončića u ovoj priči je upravo takav – „ili on, ili ja“. Istupi Aljoše Čampare, pa i Damira Arnauta u kojima su kontrirali svojim šefovima Izetbegoviću i Radončiću, jer se obojica protive koaliciji SDA i SBB, mogli su biti i dogovoreni radi “tvrđenja” stranačkog pazara, a ako i nisu, više uopće nisu relevantni.
Jer, bar za sada, Izetbegović se ne mora odreći Radončićevog SBB-a. Čak i ako bi morao birati između Radončića i Komšića, vjerovatno bi, na iznenađenje mnogih (!), izabrao Radončića. Komšićev DF bi veoma dobro poslužio Izetbegovićevoj SDA kao politička ikebana, ali Radončićev SBB donosi više političke koristi za SDA. Komšićev DF kao stranka liberalnog centra ne bi imao nikakvu snagu utjecati na ideološko-političku profilaciju SDA, dok bi Radončićev SBB, kao stranka desnog centra sa naglašenim sekularističkim principima, mogao kontrirati ultradesnoj frakciji u SDA koja je postala problem za samog Izetbegovića. Njemu to „nabijaju na nos“ prije svega stranci i evropski političari. Ovo je vrijeme definitivnog poraza ISIL-a na svjetskoj sceni, što može biti prilika da se radikalni elementi infiltrirani u stranačku mrežu SDA eliminiraju, na čemu odavno insistiraju predstavnici međunarodne zajednice u Sarajevu.
Izuzmemo li Izetbegovićevu sklonost lukavstvu da uvlačenjem u vlast neutralizira svoje oponente, što može biti jedan od motiva za odluku da pod stranački krov vrati odbjegle kadrove, u ovom slučaju Rifeta Hozanovića i Mirsada Kukića, koji su se pokazali kao vrlo neugodni lokalni igrači, glavni motiv da prihvati Radončića kao partnera mogao bi biti u tome što novoj vlasti treba poduzetan čovjek koji bi bio kadar pokrenuti velike investicione projekte za koje je, kako tvrdi sam Izetbegović, novac već osiguran. U tom slučaju bi obojica morala napustiti fotelje u Domu naroda i ući u ministarske fotelje na nivou Vijeća ministara jer samo konkretan rezultat vlasti može opravdati ovakvu koaliciju koja je sklepana preko volje mnogih stranačkih frakcija kako u SDA tako i u SBB.
I na koncu Radončić bi mogao odigrati ključnu ulogu u odnosima sa drugim koalicionim partnerima, Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom. On se, za razliku od Izetbegovića, nije “krvio” s njima tokom kampanje i stoga je vjerovatno najmanje omražena bošnjačka politička figura među drugim narodima, Hrvatima i Srbima. To Radončićevo sustezanje da tokom izborne kampanje bjesomučno napada Čovića i Dodika, kao što su to činili Komšić i Bećirević, možda više nego sam Džaferović, koštalo ga je dobrim dijelom lošeg izbornog rezultata. Ali zato bi sad Radončić mogao kapitalizirati svoju političku umjerenost koja se može ocijeniti i kao politička korektnost.
Sve su ovo aspekti koji ukazuju da novi koalicioni bošnjački blok i nije tako rogobatan kako se u prvi mah činilo i da ima dobre pretpostavke za uspjeh.
No, ono što se u ovom momentu čini kao Bakirova „Ahilova peta“ jeste vlast u Kantonu Sarajevo gdje i SBB i DF imaju svoje predstavnike. Izetbegović smatra da bi koalicija trebala biti uspostavljena na svim nivoima, što je formalno njegov legitiman zahtjev, dok se Radončić nećka i ne bi povlačio svoje ministre iz Vlade KS. Pošto je Komšićev DF nevoljko ušao u vlast u Kantonu Sarajevo, oni bi, kad bi ušli u koaliciju sa SDA, vrlo rado povukli svoje ministre. Tek povlačenjem DF-a i SBB-a pala bi Vlada KS i to bi mogao biti glavni motiv uvlačenja DF-a u koaliciju sa SDA.
Kad se sve ovo sagleda tek se vidi kolikom je pritisku odolio Nermin Nikšić odbijajući ulazak u vlast. Sa njim Izetbegović uopće ne bi imao ove dileme, peripetije i zavrzlame koje ima sa Radončićem i Komšićem. Zato je najrealnije pretpostaviti da je tema prošlonedjeljnog razgovora između Izetbegovića i Komšića opet bio sam Nikšićev SDP, a ne Komšićev DF. Komšićeva uloga u Bh. bloku od početka je bila „lomljenje“ Nikšića da prihvati Izetbegovića za partnera, a ne ulazak u vlast samog DF-a. Koliko je to za Izetbegovića važno govori i podatak da je tek nakon neuspješnog lobiranja Komšića, Zlatka Lagumdžije, pa i samog reisa Kavazovića da privole Nikšića na koaliciju sa SDA, odlučio zakazati stranački kongres za septembar, a ne za maj, kako je bilo predviđeno.
Eto, Komšić ima šansu još u četvrtak pokušati izvršiti pritisak na Nikšića da još jednom razmisli o ulasku u vlast sa SDA. Tek u tom slučaju odnosi Radončića i Izetbegovića bili bi dovedeni u pitanje. Do tada je bar izvjesno da će novu koaliciju činiti Izetbegovićev SDA i Radončićev SBB!
(The Bosnia Times)
