PIŠE: Muharem Bazdulj
Najprije je stigla vijest da je kao žrtva vandalskog bezumlja u noći u kojoj je na Svjetskom prvenstvu u fudbalu odigrana utakmica između Danske i Hrvatske srušena bista Skendera Kulenovića ispred zgrade Svjetlosti, a ubrzo je, nekako paralelno sa reakcijama Kruga 99 i Gradimira Gojera, dojavljeno i sljedeće: “Pod nadzorom Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo jučer je izvršena hitna intervencija na bisti Skendera Kulenovića na Trgu oslobođenja-Alija Izetbegović, a koja je prije nekoliko dana bila na meti vandala poslije prijenosa utakmice Danska – Hrvatska”.
Kako je saopćeno, zamijenjen je polomljeni nosač na postamentu spomen-biste, a bista je očišćena i vraćena na svoju poziciju. ‘Osim angažiranja Zavoda želimo skrenuti pažnju i iskazati zahvalnost za spašavanje spomen-biste uposlenicima Policijske stanice Stari Grad i Javnog komunalnog preduzeća Park, te limarskoj radnji Abdulahović. Njihov odgovoran i profesionalan rad primjer je kako zajedničkim snagama možemo učiniti puno više za očuvanje naslijeđa našeg grada!’, saopćili su iz nadležnih službi.
Nije ovo prvi sličan slučaj, ni u Sarajevu ni u Bosni i Hercegovini. Oni sa malo boljim pamćenjem sjetiće se situacije od prije šest godina, kad su nekako s proljeća iz malog parka preko puta Predsjedništva Bosne i Hercegovine ukradene biste Ćamila Sijarića i Derviša Sušića. Nekoliko mjeseci kasnije, biste su zamijenjene, tj. urađene su nove i postavljene na već postojeće postamente. Iako istraga nije izričito ustvrdila šta se tačno desilo, logična je bila pretpostavka da su biste ukrali sakupljači “sekundarnih sirovina” zbog neke male zarade. Bez ikakve namjere da se opravdava takav čin, on ipak po primitivizmu nije toliko strašan kao rušenje bista iz čiste obijesti.
U tom smislu, ovo rušenje Kulenovićeve biste ipak više podsjeća na čuveno rušenje biste Ive Andrića u Višegradu koje je onomad, još prije rata, “sproveo” Murat Šabanović poslije, kako je i sam u kasnijim intervjuima izjavljivao, izričitog zahtjeva Omera Behmena. Šabanovićeva macola bila je, dakle, daljinski navođena, skoro kao krstareća raketa. Jer nije njegova omraza spram Andrića pala s neba; ona je plod višedecenijske propagandne operacije koju je sprovodila bosanskomuslimanska, odnosno bošnjačka intelektualna elita, odnosno njen najprononsiraniji dio.
Dok nas eventualni uspješni rezultati eventualne istrage eventualno ne razuvjere, razumno je pretpostaviti da je i rušenje biste Skendera Kulenovića plod navođenih ruku, možda ne toliko direktno navođenih kao u slučaju Šabanovića i Andrića, ali opet vrlo očigledno inspirisanih javnim tretmanom Kulenovića i njegovog opusa u posljednjih četvrt stoljeća. Njegovi životni, politički, intelektualni i vrijednosni izbori dijametralno su suprotni od diskursa koji je danas dominantan unutar bošnjačke javnosti. On je zaista bio beg, ali je bio miljama daleko od svake romantizacije begovata koja se danas nameće kao jedan od temelja novobošnjačkog identiteta. On je bio komunista i partizan, od prvog dana. Ponukan ogromnim stradanjima prvenstveno srpskih civila na Kozari, on piše amblematsku pjesmu o Stojanki, a razne sudije iz oblasti “etničko-moralne podobnosti” od Alije Nametka pa nadalje zamjerale su mu što nije napisao pjesmu o nekoj majci “orijentalnog” imena i njenom bolu zbog gubitka djece.
A kad su se isti takvi i njihovi adepti naknadno oduševljavali pjesmom o “majci Hanifi”, majci samog Kulenovića, nju su po čitankama i antologijama po pravilu objavljivali bez njenog drugog i zaključnog dijela, onog u kojem se zapravo objašnjava naslov, odnosno zašto pjesnik veli da je “izišo na pravi put”, a taj pravi put su, tu se jasno i nedvosmisleno kaže, komunizam i partizanska borba. Pravi put je borba zajedno sa kmetskim sinovima, a ne ići stopama Džafera Kulenovića.
Oni koji čitaju nacionalističke orijentisane bošnjačke medije u Skenderu Kulenoviću su odavno mogli da prepoznaju samo “izdajnika”. Otud je onaj koji je srušio njegovu bistu morao znati šta radi i čiji spomenik baca u blato i prašinu. One iste 1992. godine tokom koje je srušena cijela ovdašnja socijalna arhitektura i tokom koje je započelo “prevrednovanje” svih vrijednosti, američki režiser Curtis Hanson snimio je sugestivan i dobar triler pod naslovom “Ruka koja njiše kolijevku”. Oni koji znaju engleski jezik uglavnom su svjesni činjenice da je dotična fraza početak poslovice koja veli da je ruka koja njiše kolijevku zapravo ruka koja vlada svijetom. Da, kolijevka je metafora za nove generacije, za one koji tek dolaze, u krajnjoj liniji za budućnost. Ruka koja njiše kolijevku u toj interpretaciji vlada onima koji će vladati u budućnosti. Veliki engleski pisac je pak još decenijama ranije zabilježio da oni koji kontrolišu prošlost kontrolišu i budućnost.
U ovom kontekstu, borba protiv Kulenovića je borba za dokidanje njegovih vrijednosti, za stvaranje generacija koje s Kulenovićem neće dijeliti ideale. Ruka koja je navodila ruku koja je srušila njegovu bistu ima jasan cilj: da zavlada budućnošću. To što je bista promptno obnovljena, nije garancija da se ova misija ne sprovodi sasvim efikasno. Uostalom, njihova budućnost tek počinje.
(Oslobođenje)
