PIŠE: Nedžad Latić
Vrlo delikatno bi bilo donositi zaključak da li bi bilo bolje da su danas članovi Predsjedništva BiH Dragan Čović i Fahrudin Radončić, nego Željko Komšić i Šefik Džaferović, a nakon što su ministri vanjskih poslova zemalja članica Sjevernoatlanskog saveza na sastanku u Bruxellesu donijeli odluku da se Bosni i Hercegovini odobri da podnese prvi Godišnji nacionalni program (ANP) iz Akcionog plana za članstvo u NATO-u (MAP). Jer su i Radončić i Čović ovu odluku NATO-a zdušno podržali, ali ne samo zbog toga. Možda bi njih dvojica kao tandem imali više uspjeha u „slamanju“ Milorada Dodika da se „pomiri sa sudbinom“ i prihvati ovu činjenicu, nego što će to učiniti Željko Komšić i Šefik Džaferović.
No, šta je tu je… Oni su upravo pobijedili na spinu kako bi ulaskom Čovića, pa tako i Radončića, u Predsjedništvo to bio kraj države. Čak su više na tom strahu svoju kampanju zasnivali lijevi jastrebovi poput Senada Pećanina i Emira Suljagića, nego režimski desničari. Sad kad su, zahvaljujući primarno takvom strahu kojeg su proizveli kod Bošnjaka i pobijedili, morat će se suočiti sa posljedicama opće anateme koju su proizveli kod bosanskih Hrvata prema državi, a posebno prema Bošnjacima. Srozali su hrvatsko-bošnjačke odnose ispod svake razine na kojoj su bili u miru.
Na svu sreću bivši visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini upozorili su visoku predstavnicu Europske unije za vanjsku politiku, Federicu Mogherini, i ministre vanjskih poslova zemalja članica, na uplitanje Hrvatske u politička dešavanja u BiH.
Potpisnici pisma dostavljenog N1 Paddy Ashdown, Christian Schwarz-Schilling i Carl Bildt, izražavaju zabrinutost miješanjem Hrvatske u unutrašnja pitanja u BiH, koje se ogleda u nedavnom pokušaju hrvatske vlade da negira legitimitet izbora Željka Komšića u tročlano državno Predsjedništvo. Hrvatska vlada je uzvratila kontraoptužbom da se, zapravo, oni na ovakav način miješaju u unutrašnja pitanja BiH.
U rašomonu ovakvih polemika o slučaju Komšić možda se ne bi moglo izvoditi mišljenje uglednog bosansko-hercegovačkog fratra Mile Babića koji poručuje: „Neka ponude novi Izborni zakon. Jer Zakon koji su nudi ukazuje na to da Hrvati u Sarajevu i u Tuzli ne mogu biti birani, oni mogu samo birati. Tako uvode neravnopravnost među Hrvatima”.
Sve je ovo još eho izborne kampanje proteklih izbora koja je imala sraman epilog masovne krađe glasova. I umjesto da se to istjera na čistac, da se otkriju i kazne akteri izborne pljačke, stranke su pohlepno krenule u formiranje blokova i koalicija radi pozicioniranja u vlasti. Najpromtniji start je imao postizborni bosanski blok ljevice koga podržava još 4-5 opozicionih stranka koje su se također grupisale u jedinstven blok. I pored krađe ova dva bloka imaju matematičku većinu po vertikali na svim nivoima vlasti. Međutim, dejtonskim zavrzlamama ni matematika ne može ništa. Problem je popunjavanja Doma naroda, a CIK se još dvoumi da donese odluku po kojem će se popisu stanovništva, onom iz 1991. ili 2013, popunjavati Dom naroda.
Opet ovako tzv. hrvatsko pitanje dolazi do izražaja. Tako da se stiče dojam da je Bosna postala talac hrvatske politike kakvu vodi Dragan Čović uz zdušnu podršku Zagreba. U međuvremenu je Milorad Dodik dobrano odmakao u svom seperatističkom pohodu za otcjepljenje RS.
Nakon ovakvih konstatacija bilo bi umjesno zapitati se šta je, onda, sa bošnjačkom nacionalnom politikom? Je li to Bošnjacima sve potaman, ili su dovedeni u marginalnu poziciju da skrštenih ruku nijemo posmatraju ovakav razvoj događaja?
Kod njih je došlo do radikalne polarizacije na lijevi „bosanski blok“ i desni kojeg predstavlja SDA koju zdušno podržava Islamska zajednica BiH. Ova polarizacija se ogleda kako kroz ideološku tako i ustavno-pravnu viziju države. Lider Naše stranke Peđa Kojović je rekao da su bosanski blok i SDA „dva potpuno različita svijeta“ što u ideološkom smislu najbolje ilustrira polarizaciju među ovim blokovima. Dok lider SDP-a, koji je preuzeo „kapitensku traku“ među opozicionim blokovima rezolutno odbija mogućnost koaliranja sa nacionalnim strankama, a to se prije svega odnosi na SDA i HDZ.
Zbog takvog stava naišao je na „visoke prepone“ u konstituiranju vlasti jer su SDA, HDZ i SNSD na državnom nivou pokazale da su spremne za koaliciju. Od Nikšića se očekivalo da će mudrije voditi pregovore i bar pokušati pridobiti HDZ za koaliciju na federalnom nivou kako bi, s jedne strane, bar donekle neutralizirao bijes Hrvata zbog izbora Komšića, a s druge strane, možda, omogućio neke promjene koje su na vidiku u samom HDZ-u. Iako se Čović predstavlja kao neprikosnoveni lider Hrvata njegova pozicija nikad nije bila slabija.
Sve su prilike da sama vijest kako se Dalibor Miloš, kao ugledni mostarski privrednik i predsjednik Nadzornog odbora “Aluminija”, susreo se s nizom zvaničnika američkog State Departmenta te nizom kongresmena u Washingtonu i održao predavanje u Kongresu, kandidira potencijalnog Čovićevog nasljednika.
Moguć je scenarij obračuna unutar bosansko-hercegovačkog HDZ-a sličan onome koje se desio u Hrvatskoj u obračunu Andreja Plenkovića sa Milijanom Brkićem, vrlo prisnim Čovićevim prijateljem. Čovića bi pomjerili prema „Prstenu“ koji okuplja najmoćnije hrvatske privrednike u BiH, dok bi Miloš, preuzeo liderstvo nad HDZ-om. Čović je ovog sigurno svjestan i stoga se vraća starom partneru Bakiru Izetbegoviću i prihvatio njegovu ponudu za koaliciju kao „ruku spasa“.
Ovakva jedna promjena bi Hrvatima skinula hipoteku koju im je Čović natovario na vrat zbog šurovanja sa Miloradom Dodikom kojeg međunarodna zajednica želi potpuno izolirati.
Najvjerovatnije da je time i motivirana odluka da se Bosni i Hercegovini odobri da podnese prvi Godišnji nacionalni program (ANP) iz Akcionog plana za članstvo u NATO-u (MAP).
Ali, kao što je NATO zakasnio intervenirati u ratu i nije spriječio genocid u Srebrenici, ova odluka, koliko god bila ohrabrujuća, dosta je zakašnjela. Pitanje je da li su patriotske snage više moćne pokrenuti ofanzivu i poraziti Dodikov i Čovićev separatizam. Nemoguće je da ministri vanjskih poslova zemalja članica NATO-a toga nisu svjesni i da nisu imali ovakve procjene „stanja na terenu“. Zato mi se njihova odluka doima više kao alibi za debakl međunarodne postdejtonske politike u BiH, nego stvarna podrška i pomoć patriotskim snagama da u miru odbrane ono što su bar odbranili u ratu.
(The Bosnia Times)
