PIŠE: Nino Raspudić
Zadnji, 31. dan ožujka u Ukrajini će se održati predsjednički izbori, na kojima je favorit komičar Vladimir Zelenski. Njegova je kandidatura u početku percipirana kao šala, a onda su stvari postale vrlo ozbiljne. Naime, komičar je neočekivano zakomplicirao život Juliji Timošenko i Petru Porošenku i, prema brojnim anketama, prvi je izbor većine Ukrajinaca.
Zanimljivo je da u najpopularnijoj tamošnjoj seriji, „Sluga naroda“, Zelenski glumi čovjeka koji igrom slučaja postane predsjednik, a sada se kandidira za stvarno. Oko figure predsjednika se tako pretapaju stvarnost i fikcija, no Ukrajinci su zadnjih godina u politici viđali i puno gore obmane. Sada imaju izbor žele li da onaj kojeg su rado gledali u ulozi predsjednika to doista i postane. Slovenski premijer, Marijan Šarec, komičar je koji je svojedobno s puno uspjeha imitirao političare poput Drnovšeka, Janše, Kacina i drugih. Pitanje je da li mu se sada, nakon što je ušao u političku igru i postao premijer, ikada dogodi da imitira samoga sebe kao premijera ili je potpuno saliven s novom ulogom, bez odmaka? Šarec je, kao i svi komičari u politici, krenuo u borbu igrajući na kartu bliskosti tzv. malom, običnom čovjeku.
Politički diskurs većine komičara ima nešto od „kvalunkvizma“, pojama skovanog prema poslijeratnoj kratkotrajnoj talijanskoj stranci „Uomo qualunque“, koja je pretendirala predstavljati bilo kojeg, običnog čovjeka, sitog ideologija, politike i političara, koji želi samo da ga ostave na miru. Osnivač te stranke, Guglielmo Giannini, ne treba napominjati, prije se bavio satirom. Komičari govore protiv iskvarene političke kaste, obećavaju borbu protiv korupcije i više sluha za narodnu volju, tako mogući budući ukrajinski predsjednik Zelinski nudi više direktne demokracije, prije svega referendumima. Beppe Grillo je u Italiji inzistirao na direktnom demokratskom potencijalu interneta, a te je mehanizme dijelom uključio i u donošenje odluka unutar svog pokreta.
Svi polit-komičari su borci protiv establišmenta i nastupaju kao izraziti individualci. Zajedničko s diktatorima im je to što brišu sva posredovanja između sebe i naroda. Startna prednost komičara je percepcija o njegovoj većoj bliskosti s ljudima i, budući da je svaki komičar dijelom i moralizator, u pravilu se percipiraju kao poštenjačine, jedni od nas, koji se bore protiv korupcije. Bivši komičar Jimmy Morales, koji je danas predsjednik Gvatemale, pobijedio je koristeći slogan „Ni korumpiran ni lopov“. Komičar su postajali i gradonačelnici glavnih gradova (Jon Gnarr u Reykjaviku), ili senatori američkih država (Alan Stuart Franken u dva mandata u Minnesoti).
Ipak, najupečatljiviji takav u politici je Beppe Grillo, začetnik pokreta, kasnije i stranke Pet zvijezda koja je danas dio vladajuće većine u Italiji. Grillo je izazvao veliki potres u talijanskoj politici iz kojeg će možda na koncu politički profitirati drugi, ali tamošnja politička scena definitivno više neće biti ista. Počeo je pokretom V-Day (Vaffanculo-Day, neću prevoditi radi pristojnosti), golemim manifestacijama na trgovima talijanskih gradova na kojima je Grillo izvodio neku vrstu kombinacije stand-upa i političke propovijedi protiv korumpiranih političara, koje je i samim nazivom manifestacije slao u neku stvar. Bio je jednako nemilosrdan i prema Berlusconiju kojeg je nazivao psiho-patuljkom i prema tadašnjem čelniku lijevog centra Bersaniju kojeg je uobičajeno zvao Gargamel, po zlikovcu iz Štrumpfova na kojeg ovaj prilično nalikuje.
Pogodio je bilo većine naroda i uskoro je priča prerasla u politički pokret i stranku koja je u jednom trenutku postala pojedinačno najjača u zemlji. Zašto komičari danas uspijevaju u politici? Prvi je razlog otuđenost političke oligarhije od „običnog” čovjeka. To se najbolje vidi u jeziku koji koriste. Za razliku od politički korektnog, sterilnog, formaliziranog govora klasičnih političara, komičari govore razumljivo, izvrsni su komunikatori, pogađaju razinu publike. U stand-up nastupu u pravilu započneš na određenoj razini humora, potom pratiš kako publika reagira, pa po potrebi spuštaš ili podižeš razinu sadržaja. Kreiraš diskurs u interakciji s publikom. Netko tko na takvom nastupu može okupiti tisuće ljudi i držati ih nekoliko sati zainteresirane i zabavljene definitivno pogađa kolektivno nesvjesno. Dobar komičar je uvijek i dobar propovjednik. Obratno ne mora vrijediti.
Treba imati na umu i da pravi humor nije puko lakrdijašenje, već je u bitnome govorenje istine. I to bez dlake na jeziku, što u vrijeme terora političke korektnosti ima dodatnu težinu. Dakle, komičar u politici u pravilu spaja moraliziranje propovjednika, ali ne oltarsko ili katedarsko, već iz perspektive nekoga tko je „jedan od nas“, blizak narodu, štoviše, trudi se prikazati kao njegov glas ili glasnogovornik. Emotivno pogonsko gorivo takve kampanje je ogorčenost korupcijom stare političke kaste. Potom, u svemu se trudi što više uključiti narod, što je danas, u vrijeme interneta, dodatno olakšano. Začuđujuće veliki broj komičara koji danas uspijevaju u politici govori nešto o duhu vremena. Kao što se, primjerice, o stanju svijesti u nas puno toga moglo iščitati iz nerazmjerno velike zastupljenosti liječnika u politici. Zašto ih je toliko u aktivnosti koja na prvi pogled nema nikakve veze s poslom za koji su se tako dugo školovali? Odgovor dijelom leži i u autoritarnom ustroju naših stranaka. Bolnica je ustrojena hijerarhijski, uz strogu disciplinu, kao vojarna ili samostan. Tko nauči plivati u takvom kontekstu, lakše se uklapa i u stranački dril.
No čini se da kod nas ipak dominiraju pravnici (Plenković, Milanović, Jadranka Kosor, Račan, Mesić). Osim što posjeduju znanje koje je važno i za razumijevanje politike, nažalost često pokazuju i negativnu stranu medalje svoje struke. Formalizam, ispraznost, specifičan daviteljski diskurs studentskih debatnih klubova, bez emocije, prave metafore, dojmljive sintagme, osim kod Milanovića (šaraj, brate; šaka jada, briselski ćato itd.). E, tu vrebaju komičari. Oni se javljaju u trenutku kada situacija postane preozbiljna, kao što liječnik ide uz bolest. Humor je, naime, ozbiljna stvar, točnije, bavi se ozbiljnim stvarima, obično onima koje stvaraju bojazan. Prvi dječji vicevi vezani su uz kaku, kasnije uz školu. Mladi su skloni agresivnom, crnom humoru, oženjeni onome s bračnim temama, punicom i slično. Među muškarcima na pragu starosti prevladavaju vicevi o viagri i impotenciji, kod staraca humor na temu smrti.
Posao komičara, pogotovo onoga koji nastupa uživo, pred ljudima, nije lak. Na pozornici je sam pred zahtjevnom publikom, pred lavovima koje mora umilostiviti, nasmijati. Poput boksača u ringu, u konačnici, ovisi samo o sebi. Nije slučajno da su vrhunski boksači često skloni duhovnosti, filozofiji pa i humoru, budući da bivaju rano bačeni na granice vlastitih mogućnosti. Veliki Jake LaMotta, „Razjareni bik“, nakon okončanja karijere nastupao je kao stand-up komičar. Među njegovim šalama pamti se ona koja opisuje djetinjstvo u obitelji talijanskih imigranata u Bronxu: Kad sam bio dijete bili smo tako siromašni da se, da kojim slučajem nisam bio dječak, ujutro kad se ustanem ne bih imao čime igrati.
Naravno, u cijeloj ovoj priči govorimo o pravim, darovitim komičarima, duhovitim ljudima, a ne o onoj najtužnijoj kategoriji čovjeka koju predstavlja neuspjeli komičar, onaj koji se gura u nešto za što ga Bog nije dao, a takvih su, nažalost, prepuni i stand-up scena i čitavi humoristički kanali, koji plasiraju mrzilački, puko rugalački „humor“, bez duha i stila.
Gdje smo mi u svemu tome? Hrvatska se čini idealna za politički proboj dobrog komičara. Velika izborna apstinencija, ogorčenost političarima, frustracija dijela javnosti zbog onemogućavanja referenduma. Ozbiljna kandidatura komičara na predsjedničkim izborima bila bi i katarza za javnost, dala bi potpuno drukčiji ton kampanji, pogotovo ako bi se odigravala na finoj granici na kojoj nije jasno je li komičar ozbiljan ili se sprda. Pirandello u eseju „O humorizmu“ kaže kako komično nastaje iz opažanja kontrasta između privida i stvarnosti. Kod nas se taj prostor čini većim nego ikada. Nije upitno bi li i na našim predsjedničkim izborima krajem godine neki komičar uspio napraviti pomutnju, budući da je institucija predsjednika ionako srozana na razinu komedije, dok pravi komičari govore ozbiljne istine. Upitno je samo imamo li takvoga i, ako ga imamo, je li spreman prihvatiti izazov.
(Večernji list)
