PIŠE: Muharem Bazdulj
Nagradno pitanje: citiraćemo rečenicu iz pisma britanskog premijera britanskoj kraljici, a čitalac treba da pogodi o kojem premijeru se radi. Rečenica glasi ovako: “Bosna je problem koji ne može da se tako lako savlada.” S priličnom izvjesnošću tipujem na to da će većina čitalaca “gađati” Johna Majora. On je bio premijer od kraja 1990. do sredine 1997, dakle, u vrijeme kad je Bosna bila globalna najprepoznatljivija politička i humanitarna kriza, pa ima neke logike u tome da on kraljici nekad u prvoj polovini devedesetih piše pismo u kome je i takva rečenica. Žao nam je, međutim, odgovor nije tačan, idemo dalje.
Možda Tony Blair? Ponovo dosta logična hipoteza. I u njegovom mandatu (1997 – 2007), bh. tematika je imala stanovitu težinu u međunarodnoj politici. Odgovor ponovo nije tačan. Pa nije valjda Gordon Brown (2007 – 2010), mada je i on sigurno morao barem čuti za Bosnu i Hercegovinu i njene probleme. Naravno da nije, probajte ponovo. Onda mora da bude David Cameron (2010 – 2016). Uostalom, u njegovo vrijeme se Velika Britanija naročito angažovala u pokušavanju da BiH vrati na euroatlantski put. Nije ni on. Možda Theresa May ili čak Margaret Thatcher? Ne, nijedna od njih.
Za tačan odgovor valja nam se vratiti skoro vijek i po unazad. Citiranu rečenicu ispisao je 1875. godine Benjamin Disraeli u toku svog drugog premijerskog mandata koji je trajao od 1874. do 1880. godine. U to vrijeme je jedna od ključnih stavki globalne (geo)politike tzv. “Istočno pitanje”, odnosno sudbina već dugo raspadajućeg Otomanskog carstva. Nakon što je počeo Hercegovački ustanak, upravo je Bosna i Hercegovina postala poligon nadgornjavanja velikih sila koje su spram sudbine Otomanskog carstva i njegovih evropskih dijelova imale različite interese. Unutar te šire konstelacije, politika Velike Britanije koju je vodio i artikulisao Disraeli bila je generalno percipirana kao “proturska”. Veliki dio ondašnjeg javnog mnijenja je, međutim, bio protivturski, prvenstveno zbog medijskih izvještaja o zvjerstvima koja su turske (para)vojne snage počinile nad nemuslimanskim stanovništvom u Bugarskoj i drugdje. Uglavnom, stvar se privremeno riješila Berlinskim kongresom, dok nepunih četrdeset godina kasnije, sa početkom Prvog svjetskog rata nije sve, i to na globalnom nivou, otišlo k vragu.
U fusnotama britanske istorije, na marginama ondašnje književne produkcije, ostale su reference na balkanska zvjerstva, pa i na Bosnu i Hercegovinu. Stotinu dvadeset godina kasnije, opet će isti prostori doći u fokus svjetske politike iz sličnih razloga. Ponovo će postojati i kontrast između zvanične politike i javnog mnijenja. Politika Johna Majora će uglavnom biti doživljavana kao “prosrpska”, dok će javno mnijenje u većini bivati “probosansko”. Tri-četiri godine kasnije stvar se privremeno riješila Dejtonskim sporazumom. Kako sada stvari stoje, nije nemoguće da četrdesetak (manje-više) godina kasnije, sve, i to na globalnom nivou, ode k vragu. Uostalom, od Daytona je prošlo jedva malo više od dvadeset godina, a u svijetu se desila gomila loših stvari: od Kabula do New Yorka, od Pariza do Washingtona, od Londona do Tajlanda i od Norveške do Novog Zelanda. Ono što je iz bosanskohercegovačke perspektive tu naročito indikativno jeste da skoro svaka od tih stvari ima neku manju ili veću vezu sa Bosnom i Hercegovinom.
Kako se već čulo širom svijeta, “terorista sa Novog Zelanda prije gnusnog napada na džamije tokom kojeg je ubijeno pedeset nevinih ljudi u kolima je slušao nacionalističku pjesmu koja slavi nekadašnjeg lidera Srba iz BiH Radovana Karadžića, dok su na oružju koje je koristio, između ostalih, bila ispisana i imena pojedinih srpskih historijskih ličnosti.” I umjesto da se to tretira kao bizarnost bolesnog i zatrovanog uma, razni komentatori su počeli da u to učitavaju tobožnji dublji smisao. Naravno, ovo je situacija kad u verbalnim digitalnim ratovima, oni koji nastupaju iz bošnjačke perspektive imaju potrebu da moralistički likuju, a oni koji nastupaju iz srpske da se brane. Nakratko svi zaboravljaju slične situacije kada se, recimo, kod terorista u Parizu otkrije neki “bh. link” (kao što je bio slučaj sa otkrivenim čahurama iz BiH u kontekstu napada na redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo), kada su uloge u verbalnim digitalnim ratovima obratne.
Dok se kod nas i historičari, a često i obični ljudi, nisu složili ni oko toga šta se ovdje dešavalo 1875. godine, a kamoli kasnije, od okupacije Austro-Ugarske, Prvog svjetskog rata, stvaranja prve Jugoslavije, Drugog svjetskog rata, stvaranja druge Jugoslavije te njenog ratnog raspada, samo nam trebaju još razne bjelosvjetske budale koje se “lože” na ovdašnje budale, pa da i o njima raspravljamo. Dovoljno su ovdje naši ljudi nanijeli zla našim ljudima da zaista nema nikakve potrebe da se “našim” proglašavaju i zločini na drugom kraju svijeta. Nema većeg zla za malu zemlju nego kad se širom svijeta po lošem proslavi pa, eto, iz stoljeća u stoljeće biva paradigma “problema koji ne može tako lako da se savlada”. I težak je problem, nije da nije, pa još više nema smisla uplitati u taj čvor konce koji mu ne pripadaju.
(Oslobođenje)
