Piše: Saša Bižić
U aktuelnom periodu nema sigurnijeg poduhvata od procjene trenutnog odnosa snaga među vodećim partijama na političkoj sceni Republike Srpske. S druge strane, ne postoji klizaviji teren od namjere da se definitivno utvrdi ko će biti kandidati vladajućeg i opozicionog bloka u trci za dvije ključne pojedinačne funkcije na nivou RS i BiH.
U prvom slučaju, nema dileme da su već duže vrijeme statističke pozicije ovdašnjih glavnih stranaka gotovo fiksirane, pa nijedna od brojnih anketa realizovanih u proteklih nekoliko mjeseci nije zabilježila značajnija pomjeranja u redosljedu političkih opcija na tabeli popularnosti među biračima u Srpskoj. Međutim, kada su u pitanju personalna rješenja osovine SNSD – SP – DNS i Saveza za promjene s kojim će ove koalicije nastupiti pred glasačima u oktobru 2018. godine, iako su skoro „zapečaćena“ tri od ukupno četiri imena, do posljednjeg momenta postoji rizik da dođe do preokreta u trci za jedno slobodno mjesto u ovom kvartetu.
Posljednje istraživanje javnog mnjenja, u kojem je zabilježeno političke raspoloženje građana RS na prelazu iz januara u februar, pokazuje da su stranački rejtinzi relativno stabilni. U ovoj analizi, urađenoj za potrebe jedne zapadne institucije sa predstavništvom u BiH, SNSD je zauzeo prvo mjesto sa 38 odsto glasova opredijeljenih ispitanika. SDS je drugoplasirana partija sa podrškom od 17 odsto. Uz PDP i DNS je po sedam procenata anketiranih, dok se ostale stranke u ovoj fazi nalaze na ivici cenzusa ili osjetno ispod te granice.
Kada je riječ o pojedinačnim kandidaturama, svježa saznanja srpskainfo.com govore da je najrealnija varijanta da na jesen snage odmjere Mladen Ivanić i Milorad Dodik u nadmetanju za srpskog člana Predsjedništva BiH, a Vukota Govedarica i Željka Cvijanović u borbi za funkciju predsjednika RS.
U redovima vladajuće koalicije, od početka ozbiljnijih razmatranja ove problematike, nazirao se takav tandem, jer Dodik nema pravo na novu kandidaturu za prvog čovjeka Republike Srpske, tako da je mjesto u tročlanom bh. predsjedništvu jedina alternativa za njega. Bez obzira na izražene drugačije pretenzije pojedinih „kapitalaca“ u SNSD-u, jasno je da lider ove stranke Cvijanovićevu već godinama smatra najlojalnijom osobom u vlastitom okruženju i da nema namjeru da eksperimentiše.
Ipak, ono što vrijedi do 7. oktobra, ne mora da bude na snazi i nakon tog datuma, pa kandidatura sadašnje premijerke RS za predsjednicu predstavlja naglašeno hazarderstvo. Njena odanost će biti na ozbiljnom iskušenju ukoliko pređe na novi, viši stepenik u sopstvenoj političkoj karijeri, pošto će se sresti sa izazovima kakvim svojevremeno nisu odoljele ni Biljana Plavšić, koju je Radovan Karadžić odabrao za nasljednicu, mada vođen različitim motivima, ni Jadranka Kosor, kada se bez velikog snebivanja odrekla svog političkog patrona Ive Sanadera, te ga čak i brzopotezno smjestila iza rešetaka. To nije jedini upitnik iznad glave Željke Cvijanović, budući da je i njen kapacitet da pobjedi izazivače iz SZP-a vrlo diskutabilan. To se potvrdilo 2014, u porazu od Mladena Ivanića, pa je i sada veliko pitanje može li ona doplivati do cilja, čak i uz pomoć Dodikovih „mišića“, odnosno „dvoglavih“ bilborda.
U Savezu za promjene okolnosti su sve komplikovanije. Milorad Dodik nije bio daleko od istine, bar u personalnom segmentu, kada je u jednom od posljednjih intervjua rekao da „Amerikanci favorizuju Mladena Ivanića kao kandidata za predsjednika RS, a Mirka Šarovića za srpskog člana Predsjedništva BiH“. Očekivani raspored sigurno nije sporan, ako ostavimo po strani rasprave o tome koliko je posljedica sugestija uticajnih diplomata, a koliko su u pitanju spoznaje u samom vrhu SZP-a, nakon internih istraživanja čiji su rezultati prvim postavama SDS-a, PDP-a i NDP-a sugerisali da idu u tom smjeru.
Ivanić je najjači kandidat opozicije za srpskog člana Predsjedništva BiH
Međutim, očigledno, nije trebalo potcijeniti ambicioznost Vukote Govedarice, koji je ovu kadrovsku ukrštenicu izgleda shvatio kao pitanje političkog života ili smrti za njega. Nakon višemjesečnog lobiranja, ispostavilo se da je blizu uspjeha u namjeri da do 15. februara, već označenog roka za konačnu odluku Glavnog odbora SDS-a o toj dilemi, proklamuje upravo sebe kao kandidata SZP-a za predsjednika RS. Unutarstranačku kampanju započeo je kada su ga podržali Obren Petrović i dobojska baza, a pohod je nastavio na bizaran način. Naime, Mladen Kajkut, šef banjalučkog gradskog odbora, pojavio se nedavno pred medijima i rekao da je njegov „lični stav“ da Govedarica treba da se kandiduje za predsjednika Republike, a da će se regionalni odbor za izbornu jedinicu 3, kojem pripada i Banjaluka, kasnije izjasniti o tome. Naravno, regionalni odbor se ne oglašava, a Kajkutov „lični stav“ naprasno postaje dio trougla Hercegovina – Doboj – Banjaluka, koji je zamajac Govedaričine (samo)kandidature.
Na taj način, Govedarica je ipak doveo sebe u nezgodnu poziciju, pošto su se do sada već oglasili i odbori iz Bijeljine i Istočnog Sarajeva sa drugačijim idejama. Rukovodstvo stranke u sarajevsko-romanijskoj regiji predložilo je da Mirko Šarović bude kandidat za člana Predsjedništva BiH, što postaje bespredmetno ukoliko Govedarica bude istrajao na zamisli da on ide u duel za predsjednika RS, jer je druga kandidatura „kaparisana“ za PDP i Ivanića. Isto tako, pazite sad, i Izvršni odbor Gradskog odbora SDS-a u Bijeljini – što je kategorija slična Kajkutovom „ličnom stavu“ – istupio je sa inicijativom da Mićo Mićić konačno uđe u trku za predsjednika Srpske. Međutim, Govedaričino ignorisanje semberskih zamisli postaje već poslovično, pa će, na kraju, biti vrlo neizvjesna reakcija ova dva stranačka uporišta na istoku Srpske povodom činjenice da se Vukota baš sad dosjetio da SDS više od 10 godina, tokom cijelog Bosićevog šefovanja, nije imao lidera spremnog da se oproba na izborima za predsjednika RS.
U svakom slučaju, šta god da učini, Govedarica će imati razlog za kajanje. Ako istraje na kandidaturi, što je potvrdio u posljednjem intervjuu u jednom dnevnom listu, iritiraće Šarovića i Mićića, kao i dva snažna regionalna klana unutar stranke. Ukoliko se povuče, što je trenutno samo u sferi teorije, potpuno će urušiti vlastiti autoritet, koji je ionako konstantno osporavan još od dana njegovog izbora za predsjednika SDS-a.
Na ruku mu ne idu ni rezultati istraživanja, citiranog u prvom dijelu ovog osvrta. Jer, na pitanje opoziciono orijentisanim biračima – koga podržavaju kao kandidata SZP-a, 26 odsto je odgovorilo da je to Ivanić. Po devet procenata imaju Šarović i Mićić, dok je Govedarica tek četvrti sa šest odsto. Slabije pozicionirani od njega su samo Mektić i Bosić sa po četiri odsto glasova ispitanika. I uporedne analize na relaciji vlast – opozicija ne registruju Govedaricu kao relevantnog aktera. Tu su opet Ivanić i Šarović u prvom planu, kao jedine osobe iz SZP-a koje mogu da pariraju Dodiku. Pri tome, javlja se neobičan fenomen – iako je Ivanić znatno ispred Šarovića kao favorit opozicionara za člana Predsjedništva, ispostavilo se da Ivanić blago zaostaje u hipotetičkom duelu sa Dodikom, dok je Šarović faktički izjednačen sa liderom SNSD-a u ovom istraživanju, u dijelu koji se odnosi na čitavu biračku populaciju, a ne samo na simpatizere SZP-a.
Na kraju, ako Govedarica ipak začepi usta dušmanima, pa izađe na crtu Željki Cvijanović i pobjedi je, pa još, uz to, izdejstvuje i koalicionu vladu SZP – DNS, što je takođe označio kao cilj u već pomenutom intervjuu, ostaće zabilježen još jedan apsurd. Jer, to bi bio rijedak scenario, ne samo u RS, već i na Balkanu, da političar trijumfuje, ali ne zahvaljujući vlastitoj snazi, već slabostima konkurencije. Čiji vrh je, očito, spreman da Željku Nejaku gurne u vatru za koju nije spremna, a Marka Nezadovoljnog potcijeni do te mjere da za druženje DNS-a i SNSD-a u još jednom četvorogodišnjem mandatu ne bude više raspoložen.
