Da smo kojim slučajem intervju s Milićem Vukašinovićem, doktorom za rock’n’roll i frontmenom grupe Vatreni poljubac, vodili prije 30 godina, on se vjerojatno ne bi mogao odvijati bez flaše viskija na nekom sumanutom mjestu, po svoj prilici negdje u Sarajevu ili pak u njegovom omiljenom hotelu Union u Beogradu.
Teško da bismo tada uspjeli sjediti u miru tri sata s ovom divljom rock pojavom, kao što smo uspjeli oktobra 2019. na Karaburmi, gdje Vukašinović danas živi mirnim, porodičnim životom. Ljudi okupljeni oko Fijuka, beogradskog sajma malih i nezavisnih izdavača o kojem su Novosti već pisale, digli su iz pepela pomalo zaboravljeni Vatreni poljubac. Za tu priliku zagrebački ilustrator Igor Hofbauer napravio je plakat za njegov nastup, a Milić je zauzvrat odsvirao koncert kao na svojim počecima: strastven, lud i vatren. Zahvalan sugovornik, povod sam po sebi, ugostio je Novosti i fotografa Aleksu Vitorovića u svom stanu jer otkako ne pije, mrsko mu je izlaziti po kafićima. U nastavku koji slijedi donosimo tek dio razgovora, selekciju pitanja i odgovora, odnosno – ‘Recept za rock’n’roll’.
Više puta ste rekli da vam nije žao što ste sve spiskali na razvrat i blud. Što je danas od toga ostalo?
Ne da mi nije žao, nego bih sve to opet ponovio. Mene materijalno nikad nije zanimalo, ako sam već doktor za r’n’r, to znači da sam u osnovi hedonista. Više ne uživam u alkoholu jer sam zamalo umro, ali ostao mi je rock’n’roll kao način života. Ja sam bio periodični alkoholičar, kod mene je to uvijek bila stvar odluke jer volim to alkoholno ludilo. A sad ništa, evo, vidi regal sa žestinom, ni da ga taknem. Spasila me moja žena, u braku smo već devet godina. Ja više ne mogu da postanem bogat, više ne radim stvari koje mogu da me naprave bogatim, već radim stvari koje me čine srećnim, a to je, opet ću reći, sviranje teškog rocka.
Tko po vama na jugoslavenskom području svira taj ‘teški’ rock?
Samo tri benda: Vatreni poljubac, Partibrejkersi i Majke, a sad ću ti objasniti zašto. Jednostavno je, ne ložimo se na hitove i refrene. Autori koji su proslavili grupe poput Bijelog dugmeta, Riblje čorbe, Parnog valjka i drugih, njihov motiv u životu je bio da imaju hit, da im refrene pjeva masa na koncertima, a šta je to nego pop. Bareta je baš briga da ima hit. A to što ovi imaju distorzičnu gitaru, to ne može da bude dovoljno da bi se zvali rock grupom. Rock je način razmišljanja, poimanje života i razbijanje predrasuda. A pošto sam ja sebi davno razbio predrasude, onda ih razbijam drugima.
Kome je bilo najteže razbiti predrasude?
Mome ocu, majoru Udbe, konzervativnom Crnogorcu i cijelom mom tadašnjem okruženju. Imali smo užasan odnos, a to sam otpjevao u prvoj pjesmi Vatrenog poljupca. Tek kasnije, kad sam stekao slavu s narodnom muzikom, on se hvalio ‘to je moj sin’. Inače me nije podnosio zbog duge kose, izbacivanja iz škole i sviranja bubnjeva. Kupio mi je violinu i upisao me u nižu muzičku, odakle su me isto izbacili. A kad je čuo da sviram bubnjeve, majci je žalosno rekao, nikad to neću zaboraviti, ‘ode Mića u Cigane’.
Zanimljivo je da su mnogi uspješni muzičari djeca vojnih lica: vi, Milan Mladenović, čak i Jim Morrison. Kako to objašnjavate?
To se možda tako potrefilo, ali ima smisla jer se vojna lica drže strogo pravila u životu, imali smo možda više potrebe za buntom nego neki drugi. Mene su s 13 donosili kući pijanog, možeš misliti kako je njemu to izgledalo. Ali kasnije sam ga shvatio, kad sam imao svoje dijete, normalno je da hoćeš da ga izvedeš na pravi put. Ja sam svojoj ženi rekao da je bolje da nemamo dijete.
Zašto?
Pa znao sam da će pokupiti moje gene! I tako je i bilo. Moja ćerka je bila vrlo talentovana za sviranje bubnjeva i htjela je svirati, e tu sam se zajebao. Nije imala ni 14 godina kad sam joj dao da ponovi vrlo težak ritam na bubnju, rekao sam joj ‘ako ovo izvedeš, kupiću ti bubanj’. I bogami, ona iz prve odsvira, a ja se mislim – šta ću sad! I onda sam joj kupio onaj za vježbanje po kući. Takođe je pisala fantastične pjesme. Na dva teksta sam napravio muziku, ali nikad nismo uspjeli napraviti ništa. Bila je težak heroinski zavisnik.
Kako su izgledali vaši školski dani u Sarajevu?
S obzirom na svoju prirodu, jako sam se malo školovao, jedva sam završio osnovnu školu, već u osmom osnove smo pili pivo i pušili u školi, pa su me izbacili. Iako se tada u našoj socijalističkoj državi morala završiti osnovna škola, tako da su me prebacivali iz jedne u drugu. Želja za sviranjem je bila jača od svega.
Nakon toga odlazite u Italiju, zatim u London?
Da, Goran Bregović i ja smo imali grupu Kodeksi i svirali smo po igrankama. Vrlo brzo smo uvidjeli da nema smisla svirati k’o debil te svjetske hitove u ekspanziji rock’n’rolla. Htjeli smo isfurati Led Zeppeline, međutim dobili smo otkaz. Time što su nas potjerali, učinili su nam uslugu, mi smo se poslije probili. Kad smo se vratili u Sarajevo, počeli smo sklapati neke autorske pjesme, ali nisam bio zadovoljan. A znaš zašto? Nisam imao inspiraciju. Kad je došlo vrijeme da kažem nešto o životu, ja nisam imao šta. Pa ne mogu u svakoj pjesmi drviti o tome kako se zezam i ganjam cure. Nisam ja znao šta je muka i patnja, tu je bio problem. Meni je u životu sve išlo glatko, samo ti Mićo sviraj, a mi ćemo sve ostalo sređivati.
Pa ste otišli u London u potragu za mukom. Jeste li je našli?
Bogami jesam. Dvije godine sam prao suđe u jednom restoranu, a radio sam i utovar i istovar kamiona. U ćošku je bio jedan prozor gdje su ubacivali prljavo suđe i kroz taj otvor se vidio Trafalgar Square, a ti tamo čamiš u mraku 12 sati, e to je ta muka. Onda sam kupio neku gitaru za pet funti i kad nakon toliko sati pranja suđa dođem kući, ja kako udarim akord, tako izađe cijela pjesma. Moj motiv je bio da postanem autentični autor, iz mene je izlazila muzika. Napravio sam petnaestak pjesma koje sam htio navježbati s bendom, a tadašnjoj mojoj djevojci je bio umro otac pa smo se vratili. Inače, u Londonu je bilo svega. U Londonu sam duvao, pio viski i šmrkao kokain istovremeno, svi radnici su tako funkcionisali.
I onda slijedi ključan trenutak, vaš povratak i osnivanje Vatrenog poljupca. Kako pamtite taj val slave?
Mi smo za to vrijeme ljudima bili pomalo smiješni, ali cijela Juga je znala za nas i imali smo tvrdokorne fanove. Radili smo s jednim zajebanim menadžerom koji je još u ono vrijeme bio nastrojen kapitalistički, šta je taj sve muljao s našim pločama… Radio je bez pare, na virmane, bio je brzoplet, htio je čak snimati i dokumentarac, ali hej, s fiktivnim parama. On naruči 50 hiljada ploča, a proda se oko 15 hiljada jer je isporuka bila stopirana zato što ovaj nije plaćao. Ali nama je bilo bitno da sviramo i tako zarađujemo, doduše, nismo imali puno koncerata.
Pa zar uz menadžera niste mogli imati puno koncerata?
Mogli smo, ali ja nisam htio. Nisam želio da mi rock muzika koju najviše volim postane posao koju ću zamrziti, jer svaki posao se zamrzi. Ja zato kažem: ko voli da radi, taj je magarac. Znam da se mora raditi da bi se preživjelo, ali one radoholičare stvarno ne mogu shvatiti. I mi tako odsviramo dva ili tri koncerta i imamo dovoljno para da se provodimo mjesec dana. Neki menadžeri su nam dolazili i predlagali da zakažu turneje od mjesec dana, ja sam govorio: nemoj, života ti, dok ima para dobro je. Ipak, najveće pare sam zaradio s Hankom Paldum, revoluciju smo napravili.
Kako je došlo do te suradnje?
Hankin muž nas je čuo na koncertu u Duvnu, prišao mi je i rekao da mu je žena narodna pjevačica i da želi da joj ja nešto napišem jer su neke moje pjesme naginjale prema narodnoj muzici. Napisao sam joj pjesmu ‘Voljela sam, voljela’. Hanka je onda došla kod mene, malo se uvježbavala i kad su joj legle melodija i tekst, sjećam se, uzela je onu šoljicu kafe i tresnula je o zid. To je bio znak da će ta pjesma razvaliti Jugoslaviju. Hanka je dotad bila nepoznata, i to je praktično bio presedan da neko iz rock svijeta uzdigne narodnu muziku iz kafane na koncertni nivo. Ona je bila prva narodna pjevačica koja je imala koncerte tri dana zaredom u Domu sindikata u Beogradu. Eto, i tu sam predrasudu razbio. Narodnu muziku su zvali novokomponovana muzika, a time se htjelo reći da je to šund. Dok se Hanka i ja nismo pojavili, ljudi su se stidili reći da slušaju narodnu. Međutim, ona je kasnije napravila jednu glupost koja ju je u to vreme skoro koštala karijere. U svojoj najvećoj slavi ona je gostovala na Televiziji Zagreb i tamo je izjavila da nikad nije pjevala u kafani. Nevjerojatno je kako jedna rečenica može sve upropastiti, ona koja je potekla iz kafane, umjesto da je rekla hvala kafani, tu sam stekla prvo iskustvo i naučila da pjevam, ne, ona se potpuno ogradila. Time je, naravno, izgubila brojne poštovatelje. Uspjeli smo zaraditi s prvom pločom, s drugom više nismo.
Koliko ste zaradili od toga singla i prvog albuma?
Htio sam da radimo s Jugotonom jer su oni imali veliki tiraž i stotinjak prodavnica. Ali oni nisu htjeli, a ja sam znao da Sarajevo disk nema para da napravi onoliko ploča koliko će se tražiti. I tako je i bilo, to je bila najprodavanija i najtraženija ploča, to se kupovalo preko veze i naručivalo na razne načine. To se toliko prodavalo da se nikad nije ni saznalo koliko, ali zvaničan podatak je da je ploča ‘Sanjam’ otišla u dva miliona primjeraka. Imao sam marku od kasete i dvije marke od ploče, pa ti računaj. To je ekvivalent preko milion današnjih evra. I kad me neko pita što si ti spiskao te pare, kažem figurativno da sam te pare zaradio na nečemu što je božje proviđenje, a bog ne voli da uzmeš pare na njegovom nadahnuću i onda postaneš zajeban biznismen.
Je li to Goran Bregović?
Ma jok, on je zanatlija, nema tu nadahnuća. On sklapa melodije od već postojećih, to sklopi izvanredno, napiše dobar tekst i to bude strašan hit, ali zanatski. On je ostvario svoju viziju, a ja svoju.
Kako smo krenuli kronološki, tako dolazimo do devedesetih. Zašto ste odlučili da ostanete u Sarajevu?
Sarajevo je Jugoslavija u malom, takav je to bio grad. Mene su zvali da dođem u Beograd, ali nisam htio, ni moja devetogodišnja ćerka nije htjela ići. Da sam otišao, svojim odlaskom bih negirao sve ono što je taj grad predstavljao. Rekao sam sebi, kako bude svakom Sarajliji, tako će biti i meni, nisam smatrao da je moj život nešto vredniji. Oslobodio sam se straha i tako sam sačuvao razum u ratu. Ja sam se odmah pomirio: sad ću fino zapaliti cigaru ako je imam, malo kafe i ako poginem zaboli me, da izvineš, kurac. A to da pričam kako je bilo, šta da kažem? Nije bilo struje, vode, pucalo se sa svih strana. Nije bilo grijanja pa smo se grijali na peći, a pošto u mom neboderu nije bilo dimnjaka, skidali smo staklo i pravili rupu za dimnjak. Prvo sam pokupio sve drvo koje se moglo naći, poslije toga se ložila plastika, stare cipele, na kraju su otišle i one komunističke knjige od oca, edicije ‘Reč i misao’, oni kongresi partije, šta sam plenuma ja zapalio, uf… Srećom, otac nije dočekao da to sve vidi, umro je prije rata.
I poslije rata se selite u Beograd?
Da, zato što u Sarajevu nisam ništa mogao raditi. Kad je stao rat u Sarajevu i kad su se otvorili kafići, loza je koštala marku, da se napiješ treba ti 20 maraka. I ako nemam te pare, kako se napiti? I onda sam skontao: dva dana ne jedeš ništa i od pet loza si super. To sam kasnije pričao, da me rat naučio nemoguće – napiti se od pet loza. Ali morao sam nešto raditi. U Beogradu sam napravio jedan pop-album pa napravio promociju i veselje u hotelu Union.
Jeste li danas zadovoljni sa svojim životom?
Jesam, sve što mi se desilo ja sam prihvatio jer se sve odvija dijalektički. Jedinstvo suprotnosti je princip života. Kakva je svrha svjetla ako ne postoji mrak? Tako je i kod mene, poslije raskoši i sjaja naravno da dolazi jad i bijeda, ali to tako treba biti.
(portalnovosti.com)
