Milenko Jeremić (82), jedan od najznačajnijih srpskih i jugoslovenskih scenografa, ove i prethodne godine posjetio je Prijedor nakon pauze duže od četiri decenije. U aprilu 2018. prisustvovao je otvaranju izložbe svojih radova u prijedorskoj „Galeriji 96“, a sada je povod saradnja sa ovdašnjim pozorištem.
Iza Jeremića, koji je u ovom poslu već pet decenija, ostalo je preko 100 filmova i serija, desetak pozorišnih predstava, kao i jedan broj neostvarenih projekata za koje je, kako kaže, već bio uradio scenografiju.
U Beogradu je završio Akademiju primjenjenih umjetnosti – odsjek enterijer, ali nije imao namjeru da se bavi filmom, iako su mu otac i brat bili zaposleni u „Beograd filmu“. Da uđe u svijet filma, nagovorio ga je njegov kum, poznati glumac Velimir Bata Živojinović.
Među prvim filmskim projektima u kojima se Milenko okušao kao scenograf bio je čuveni „Valter brani Sarajevo“ Hajrudina Šibe Krvavca. Kum Bata je igrao glavnu ulogu.
„Bili su to neki moji počeci i veliki posao. Trebalo je slikom dočarati okupaciju. Radilo se puno, ali u to vrijeme za takve projekte mi, ljudi sa filma, imali smo sve na raspolaganju. Dobio sam cijelu diviziju JNA, od vojnika do 40 tenkova. Sve je to trebalo prerušiti u njemačku armiju. Danas da radim scenografiju za „Valtera“, sigurno bih to uradio drugačije“, kaže Milenko.
On se prisjeća kako su opremali časovničarsku radnju u kojoj je snimana jedna od scena.
„Nama su bili potrebni stari zidni satovi. Išli smo po kućama i stanovima i tražili ih. Uzimali od ljudi na revers, poslužili se, a onda uredno vratili. Na sreću, scenu u radnji snimili smo za dva dana, tako da satove nismo dugo ni zadržavali kod sebe“, priča Jeremić.
Naš sagovornik je 1975. u Prijedoru radio na filmu „Doktor Mladen“. Od tada do aprila prošle godine nije boravio u ovom gradu, ali ga se rado sjećao.
„Čim sam došao u Prijedor, krenem niz ulicu da tražim poznata mjesta, tražim hotel „Balkan“, nema ga. Mnogo toga se izmijenilo. Ulice su nekako drugačije. Novi objekti. Ostao mi je u sjećanju prostor na kojem sam radio, ali i cijeli potez od Prijedora do Sanskog Mosta, gdje smo snimali scene“, priča nam Milenko.
U Prijedoru je tokom snimanja filma imao i jednu neugodnu situaciju. I danas se, kako kaže, dobro sjeća noći provedene u lokalnom zatvoru.
„Moj prvi asistent je upoznao mladu Prijedorčanku koja se zabavljala sa nekim policajcem pozornikom. To je pozornika razbjesnilo, pa su on i moj kolega ušli u žučnu raspravu koja je prešla u fizički obračun. Naravno, nisam mogao pustiti kolegu samog, pa sam se i ja umiješao da ih rastavim. Međutim, taj policajac nas je, uz pojačanje, strpao obojicu u lokalni zatvor gdje sam, nažalost, i prenoćio. Sutradan mi se komandir izvinjavao. Izvinjenje sam prihvatio, ali kada sam se vratio u Beograd, dobio sam plavu kovertu u kojoj sam obaviješten da moram platiti kaznu zbog izazivanja tuče u pijanom stanju u hotelu Balkan“, prisjeća se Jeremić.
U poslu je, priča nam, neprekidno. Bez rada, tvrdi, ne bi mogao da živi. Toliko je znao biti zauzet da je 2004. godine, jednostavno, zaboravio da ode u penziju.
„Radio sam sa Emirom Kusturicom film ”Život je čudo”, kada su me obavijestili da imam 42 godine radnog staža i da sam prije dvije godine trebao otići u penziju. Jedne godine staža morao sam se odreći. Otišao sam u penziju, ali sam i dalje nastavio da radim. Mi, ljudi iz ove branše, nikad ne idemo u penziju. Dok nas služi glava i noge, radimo, a kod mene to još uvijek dobro funkcioniše, iako sam prevalio osamdesetu“, kaže Jeremić.
Mali je broj reditelja sa kojima ovaj scenograf nije radio. U lijepom sjećanju su mu ostali mnogi, od kojih dobar dio više nije živ. Među njima je i Zoran Čalić, scenarista i reditelj, popularan ne samo kod nas nego i na istoku, a posebno u Rusiji.
„Ljudi vole njegove filmove. On je s malo novca uspijevao da napravi dobre filmove koji su se dopadali narodu. To me posebno oduševljavalo kod njega“, kaže Milenko.
Jeremić je radio i sa Slobodanom Šijanom kultni film „Maratonci trče počasni krug“.
„Lijepo je raditi sa ljudima koji su potkovani u svojoj profesiji. Znaju šta treba, a tako sam i ja znao. Cijela ekipa ”Maratonaca” bila je takva“, priča ovaj scenograf.
U toku prošle godine završio je seriju „Koreni“, a od angažmana u novijem periodu izdvaja „Nečistu krv“, čija je prva, filmska verzija emitovana 1997. godine, da bi znatno kasnije od necenzurisanog materijala bila uobličena serija.
Milenko je svoj pečat ostavio u nekim od kultnih jugoslovenskih i srpskih ostvarenja poput „Majstora i Margarite”, „Variole vere”, u filmovima „Lepa sela lepo gore”, „Bure baruta”, „Crna mačka, beli mačor”, „Čudo neviđeno”, „Seobe”, „Balkanski špijun”, „Boj na Kosovu”, kao i u serijama koje su obilježile istoriju televizije, poput „Povratka otpisanih”.
A san mu je bio da se bavi uređenjem enterijera. Nema dileme, daleko je stigao, u odnosu na početne ambicije. Scenograf čije se ime našlo na špici brojnih filmova želi i dalje da radi. Sve dok je želje i volje, treba ići dalje, kaže Jeremić.
(M. Šodić, opcija.net)
