PIŠE: Muharem Bazdulj
Termin “federiranje federacije” bio je relativno često korišten u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Historičari su zabilježili da je tu frazu prvi put upotrijebio Vladimir Bakarić na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske održanoj osmog decembra 1965. godine, a u kontekstu tvrdnje da jugoslovenska federacija treba da bude “elastičnija i da ono što je jednom usvojeno ne vrijedi za vječna vremena”. Iz današnje perspektive ispada da je federiranje federacije bio zapravo eufemizam za njeno – demontiranje.
Politika HDZ-a Bosne i Hercegovine sve negdje od usvajanja Petritschevih amandmana, a naročito nakon prvog izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, svodi se na zahtjeve za “federiranje Federacije BiH”. Nakon propasti “aprilskog paketa”, odnosno nakon što su ozbiljnije ustavne promjene na nivou države postale prilično nerealne, HDZBiH bi, čini se, bio zadovoljan promjenama na nivou većeg bh. entiteta. Otud i Čovićeva saradnja s Dodikom iz njegove perspektive nije nelogična: ako njemu odgovara Republika Srpska takva kakva jest, onda mu saveznik otamo nipošto nije beskoristan kad je riječ o odnosu snaga koji mu može ići u korist u dosezanju cilja “federiranja Federacije”.
I na nivou međunarodnog imidža Bosne i Hercegovine, sve više se potencira da je težište problema u Federaciji. Još i prije izbora, kod slučaja evakuacije migranata sa Bliskog istoka iz Sarajeva prema izbjegličkom centru u Salakovcu, kad je autobuse na Ivan-sedlu zaustavila policija Hercegovačko-neretvanskog kantona, bilo je jasno da se kakva-takva stabilnost Federacije BiH najefikasnije urušava na sigurnosnim pitanjima. U posljednjih nedjelju-dvije, situacija sa migrantima je eskalirala, i to na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Federacije (kao i Bosne i Hercegovine u cjelini), a skoro paralelno s tim u Sarajevu su mučki ubijena dvojica policajaca.
O problemu sa migrantima u Unsko-sanskom kantonu je dosta pisano. Gledaoci HTV-a prošle nedjelje su u top-terminima i u najgledanijim emisijama informativnog programa pripremani za mogućnost da Hrvatska pošalje vojsku na granicu sa BiH. Indikativan je u tom smislu i skorašnji tekst Denisa Kuljiša u kojem, između ostalog, stoji: “Pritisak će i dalje rasti. Federalne vlasti su potpuno nemoćne – na granici uopće nema kantonalne policije, jedino Granična policija BiH, a to je ‘savezna’ ustanova i na graničnim prijelazima uvijek se smjenjuju policijske smjene Hrvata, Srba i Bošnjaka. Očito, problem je što Hrvatska graniči s FBiH, odnosno s tim njenim kantonom. Nezamisliv bi bio ovakav scenarij na bilo kojem prijelazu s Republikom Srpskom. RS prvo ne bi dopustila okupljanje izbjeglica na svom teritoriju, a drugo, njihov proboj na samu graničnu crtu.
Paradržava kakva jest, RS ima to obilježje države da kontrolira svoju granicu i teritorij dok FBiH, na žalost, ništa ne kontrolira, jer nije vertikalno ustrojena republika, nego nekakav aranžman nepoznat u svjetskoj političkoj teoriji i praksi, koji drži na okupu međunarodna zajednica a ona pak ne želi preuzeti odgovornost za eksalaciju ovog ‘vanjskog’ problema, budući da je optimizirana samo za skrb o ‘unutarnjem’, održanju cijelog aranžmana. (…) Kapacitet Unsko-sanskog kantona na samoj špici europskog i svjetskog problema izbjeglica je – nula. (…) Važno je pritom uočiti da bez federacijskih prostora BiH, na kojima se izbjeglice okupljaju i spremaju za prodor na Zapad, insuficijencija balkanskih zemalja koje ne zaustavljaju njihovo kapilarno prodiranje, ne bi uopće došla do izražaja. FBiH je postala strategijska baza za proboj izbjeglica na Zapad.”
Koliko god da često ima šlampav odnos prema činjenicama, Kuljiš nije novinar koji bi se olako mogao nazvati neobaviještenim. U kontekstu relativno konzistentne hrvatske politike kakva se artikuliše nakon pobjede Željka Komšića na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, i ovaj tekst se uklapa u narativ prema kojem je RS, kako se to kaže, “bolji dio BiH”, a Federacija će biti i ostati problem dok se ne riješi “hrvatsko pitanje”. Imajući u vidu da Zapad već duži niz godina nema ništa protiv političkog statusa quo u Bosni i Hercegovini te da je zadovoljan ako nema sigurnosnih problema, cijela migrantska kriza se u tom smislu pokazuje kao idealna pokazna vježba za ukazivanje na sve postojeće i nepostojeće probleme u Federaciji. Takođe, s obzirom da će po svoj prilici HDZBiH biti u stanju da po svojoj želji prolongira implementaciju izbornih rezultata, velika je odgovornost na vlastima u tehničkom mandatu.
Slučaj kao što je ubistvo dvojice policajaca je nešto što bi potreslo i najstabilnija društva, a u ionako labilnoj Bosni i Hercegovini to poziva naročit oprez. U ovakvim situacijama biva jasno zašto je međunarodna zajednica, u posljednjem trenutku dok je njena politika ovdje imala kakav-takav momentum, najupornije insistirala upravo na reformi policije na nivou države. Osjećanje sigurnosti ne temelji se samo ne činjenicama nego vrlo često i na emocijama. Zato bi svaki novi sigurnosni incident, naročito sa tragičnim posljedicama i bez hitnog hapšenja krivaca sinergijski uticao na masovno proširivanje osjećanja nesigurnosti. Sposobnost i profesionalizam kantonalnih i federalnih policijskih organa je pred jednim od najvažnijih ispita, ali je važno reći da oni ne djeluju u vakuumu i da njihova efikasnost zavisi od vlasti u cjelini.
(Oslobođenje)
