Društvo nastavnika srpskog jezika i književnosti Republike Srpske objavilo je nedavno antologiju pjesništva o nacionalnom stradanju u dvadesetom vijeku „Mi znamo sudbu“ Ranka Popovića. Popović, koji je i profesor srpske književnosti 20. vijeka na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, za SrpskaCafe govori o ovoj antologiji i rudniku iz kojeg je vađena pjesnička ruda.
o Naslov antologije je višeznačan, ali neminovno upućuje na jedno pitanje: da li mi danas zaista znamo sudbu? I sve što nas čeka?
– Naslov je preuzet iz prvog stiha čuvene Šantićeve pjesme koju je Pero Slijepčević s mnogo razloga nazvao sonetom srpske istorije. Te naizgled obične riječi odavno su postale lozinka za prepoznavanje naše stradalne prošlosti, a uzme li se u obzir vrijeme kad su napisane jasno je da su bile nadahnute i proročkom snagom.
Poznato je da velika poezija uvijek nosi u sebi nešto od svevremenosti, ali za spoznavanje naše današnje i sutrašnje sudbe i nisu nam baš potrebne tako krupne pjesničke riječi. Ko hoće da gleda može vidjeti da stanje stvari ne daje mnogo razloga za optimizam. Treba ipak imati na umu da nam se smisao istorije kao učesnicima i svjedocima nikad do kraja ne otkriva. Ostaje da se nadamo da i u haosu ima nekog sistema. I da činimo koliko nam je dato, s vjerom da se budućnost stvara prilozima koje prinosimo danas.
o U antologiji je zastupljeno više od 150 pjesnika. Mnogi među njima su odavno klasici. Tu je i nekoliko relativno nepoznatih imena. Koji je period bilo najteže antologičarski rekonstruisati?
– Antologija je komponovana od šest odjeljaka, uz dodatak četiri prološke i pet epiloških pjesama. Cjeline su tematski određene prema velikim istorijskim dešavanjima koja su isparcelisala vijek: Balkanski ratovi (1912-1913), Prvi svjetski rat (1914-1918), Drugi svjetski rat (1941-1945), Kosovo i Metohija od 1945. do danas, Raspad Jugoslavije i ratovi 1991-1995. i NATO pakt u ratu protiv Srbije 1999. godine.
Brojnost pjesničkih odziva višestruko se povećavala kako je vijek odmicao, tako da je selekcija građe predstavljala veći antologičarski problem negoli rekonstrukcija pojedinih perioda koji su sa stanovišta pjesničke pokrivenosti veoma pregledni, budući da je ipak riječ o novijem vremenu. Najteže je bilo mozaički predstaviti veći broj podtema unutar jedne cjeline, na čemu se posebno insistiralo.
Primjerice, tema Prvog svjetskog rata i stradanja koje je on donio srpskom narodu toliko je kompleksna da nikada ne možete biti potpuno sigurni da ste pjesmama ilustrovali sve njegove važnije segmente. Ta tema uključuje sva ona dešavanja koja možemo pratiti od Principovih vidovdanskih hitaca u Sarajevu, preko odmazde nad Srbima u Bosni i Hercegovini odmah nakon toga, napada Austrije na Srbiju, Cerske i Kolubarske bitke, stradanja Srba u austrougarskoj vojsci, patnje po brojnim logorima, stradanja dobrobovoljaca iz prekomorskih zemalja (ali i iz Hercegovine, Bosne, Dalmacije, Like, Banije, Korduna i Vojvodine), njemačke okupacije Srbije, odbrane Beograda, albanske golgote, umiranja na Vidu i Krfu, sve do Dobrudže i Kajmakčalana, te proboja solunskog fronta.
Pa ni to nije potpun spisak! Mojkovačku bitku, recimo, dostojno je opjevao jedino naš posljednji epski bard Radovan Bećirović Trebješki, a sve do posljednjeg časa rada na knjizi bio sam ubijeđen da su pjesnički prećutani zločini Bugara u Srbiji, možda najgrozomorniji u vijeku, kad sam iznenada nabasao na pjesmu Vojislava Ilića Mlađeg „Nad kosturnicom poubijanih sveštenika“. Siguran sam da mi se ponešto vrijedno i sakrilo, ali to je u ovakom poslu gotovo neizbježno. Uostalom, svaki antologičar računa s tim da će nekad neko popraviti njegove propuste.
o Poezija je, čini se, odgovorila zadatku. Ali, da li je i proza?
– Već i prve pomisli čvrsto me uvjeravaju da jeste. I ne samo pripovijedna proza nego i drama. U to sam se neposredno osvjedočio kad sam uz stotu godišnjicu Velikog rata pokušavao da napravim neke preglede za potrebe jednog predavanja. Nažalost, mi nemamo cjelovite bibliografije književnih priloga na temu nacionalnog stradanja, čak ni kad je dvadeseti vijek u pitanju.
Više puta u raznim prilikama bilo je govora o prijekoj potrebi preduzimanja takvog poduhvata, ali do sada je sve ostalo na riječima. Iza takvog posla bi morala stati neka institucija sa čitavim timom i dugoročno ga planirati. Kako nam institucionalni oblici organizovanja nisu baš jača strana, sve će to najvjerovatnije još da popričeka, a bez takve osnove nema ni mogućnosti da se prave ozbiljna kritička pretresanja i preispitivanja.
o Ako je o srpskom stradanju u dvadesetom vijeku napisano više od 300 pjesama antologijske vrijednosti, da li je tačno ono što je u motu antologije zapisao Andrić, a to je da se takve stvari „ne kazuju, nego zaboravljaju“?
– Ova knjiga jeste određena kao antologija i to je učinjeno po savjetu kolega sa kojima sam se konsultovao, mada ja kao priređivač nisam ubijeđen u antologijsku vrijednost baš svih pjesama pa sam zato u prvi mah takvo određenje htio da izbjegnem. Pojedine pjesme su mi bile važne kao dokumentarna vrijednost, da bih pokrio neke od onih podtema koje sam pomenuo.
A što se tiče Andrićevog zapisa na početku knjige, on mi je bio dragocjen kao antropološki uvid, kao duboko poniranje u veliku tajnu zvanu čovjek. To je neka vrsta protivteže stalno isticanom imperativu pamćenja, njegovanju memorijalne kulture u čijem je središtu etos Žrtve na kome se zasniva identitet narodne zajednice.
o U pogovoru antologije pominjete Jasenovac. Da li će on ikada dobiti umjetničko svjedočanstvo ili će ostati „možda i neuvodljiv u literaturu“?
– Jasenovac je ogromna i preteška tema, jedna od onih „za koje je malo jedan čovjek, čak i pod uslovom da joj čitav život ponudi kao žrtvu“. Nije slučajno da je ove riječi između znakova navoda, kao i citirane riječi u Vašem pitanju, izrekao Ljubo Jandrić, pisac našeg prvog, a vjerovatno i jedinog romana o Jasenovcu.
Ono što je srpska poezija do sada dala na tu temu nikako nije malo, ali je potpuno u sjenci svega dva stiha koji su kao neka zaumna zapjevka nikli u narodu: Nemoj, dragi, kosit pored Save / pokosićeš moje kose plave. Duh diše gdje hoće, kaže Biblija, i mi ne možemo znati hoće li, kada i ko napisati, recimo, zaista veliki roman o Jasenovcu, kao što znamo da ga nisu napisali ni Andrić, ni Ćopić, ni Selimović.
Ono što se meni, kao nešto upućenijem čitaocu, čini izvjesnim jeste da to neko buduće veliko djelo neće biti zasnovano na nekom velikom narativu nego na maloj ljudskoj priči iz koje će progovoriti veliko stradanje. U knjizi publicističke proze Ćamila Sijarića „Oslobođeni Jasenovac“ ima jedna slika krvavog dječijeg siperčića sa patuljkom i pužem izvezenim crvenim koncem i ona dublje zasijeca u dušu i duže se pamti od svih drugih strašnih slika smrti, koje je pisac u dugom nizu naredao kao neposredni svjedok.
Jedno veliko djelo o stravi Jasenovca može ponići iz slike tog siperčića. Uzgred, Sijarić koji je kao partizanski vojnik po zadatku ušao u logor odmah pošto su ga ustaše napustile, objavio je svoju knjigu tek 1983. godine. I gotovo čitave četiri decenije nakon prvih strašnih utisaka, Sijarić je ostao ubijeđen da je taj logor smrti progutao više od milion žrtava.
o Antologiju otvaraju Šantić, Dučić i Nogo, a zatvaraju je Bećković, Danojlić, Simović i Sladoje. Da li su njihove pjesme zapravo svojevrsni siže srpskog stradanja u 20. vijeku?
– U njima je svakako, po mom osjećanju, skoncentrisano najviše lirskog zgusnuća te tematike stradanja i to na različite načine. U jednoj se pjeva o stradalnom jeziku, jer i on strada zajedno s narodom, u drugoj o izbjegličkim putevima kao jedinoj domovini, u trećoj o smrskanom Njegoševom Ogledalu srpskom, u četvrtoj… Najviše je molitava, jer duh molitve ne samo da najcjelovitije iskazuje patnju nego je i iskupljuje. Rekao bih da molitveni duh preovladava u antologiji.
o Antologiju je objavilo Društvo nastavnika srpskog jezika i književnosti Republike Srpske. Taj studij upisuje sve manje studenata. Zašto?
– Naše Društvo od obnavljanja, a tome ima sedam godina, pokušava svojim radom da nadomjesti ono što su lako uočljive manjkavosti postojećeg sistema. Prije svega radimo na stručnom usavršavanju nastavnika preko godišnjih seminara i putem izdavačke djelatnosti, časopisa i knjiga.
Nažalost, i snage i sredstva su nam mala, a problemi veliki i brojni, tako da sve češće izgleda kako se borimo s vjetrenjačama, a ni nadležno ministarstvo još uvijek nije prepoznalo naše napore i rezultate. Jedan od najvećih problema je, kako kažete, smanjenje broja studenata srbistike što se posljednjih godina posebno drastično obznanilo.
Osnovni uzroci su svakako biološki deficit i stalno osipanje stanovništva usljed ekonomskih razloga, ali ima i drugih činilaca. Ostaje da se nadamo da će i sa državnog nivoa biti prepoznata važnost nacionalne filologije kao identitetske discipline, što bi moralo značiti i uvođenje određenih podsticaja za studente srpskog jezika i književnosti.
(Srpska Cafe)
