PIŠE: Saša Bižić
Tek što je bodi-bilding klub „Srbska čast“, nakon 15 minuta neočekivane slave, iz političkih rubrika počeo da klizi u matične crne i žute hronike, u prvi plan ovdašnjeg živopisnog pluralizma isplivale su oprobane stranačke vedete – Milica Marković i Igor Crnadak.
Ništa nije ukazivalo na to da da će se između njih odvijati višednevna razmjena žestokih saopštenja i izjava. Prvo se Crnadak, kao ministar inostranih poslova BiH i jedan od vodećih ljudi PDP-a, kada je čitava situacija sa „Srbskom čašću“ dospjela na stranice „Gardijana“ i „Vašington posta“, osjetio pozvanim da slučaj prisustva tetovirane ekipe u zgradi Narodne skupštine RS okvalifikuje negativno, ali i uopšteno, kao „mrlju na međunarodnom imidžu Srpske“. Zatim je Markovićeva, kao poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH, ispalila standardni rafal optužbi za „izdaju“, upotrebivši i jednu retoričku novotariju, jer je Crnatka nazvala „autošovinistom“.
U tom momentu, zloduh olakog korišćenja izraza sa besmislenom ulogom u ovom kontekstu pušten je iz boce. Šefu bh. diplomatije se mogu pripisati razni politički promašaji, ali je ozbiljno zastranjivanje nalijepiti mu ovakvu etiketu. Koliko god bila deplasirana njegova fascinacija ovlašnim interesovanjem dva angloamerička medija za jednu balkansku frtutmu – budući da u tim listovima baš i ne sjede neprikosnoveni moralni autoriteti i osvjedočeni šampioni nepristrasnosti – toliko je bizaran pokušaj gospođe iz Bijeljine da obogati „dnevnik uvreda“ sa potpisom njene opcije terminom u čije značenje, po svemu sudeći, nije naročito upućena. Stvarni autošovinisti, a nije da ne postoji nijedan u RS, mogli bi da budu uvrijeđeni ako se u njihovo izabrano društvance svrsta osoba kojoj, bez obzira na partijske razlike, nema smisla pripisati „mržnju prema sopstvenom narodu“. Međutim, fanatična spremnost da se izbriše granica između ove kategorije i bilo kakve kritičke primjedbe na račun jedne političke garniture bila je znak da je startovala polemika u kojoj je sve dozvoljeno.
Između ostalog, i aktiviranje starih grijehova, koji, ma koliko bili autentični, nemaju nikakve veze sa prvobitnim povodom za raspravu. Ali, Crnadak nije imao nikakav unutrašnji problem sa činjenicom da resurse ministarstva na čijem je čelu koristi za lične i stranačke obračune, pa je odmah nakon epizode sa „autošovinizmom“ plasirao podsjećanje na ulogu Milice Marković u međunarodnom sporu na relaciji Jermenija – Azerbejdžan. Instrumentalizujući MIP kao potpisnika saopštenja, on je upozorio da će do sredine ove godine biti završena istraga i obznanjen izvještaj nadležnog tijela Savjeta Evrope o optužbama protiv članice Parlamentarne skupštine SE Milice Marković. Ova saga, inače, ima povod u rezoluciji Savjeta od 26. januara 2016. godine, usvojenoj na osnovu zapažanja Markovićeve kao izvjestioca za problem vodosnadijevanja u zoni između Nagorno-Karabaha, teritorije pod jermenskom kontrolom, i Azerbejdžana.
Čitava priča je otišla daleko onog trenutka kada je Mladen Bosić iz SDS-a u Parlamentu BiH prozvao koleginicu Milicu da je uzela novac od zvaničnog Bakua da bi napisala izvještaj u azerbejdžansku korist, što je ona oštro demantovala i uzvratila sudskom tužbom. Opovrgavala je i tvrdnje iz Jerevana da joj nuđeno da na terenu sagleda i jermensko viđenje ovog spora. Ali, ničim nije osporila utisak da je njen izvještaj na kraju bio jednostran i da je uzeo u obzir samo argumente Azerbejdžana.
Kada je Crnadak pod pseudonimom kompletnog MIP-a izvukao ovaj adut „ispod tepiha“, bilo je jasno da više nije riječ o situaciji „jedan na jedan“. U idućoj reakciji ispostavilo se da i Markovićeva ima „tim saradnika“, koji će je snabdijevati municijom za nadgornjavanje. Predstavljajući svoje izvore informacija kao „insajdere“ iz Crnatkovog resora, koji su joj se navodno obratili „cirkularnim pismom“, otvorila je pitanje zapošljavanja u Ministarstvu spoljnih poslova BiH, što je bilo praćeno uporednim pisanjem u medijima o volšebnom zasnivanju radnog odnosa u MIP-u za 11 osoba. Ovaj „fudbalski tim“ – igrom slučaja, potpuno sastavljen od igrača iz PDP-a – do dobro plaćenih poslova stigao je, prema toj verziji, kroz „rupe u zakonu“. S tim da se samo četiri konkursa za toliki broj mjesta i naknadno eskiviranje propisa internom „prekomandom“ u ministarstvu, ukoliko se dokažu, sigurno mogu opisati i drugačijim formulacijama iz krivičnog zakonodavstva.
Ipak, od detalja obe situacije, koje su svakako vrijedne pažnje, za ovu priliku važnije je primijetiti da je razmjena niskih udaraca na relaciji Marković – Crnadak do srži ogolila one političke dimenzije koje se u djelovanju njihovih partija i blokova tretiraju kao veoma važne. Jer, s jedne strane, tu su PDP i Savez za promjene, koji godinama grme protiv zapošljavanja po stranačkoj liniji. Onda se pojavljuju osobe sa konkretnim imenima i prezimenima i jasnom političkom pozadinom, i do unosnih funkcija stižu posredstvom do bola poznatog i javno kritikovanog, a tajno primjenjivanog mehanizma. Ni njihovi konkurenti u RS nemaju razloga za likovanje. I oni su sami sebe matirali u tri poteza.
Zaborav još nije prekrio neuspješni pokušaj predsjednika Srpske u aprilu 2015. da odleti avionom do Jermenije na obilježavanje100. godišnjice genocida nad ovim narodom u Osmanskom carstvu. Ako je tu bilo objektivnih prepreka, u vidu opstrukcije u režiji turske vazduhoplovne kontrole, sljedeća etapa – najava, a zatim i odustajanje od usvajanje rezolucije o osudi genocida nad Jermenima u NSRS u septembru iste godine – već je predstavljala ružnumanipulaciju ovim pitanjem zbog lokalnih dnevno-političkih potreba. Finalno ruganje, usmjereno kajednom, prema Srbima maksimalno korektnom i dobronamjernom narodu, koji to ničim nije zaslužio, uslijedilo je u narednom činu, kroz antijermenski izvještaj Milice Marković u Savjetu Evrope. Šta reći, osim da, pored ovakvih „prijatelja“ iz RS, Jermenima neprijatelji uopšte nisu potrebni.
A konzumentima „ubjedljive“ antikoruptivne retorike Igora Crnatka i „uvjerljivog“ nacionalnog pregalaštva Milice Marković potreban je pedagoški uvid u video koji već par godina, u različitim verzijama, kruži društvenim mrežama i služi za uveseljavanje narodnih masa. Radi se plivanju za krstom na Bogojavljenje u bugarskoj varošici Botevgrad. Posljednje izdanje te tragikomične trke, u suštini, ima tri scene. U prvom prizoru, sveštenik „trzne“ plivače, koji su inače u odjeći, a samo jedan nasjedne na „lažnjak“ i uskoči u vodu, dok mu se ostali smiju. Zatim sveštenik zaista baci krst, ali promaši čitav bazen, pošto se, vjerovali ili ne, sve odvija u nekoj vrsti fontane. Na kraju sveštenik konačno hitne krst u vodu. Međutim, do njega najbrže stigne lik koji uopšte nije bio na startnoj poziciji, već je neregularno čekao relikviju svega par metara od mjesta gdje je pala. Onda je čitava farsa završila opštom tučom.
Ko u prvoj i drugoj situaciji prepozna vrsne „polemičare“ iz RS, Crnatka i Markovićevu, svejedno kojim redosljedom, neće mu biti teško da nasluti logičan rasplet. Jer, kako svjedoči treći kadar bizarnog bugarskog videa – nema baš svaka lakrdija pobjednike. Osim ako se masovno cerekanje virtuelne publike ne smatra takvim dometom.
