PIŠE: Saša Bižić
Iako pokušaji političkih stranaka u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine da iscijede suvu drenovinu ovdašnje ekonomije imaju iritantan predznak, jedan izuzetak od ovog pravila do sada je bio tragikomičan, a uskoro bi mogao da pređe u dirljivu fazu. Riječ je, naravno, o pravom kovitlacu različitih partijskih, ličnih i lokalnih interesa koji se podigao zbog najavljene izgradnje autoputa Beograd – Sarajevo.
Samo zbog aktuelnih ratnohuškačkih izjava Bakira Izetbegovića, ta jagma, čija se eskalacija očekivala na sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, 15. novembra, za sada ostaje u drugom planu. Međutim, čim splasnu tenzije povodom zveckanja oružjem iz odaja lidera SDA, nastaviće se trakavica koja je obilježila čitavu 2017. godinu, i to spoznajom o sudbini deklaracije o trasi puta, čiji je kreator bivši predsjednik Srpske demokratske stranke i njen poslanik u bh. parlamentu Mladen Bosić. Prijedlog koji je u ovoj instituciji od početka izazivao više čuđenja, nego podrške, po svemu sudeći, neće dokrajčiti takav eho, već spoljne okolnosti. Odnosno, SNSD-ova odluka da bojkotuje skupštinsko zasjedanje i poziv srpskog člana Predsjedništva BiH svim ministrima i poslanicima iz Saveza za pomjene da istog dana ne budu u Sarajevu, već da dođu na konsultacije u njegov kabinet u Banjaluci.
Mada kasno lansiran u orbitu ideja o smjeru ovog puta, Bosićev solo-projekat je, ako ništa drugo, bio dobra prilika da svaka politička zvjerka pokaže svoj trag. Sa glasanjem ili bez njega, ispostavilo se da je želja čovjeka iz Brčkog da moderna saobraćajnica iz matice Srbije, preko Bijeljine, stigne do rodnog grada Mladena Bosića, a zatim odvijuga do Tuzle, najveći šok izazvala upravo u njegovoj stranci. Prema nezvaničnim informacijama, sadašnji predsjednik SDS-a Vukota Govedarica telefonom je urgentno tražio od poslanika ove partije da ignorišu Bosićevu inicijativu. Tek je Milovan Cicko Bjelica sa Sokoca prijateljskim tonom kasnije poručio bivšem lideru da se mane ćorava posla, bez obzira na zavičajni sentiment. Kolateralna šteta od čitave situacije zasula je Darka Babalja i Aleksandru Pandurević, u vidu nepotpisanih bilborda po Istočnom Sarajevu, sa kojih im je stigla ironična zahvalnica jer su, kao, „izmjestili“ autoput iz ove regije u skladu sa Bosićevom listom želja.
Od funkcionera SDS-a, Bosića je javno podržao samo gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić, rekavši da „sve ide u prilog toj trasi“. Ali, dodatnih vjetrova u leđa nije bilo, a osim tihe ljutnje SDS-ovaca iz ostalih regija RS uslijedila je distanca PDP-a, pošto je Diana Čekić saopštila da to nije njihov stav, te neskrivena nervoza potpredsjednika NDP-a, Fočaka Zdravka Krsmanovića, koji je Bosiću zamjerio da kontriranjem varijanti Višegrad – Rogatica – Sokolac – Pale – Sarajevo „prijeti da jednu sjajnu ideju iskompromituje do kraja“. U ime SNSD-a oglašavao se uglavnom Staša Košarac, udarajući u tanke žice istočnosarajevskog lokalpatriotizma, u kombinaciji sa ciničnim opservacijama o frapantnoj sličnosti prijedloga Mladena Bosića i modela Parlamenta Federacije BiH. Vrhunac stihije ipak je dostignut u manevrisanju ministra saobraćaja RS Neđe Trninića (DNS), koji je na početku gungule, proljetos, opleo po relaciji preko Višegrada, prezrivo je proglasivši „bespućem“, kao da dolazi iz Frankfurta, a ne iz Bratunca. Pola godine kasnije, shvativši da je veći partner iz vladajuće koalicije sklon toj opciji, morao je da se posipa pepelom po glavi i bijesno poručuje Bosiću da je trasa Bijeljina – Brčko dio „dugoročne strategije“, a da je „bespuće“ naprasno postalo prioritet.
Dok su se srpske partije cijepale po linijama srezova, u bošnjačkim strankama je bilo nešto više discipline. Međutim, ni u drugom entitetu nisu pretjerivali sa koordinacijom, pa je samo SDA na svim nivoima naglašavala da je sklonija tuzlansko-posavsko-semberskoj kombinaciji. SBB Fahrudina Radončića podržao je taj stav na federalnom nivou, ali je odmah nakon toga požurio da sa partnerima u vlasti u Bosansko-podrinjskom kantonu, iz SDP-a i DF-a, poruči Sarajevu, Banjaluci i Beogradu kako je vrijeme da, pazite sad, „isprave grijehove prema Goraždu“ i skrenu put ka ovom gradu. Najluđe od svega je što je tzv. koalicija ljevice i centra, dan prije predviđenog glasanja o Bosićevoj deklaraciji u Parlamentu BiH, 14. novembra, kao goste na skup u Goraždu pozvala Sulejmana Ugljanina i Muamera Zukorlića. Tandem iz Novog Pazara, koji inače ne može da se smisli u rodnom kraju, grmio je da niko neće obmanuti novokomponovane saveznike iz Sandžaka i Goražda, a upozorenjem: „Nećete da nas prevarite, hoćemo svoj deo“, zadali su najozbiljniji udarac u leđa svom prirodnom partneru Bakiru Izetbegoviću.
I tu dolazimo do ključnog momenta – dok od srpskih i bošnjačkih rasprava u RS i FBiH „gori zemlja“, do te mjere da bi neupućeni posmatrač iz inostranstva stekao utisak da su bageri i valjci već u punom pogonu, sa neimarima koji samo čekaju da im domaćini kažu kuda će proći asfalt, realizacije „projekta“ nema ni na vidiku. Jer, očekuje se da dio kroz RS i Federaciju finansiraju – Turci. Prema tvrdnjama ovdašnje kontakt-osobe, ministra transporta i komunikacija BiH Ismira Juska (SBB), prvo je u opticaju bio neidentifikovani biznismen iz te zemlje, a onda je, preko noći, nesuđeni sponzor postala država Turska. Pri tome, nevjerovatno je da se kompletna „projekcija“ zasniva na neformalnom obećanju turskog ministra ekonomije Nihata Zejbekčija, datom prilikom njegove posljednje posjete BiH u oktobru 2015. O potpunoj neobaveznosti tih riječi svjedoči činjenica da je Jusko, pritisnut domaćim nestrpljenjem, 30. juna ove godine poslao pismo Zejbekčiju, molećivo ga pitajući kada će i u kojem iznosu Turska uložiti obećani keš za oko 100 kilometara puta. Ministar je bio toliko zainteresovan za sopstvenu „šuplju priču“ staru skoro dvije godine, da je pustio sirotog Juska da čeka više od tri mjeseca, da bi tek 5. oktobra šturo javio kako je, eto, njegova zemlja i dalje spremna da „odvrne slavinu“, ali samo kada se Srbi i Bošnjaci dogovore o trasi. Očito, zna čovjek da je to utopija, u situaciji kada čak nisu moguće ni saglasnosti unutar te dvije nacije, pa ga ništa ne košta da blefira.
Jednu nedjelju nakon Zejbekčijevog pisamceta, turski predsjednik Redžep Erdogan obreo se u gostima kod kolege po funkciji iz Srbije, Aleksandra Vučića. Dok se Vučić 12. oktobra javno divio gostu jer je, navodno, od kada je na vlasti, sagradio 19.000 kilometara autoputeva po Turskoj, Erdogan je duhovito reagovao na brigu zvaničnog Beograda, Novog Pazara i Sarajeva – da od drumova građenih turskim parama neće biti ništa. Dilemu o trasi u BiH razriješio je po principu „jednim udarcem – dvije muve“, odnosno zapažanjem: „Nije problem, napravićemo oba autoputa, i preko Tuzle i preko Sandžaka“. Ali, avaj, ovakva lakoća obećavanja nije ovjekovječena ugovorom, čvrstim kao stijena, već pukim „pismom o namjerama“, čija je težina za promil veća od Zebekčijevih usmenih pošalica i pisanog kuliranja.
Dok Erdogan, slučajno ili ne, uopšte ne pominje srpske krajeve, od Vučića se u RS očekuje da završi autoput od Preljine kod Čačka do Požege, a zatim preko Užica do prelaza Kotroman na Drini. Pa bi, eto, Turci nastavili dalje, od Višegrada, a spremnost u BiH da im se olakša taj poduhvat ogledala bi se u pristanku da to ne bude baš autoput, već tzv. brzi put, koji je jeftiniji, pošto nema zaustavnu traku. A kako Jusko najavljuje, između redova, Turci bi dobili i koncesiju na više decenija, kako bi naplatom putarine pokrili troškove gradnje. Međutim, sve uzalud, kada tursku indolentnost prati i nesolventnost oficijelne Srbije. Od koje se, prema osam godina starom projektu saobraćajnog instituta CIP iz Beograda, očekuje da za 60 kilometara autoputa od Požege do Kotromana, po vrlo teškom terenu, sa 62 mosta i 22 tunela, uloži 760 miliona evra. A zaboravlja se da prije tog enormnog ulaganja, odnosno „goluba na grani“, Vučićeva vlast treba da sagradi put Preljina – Požega, i da je kineska kompanija, kojoj je pripao posao vrijedan 500 miliona evra, dobila rok od tri godine za tog „vrapca u ruci“. I to sa startom odbrojavanja tek nakon kompletiranja projektne dokumentacije, a poznato je koliko na Balkanu traju ovakve „etape“.
Sve u svemu, postoje ozbiljni razlozi za uvjerenje da Turska nema interesovanja, a Srbija nema para, da bi izašli u susret prekodrinskoj listi želja. Ali, zato širok spektar političara iz RS i FBiH ne oskudijeva u sposobnostima fantaziranja. I u svojevrsnom sirotinjskom snobizmu, koji podrazumijeva gradnju zadužbina tuđim novcem, budžetskim ili inostranim. Naravno, i megalomaniju, jer koji stranački lider želi da vlastitu “ktitorsku” ploču kači na niz manjih, realnih projekata sa potencijalom da ljudima u RS poboljšaju život, kada već može da uđe u istoriju sa jednom “kapitalnom investicijom”.
U takvom ambijentu, teško bi se snašli, recimo, dobrotvori iza kojih su prije više od jednog vijeka ostali Kapetan-Mišino zdanje i Kolarčeva zadužnbina u Beogradu, ako bi nekim čudom osvanuli danas u Srpskoj. Možda bi im situacija bila jasnija ukoliko bi u rukama imali modifikovanu verziju pripovijetke Ive Andrića – “Jelena, žena koje nema”, sa osavremenjenim naslovom “Beograd – Sarajevo, autoput kojeg nema.” Nažalost, ni preko Bijeljine i Brčkog, ni preko Višegrada i Istočnog Sarajeva.
