PIŠE: Saša Bižić
Na izborni rezultat ne utiču samo ključni akteri, već i manje stranke, kao i pojedinci sa skromnim uticajem na glasače. Iako se ova zakonitost u RS ponavlja svake četiri godine, nakon posljednjeg izjašnjavanja birača, 7. oktobra, jasno je da su samo u SNSD-u o tome vodili računa, dok je SZP bio savršeno nezainteresovan za učenje na sopstvenim greškama iz ranijih epizoda.
Iz najuticajnije vladajuće stranke na vrijeme su – dakle, znatno prije zvaničnog starta kampanje – počeli da forsiraju najmanje tri opcije: Prvu SDS Radomira Lukića, Uspješnu Srpsku Zlatka Maksimovića i Srpsku naprednu stranku Darka Matijaševića. Pažljivijim posmatračima političke scene RS bila su jasna najmanje dva detalja – da je riječ o partijama koje samostalno ne mogu da pređu cenzus i da su pod punom kontrolom pobjednika u nedavno završenoj trci, što je podrazumijevalo medijsku i svaku drugu logistiku za živopisni trio.
Postizborna matematika potvrđuje da je takvo ulaganje imalo efekta, sa stanovišta interesa SNSD-a. Jer, Uspješna Srpska dobila je 6 330, Prva SDS 6 288, a SNS 3 595 glasova. U zbiru, radi se o 16 213 glasova. Ukoliko se ovom saldu doda i simboličan učinak slično profilisanih, ali očito zapostavljenih grupacija, kao što su Savez za novu politiku Zorana Mastila (1 612), Savez za demokratsku Srpsku Dragana Kalinića (231) i Zavičajni socijaldemokrati Mile Marčete (299 glasova), što je ukupno 2 152 glasa, dolazi se do novog dometa ove, sada već šestočlane kombinacije trabanata vladajuće stranke. Na njih je otišlo 18 365 glasova. Ako se zna da je Ujedinjena Srpska Nenada Stevandića ušla u Narodnu skupštinu RS sa 21 187 glasova i dobila tri mandata sa vrlo sličnim rezultatom, postaje jasno da je i šestorka bliska vlasti, mada je ostala ispod crte, obavila solidan posao za svoje patrone. A njihov rezon je bio – bolje da određeni broj poslaničkih mjesta, u ovom slučaju tri, ode „u vjetar“, nego da pripadne konkurenciji, znači SZP-u.
Ukoliko postoji sumnja da su „sateliti“ baš u tolikoj mjeri umanjili rezultat opozicije, uz argumentaciju da je i Stevandićeva stranka jedva ušla u parlament, iz čega slijedi zaključak da je šestorka „kratka“ za nekoliko hiljada glasova da bi se moglo govoriti o takvom dometu, ovakvu skepsu demantuju rezultati izbora za srpskog člana Predsjedništva BiH. A na tom nivou Mirjana Popović (Srpska napredna stranka) dobila je 12 731 glas, dok je Gojka Kličkovića (Prva SDS) podržalo 10 355 birača. U zbiru, riječ je o 23 086 glasova, što je broj koji bi garantovao komotan ulazak u NSRS. Ne treba imati dilemu – ove partijice sigurno nisu uzele glasove vladajućim strankama, trouglu SNSD – DNS – SP, već opoziciji, jer neformalna komunikacija sa reprezentativnim uzorkom ljudi koji su se opredijelili za kandidate Prve SDS, Uspješne Srpske i SNS-a pokazuje da ti ljudi nisu pristalice vlasti, ali i da su neskloni oštroj konfrontaciji s njom, pa je najprecizniji izraz za taj segment birača – „nekonfliktni opozicionari“.
Budući da ovdje nije u pitanju nikakva epohalna računica, već vrlo uočljiva tendencija, bilo je logično očekivati da su u SDS-u i SZP-u spoznali značaj tog faktora, na osnovu iskustava sa ranijih izbora – od Stranke pravedne politike Dragomira Jovičića koja je na izborima 2014. glumila „treći put“ pa se brzo nakon toga utopila u vladajući DNS, pa nadalje. Poslije određenih izjava iz opozicionog bloka, mogao se čak i steći utisak da će uslijediti pravovremena reakcija.
– Što se tiče manjih stranaka, mogu da potvrdim da imamo i sa njima dobru saradnju i kontakte, ali ne bih sada da otkrivam o kome je riječ. Dobro se razumemo sa tim ljudima, a to je prije svega oko toga da nema rasipanja glasova – rekao je Vukota Govedarica u aprilu ove godine.
Ali, kao što se moglo vidjeti nakon 7. oktobra, rasipanja je i te kako bilo, a saradnja koju je pominjao Govedarica ostala je gotovo nevidljiva. U slučaju SDS-a, izuzeci su bili tek dvije radikalne stranke. Jednu vodi Milanko Mihajilica, a za tu SRS ostaje nejasno zašto se potpuno ne integriše u dugogodišnju partnersku veću partiju. Druga je zvanična filijala Šešeljevih radikala iz Srbije, a sa njima je tek vladalo kompletno ludilo, pošto je predsjednik u RS, Dragan Đurđević, sa svojim ljudima bio na listama SDS-a i SZP-a, dok je vojvoda iz Zemuna građane Srpske uredno pozivao, u jeku kampanje, da glasaju za Dodika i SNSD!? U ovom kontekstu, znatno aktivniji od SDS-a, a pogotovo PDP-a, bio je NDP, koji je privukao na listu manje stranke Gorana Đorđića, Budimira Balabana i Hadži Jovana Mitrovića, ali ipak nije mogao obaviti ulogu „usisivača“ za kompletan opozicioni blok.
S druge strane, u SNSD-u gotovo ništa nisu prepuštali slučaju, do te mjere da prije 7. oktobra nisu morali da „zamole“ za podršku Momčila Krajišnika, već su ovu „tešku artiljeriju“, zajedno sa njegovom asocijacijom „Stvaraoci RS“, sačuvali za postizbornu priču o „srpskom jedinstvu“. Prije izbora, zapažena uloga rezervisana je za dvije osobe sa minornom statističkom težinom, ali i upotrebljivim kapacitetom na nivou retoričkog „bombardovanja“ glasača. Radi se o tandemu Pavlovića, Slobodanu i Vojinu. Oni su se prvo kandidovali za predsjednika RS, a zatim su, u finišu kampanje, gotovo u isto vrijeme, naprasno „odustali“ od kandidatura i pozvali birače da glasaju za Željku Cvijanović i Milorada Dodika, u trci za ključne pojedinačne funkcije u RS i BiH.
Naravno, odustajanje je, u formalno-pravnom smislu, u toj fazi bilo nemoguće, jer su glasački listići već bili odštampani, pa su na kraju, i pored ovog „apela“, Slobodan i Vojin dobili određeni broj glasova – prvi 886, a drugi 1 531. Međutim, od samog dometa na biralištima, bilo je važnije u široj populaciji stvoriti utisak „mnoštva“ stranaka i ličnosti koje se izdižu iznad uskopartijskih interesa i okupljaju oko kandidata vladajućeg bloka, a kockice dva Pavlovića ugrađene su u takav mozaik fingiranog „nacionalnog jedinstva“.
Slobodan Pavlović, „uspješni poslovni čovjek kojeg ne treba posebno predstavljati“, naprasno je zaboravio ne tako davni boravak u pritvoru, u dobroj mjeri zasnovan na mutnim finansijskim relacijama sa vrhom vlasti u RS. Dan prije predizborne ćutnje, 5. oktobra, bio je pun hvale na račun kandidata pod čijim okriljem su svi njegovi projekti u Srpskoj, od banke pa nadalje, zapali u ozbiljnu krizu.
– Veoma je značajno za RS da je Dodik i njegova politika predstavlja i štiti na nivou BiH – poručio je Pavlović i pozvao sve koji su ga do tada podržavali da svoje povjerenje na izborima daju Cvijanovićevoj i Dodiku.
Pavlović je rekao da su oni, vodeći ovu zemlju, „već toliko toga dobrog i uspješnog uradili za srpski narod i RS, te da tako treba i da nastave“, a ovakvoj agitaciji pridružili su se i „rukovodstvo, kandidati i članstvo stranke Savez za novu politiku, koja je podržavala Pavlovića“.
Dok je Slobodan bio zadužen za hvalospjeve „ekonomskim uspjesima“, Vojin Pavlović je udarao u tanke žice tradicionalne srpske rusofilije. Doduše, nije objasnio kako su se u ovogodišnjem izvještaju RS upućenom Savjetu bezbjednosti UN našla najdirektnija moguća distanciranja od Moskve, ali se zato svojski potrudio da oduzme hljeb Staši Košarcu i sličnim pripadnicima drugog ešalona SNSD-a, zaduženim za opšta mjesta diskvalifikacije političkih protivnika, u skladu sa matricom „patriote – izdajnici“.
– Nismo imali nikakvo dvoumljenje da pružimo podršku Cvijanovićevoj, jer naš izbor su RS, Rusija i Srbija, a ne sarajevska čaršija koju zastupaju Mladen Ivanić i Vukota Govedarica – rekao je Vojin Pavlović 29. septembra, pretekavši usporenog, vremešnog prezimenjaka Slobodana za čitavih sedam dana.
U svemu tome, ostaje nedokučivo zašto i SZP nije zaigrao na sličnu kartu, kroz pokroviteljski odnos nad jednom ili više grupacija koje su mogle da uđu u glasačko tijelo SNSD-a? Ovakvu ulogu nije mogao da odigra Savez „Ostanak“, ne samo zbog oštre retorike Slavka Župljanina ili Ace Prelića prema vlasti, što se ne uklapa u ulogu „mosta“ koji bi preveo dio birača iz jednog bloka u drugi, već i zbog potpune nezainteresovanosti SZP-a za ovu grupaciju, što je pokazao i njihov mršav rezultat od 1 420 glasova. Ni „Restart“, čiji su predvodnici dugo najavljivali ulazak u izbornu trku, pa se odjednom ućutali, nije bio optimalan za takve kombinacije, i to zbog istog razloga – naglašene kritičke intonacije prema vlasti, mada su imali znatno veći potencijal od „Ostanka“, u smislu moguće podrške.
Moguće je da je najbliži takvom profilu bio manje poznati, početkom proteklog ljeta osnovani pokret „Bolje“, sa uglavnom studentskim članstvom, i sa jasnim afinitetima, imajući u vidu neskrivene kontakte sa Draškom Stanivukovićem, recimo. Ipak, iako su najavili da će djelovati kao stranka, ni oni nisu izašli na izbore, pa u SZP-u mogu samo da se zakašnjelo zapitaju zašto nisu ni pokušali da sarađuju s tom strukturom mlađih entuzijasta.
Nije isključeno da su unutar oficijelne opozicije rezonovali da će tu ulogu „mosta“ u postizbornom periodu imati dio DNS-a oličen u Milanu Radoviću ili Nenadu Nešiću. Ali, to bi bila konstrukcija zasnovana na potpunom nepoznavanju mentaliteta funkcionera ove partije koji, bez obzira na „frakcije“, „krila“ ili „struje“, imaju jednu zajedničku crtu – ne vole da budu van pobjedničkog tima. U situaciji kada SNSD, SP i Ujedinjena Srpska zajedno imaju 38 poslanika u NSRS, a čitav SZP ukupno 29, DNS-ovcima je, nezavisno od internih trvenja, mnogo lakše da prelome na koju će stranu. To ne bi bilo tako jednostavno da se 12 predstavnika stranke Marka Pavića suočilo sa situacijom u kojoj famozna tri nesuđena poslanika stižu na konto Saveza za pobjedu, a ne idu bloku oko SNSD-a, uz korigovani rezultat 32:35.
Šta god da je bilo u pitanju, ispostavilo se da SZP već najmanje tri puta za redom ne prepoznaje značaj ove dimenzije na opštim izborima. Kladioničari bi aktere te priče – čiji su značaj u vlasti shvatili, a u opoziciji ignorisali – nazvali „električnim zečevima“. Naime, riječ je o mehaničkim uređajima koji podsjećaju na simpatične kuniće, a na trkama pasa ih puštaju kako bi „učesnici“ pojurili za mamcem i što brže stigli na cilj. Ovaj izraz se često koristi i kao metafora u atletici, i to za stvarne „dugoprugaše“ koji, međutim, nemaju namjeru da stvarno stignu na cilj, već su tu da nametnu jak ritam i izmore one naivce koji ne prepoznaju odmah njihovu ulogu. Za to vrijeme, mudriji sačuvaju snagu, a na kraju preteknu i „mamce“, koji i onako odustanu, ali i „upecane“ učesnike nadmetanja.
U svakom slučaju, ako aktuelni gubitnici na političkoj sceni, iz puke površnosti, nisu obraćali pažnju na taj fenomen, bar će moći da ga se prisjete kroz drugu formulaciju u kojoj se pominju zečevi. Onu iz slobodnijih prostora srpskog jezika, u kojoj se pominje da „na mrtvog vuka i zec vadi onu stvar“. S tim da, za razliku od drevnih vremena, iz kojih datira to pravilo, ipak živimo u digitalnom dobu, pa i zec mora da bude bar – električni.
(srpskacafe.com)
