PIŠE: Milko Grmuša
Naravno, neće se desiti. Makar ne u bližoj budućnosti. No, o tome nešto kasnije.
Prije svega, šta ko o njemu mislio, Aleksandar Vučić zaista jeste učinio više za snaženje političkog ugleda Srbije u svijetu od svih svojih prethodnika u posljednjih nekoliko decenija. Možda to i nije posljedica neke njegove ogromne sposobnosti i političkog dara, možda je više u nesposobnosti njegovih prethodnika. No, to i nije posebno važno u ovom trenutku. Ono što je realna činjenica jeste da niko nije branio prethodnim liderima u Srbiji da u proteklih osamnaest godina dovedu u Beograd predsjednika Francuske. Ili premijera Velike Britanije, ili kancelara Njemačke.
Lijepo je danas bilo gledati i slušati francuskog predsjednika u Beogradu kako priča na srpskom jeziku okupljenim građanima. Učinio je nešto mnogo više od puke diplomatske kurtoazije, koju, uzgred budi rečeno, nije pokazao Vladimir Putin kad je bio pred mnogostruko više ljudi i koji im je promrljao riječ ili dvije sa svojih orijentalnih despotskih visina. Makron je govorio iz srca, kao i Miki Manojlović, kao i svojevremeno Vladislav Petković Dis, kao i svi hrabri srpski borci koji su se prije stotinu godina borili za iste one vrijednosti koje neraskidivo spajaju Srbe i Francuze: Slobodu, Jednakost i Bratstvo. Za razliku od briselskih i njima sličnih birokrata, francuski predsjednik je danas održao čas demokratije i dao je jedan snažan, emotivan i važan politički govor okupljenim građanima i time je više učinio za ideje demokratije i ideju Evrope od svih aparatčika koji su decenijama naglabali o nečemu o čemu nemaju pojma i čime su, uistinu, ogadili te velike vrijednosti, tako nasušno potrebne našem društvu danas.
Lijepo je, nakon dugo vremena, bilo danas biti Srbinom. Lijepo je bilo biti Srbin u Srbiji, Republici Srpskoj. Srbin u Evropi. I kakve god pobude i motivi ove posjete bili, a svi znamo da oni i nisu baš potpuno bili idealistički, nesporno je da je evropska ideja, da su vrijednosti velike francuske revolucije, da su principi razuma, slobode i demokratije, ponovo pronašli novu snagu i to je nešto najvažnije danas. To je supstancijalna politička zaostavština Aleksandra Vučića i, ponavljam, šta god ko mislio o njemu, to treba poštovati. Jer to je činjenica.
Milunka Savić, Miki Manojlović, Vladislav Petković Dis, srpski heroji i borci, pogača i so, Srbija u onom svom najboljem, danas se nakon duga vremena ponovo povezala sa svojim tradicionalnim saveznikom. Daleko je to još od onog stepena veza kakvi bismo mi željeli da postoji, ali ovo je dobar korak i to svako ko se smatra istinskim demokratom i evropejcem treba da pohvali. Istinski srpski konzervativci i liberali, oni koji ljube evropske vrijednosti zato što u njih vjeruju, a ne zato što je to moderan politički diskurs, oni koji dubinski odbacuju komunizam ne zato jer je to danas politički oportuno, nego zato jer smatraju da je on stran našem kulturnom i vrijednosnom biću, moraju to da prepoznaju.
Vratimo se sad neostvarenoj Makronovoj posjeti Banjoj Luci. Ako je francuskog predsjednika lako dovesti negdje, a što vjerovatno danas gunđaju dežurni cinici i kritičari svega i svačega koji su svojih nihilizmom zagadili nacionalnu energiju, onda se postavlja pitanje zašto dvadeset četiri godine nakon završetka rata u Banju Luku nije došao niti jedan francuski predsjednik, niti jedan britanski premijer, niti jedan njemački kancelar. Podsjetiću, Banja Luka je Dejtonskim sporazumom dobila političke kapacitete kakve nikad nije imala u svojoj istoriji. Iako u Srpskoj živi svega trećina stanovništva u BiH, ona praktično ustavno-politički može u potpunosti da kontroliše BiH. Nažalost, ništa od tih mehanizama politička elita u Republici Srpskoj od kraja rata do danas nije upotrijebila na korist svojih građana.
Mi smo za ove 24 godine imali čitav niz članova Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, predsjedavajućih Savjeta ministara, ministara inostranih poslova i drugih važnih funkcionera koji, bez obzira na svoje političke razlike i pripadnosti, imaju jednu važnu zajedničku osobinu-nikad nisu doveli u Banju Luku niti jednu ozbiljnu evropsku i svjetsku facu iz sfere politike, biznisa i kulture.
Današnji događaj u Beogradu treba da bude ozbiljan podstrek svim slobodoumnim, progresivnim i modernim političkim snagama u Banjoj Luci i Republici Srpskoj da shvate da nam je neophodan zdrav, moderan i racionalan nacionalni program i isto takva ideja koja će vrijednosno transformisati Republiku Srpsku. Ne trebaju nam političari koji će otići u Sarajevo i tamo četiri godine prosipati iz šupljeg u prazno. Trebaju nam lideri koji će poštovati ustavnu strukturu BiH, ali koji će Republiku Srpsku i Banju Luku uvijek staviti ispred svega, ne da napakoste drugima u BiH, ne da je ruše, nego da njeguju svoje i da razvijaju svoju zajednicu, jer je to najbolji put za sve u ovoj zemlji. No, ne više pukim riječima i busanjem u prsa, nego konkretnim akcijama.
Trebaju nam lideri koji mogu da dovedu ozbiljne evropske lidere u politici i biznisu u Banju Luku. U narednih deset godina moramo da u Banjoj Luci imamo ozbiljnu kongresnu dvoranu, više ozbiljnih hotela, uređenu infrastrukturu koja odmah na prvi pogled pozicionira Banju Luku kao pristojan srednjeevropski grad koji Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu svojim idejama vodi u Evropu, promoviše regionalnu saradnju, razvija tržišnu privredu, njeguje kosmopolitske ideje. Za takav poduhvat je konačno potrebna kohezija zdravih društvenih snaga, baš kao što je potrebna i jasna politika. Konačno nam treba politika koja daje odgovore na pitanja kakvo to društvo želimo da budemo u narednim godinama, kako ćemo to da postanemo, šta trebamo da radimo da bi se to desilo.
U takvom ozbiljnom poduhvatu ne samo da ima mjesta za sve one koji žele da pomognu, nego je to i projekat koji konačno može da bude onaj impuls, gamechanger koji će preokrenuti opštu atmosferu apatije i depresije u energičan, optimističan i dinamičan društveni pokret sposoban da Republiku Srpsku konačno transformiše u civilizovano, uređeno i prosperitetno društvo zasnovano na vladavini prava.
