PIŠE: Nedžad Latić
Akademik Esad Duraković postaje najangažiraniji bošnjački/bosanski intelektualac danas u Sarajevu. Nije to postao ni zbog svog književnog-prevodilačkog opusa, koji ga s pravom čini akademikom, niti zbog svojih političkih stajališta, koja su u biti oponentska u odnosu na bošnjačku vladajuću elitu, već zbog svojih reagiranja na neke pojave, iliti procese koji se pojavljuju unutar bosansko-muslimanskog vjerskog-nacionalnog miljea.
On piše kolumne/osvrte i na političko-kulturna dešavanja držeći se akademske distance od stranačkih nadmetanja, smatrajući (valjda?) da tako sebi najbolje priskrbljuje pozicije objektivnog observera. Osobno mislim da je to nedostatak u njegovom javnom angažmanu i da stoga njegovi stavovi nemaju očekivanu učinkovitost, pa tako ni sam Duraković nije priskrbio sebi status i/li oreol lučonoše bošnjačkog, odnosno bosansko-muslimanskog prosvjetitelja.
On je politički bio blizak Harisu Silajdžiću, sa kojim ga veže dugogodišnje prijateljstvo. Obojica su završili Gazihusref-begovu medresu u Sarajevu, da bi nakon studija orijentalistike (p)ostali profesori na istoj katedri Filozofskog fakulteta u Prištini.
Nakon smrti Alije Izetbegovića njihov kolega iz đačkih dana, tadašnji reis-ulema Mustafa Cerić se pokušao nametnuti bosanskim muslimanima kao Alijin nasljednik, u čemu su mu više tajno nego javno, ali svakako s pravom oponirali Silajdžić i Duraković.
Iako su formalno i Silajdžić i Cerić „ispali iz igre“ od kada je tron bošnjačkog pijemonta zauzeo Bakir Izetbegović, još uvijek se „batrgaju“, te ponekad istupe u javnosti, kako bi se otrgnuli od zaborava povijesti. Samo tako se može tretirati polemika između Cerića i Durakovića oko statusa bošnjačkih nacionalnih i bosanskih državnih institucija kojima njih dvojica pripadaju. Duraković je akademik ANU BiH, a Cerić je akademik BANU-a.
Malo nakon toga, Senadin Lavić, donedavni predsjednik BZK „Preporod“, u svojim monotonim ogledima o bošnjaštvu i bosanstvu dat će primat bosanstvu, na šta će reagirati novopečeni akademik Cerićeve BANU Ferid Muhić, zauzevši odbranaški stav i optužujući Lavića i Durakovića da „Bošnjacima prodaju rog za svijeću“.
Ova polemika nije donijela niti jednu jedinu novu misao, stav ili pogled u odnosu na već rečeno na temu nacionalnosti bosanskih muslimana. Ona je prosto odslik političke nedoumice ili sumnje koju s vremena na vrijeme izgovore nacionalne bošnjačke vođe, kako Alija Izetbegović, tako i njegov sin Bakir, kada sugeriraju svojim pristalicama da budu „više Bosanci nego Bošnjaci“. Moguće je da je Lavić baš angažiran od stranačkog vrha SDA da na ovaj način potencira bosanstvo kod Bošnjaka?!
Bosanski muslimani su, na žalost, dobili ime na stranačkim kongresima – 1974. im je Komunistička partija „priznala“ pravo da se zovu Muslimani, a na Prvom bošnjačkom saboru, zapravo vanrednom kongresu SDA, koji je održan ljeta 1993. godine, donijeta je odluka o preimenovanju nacionalnog imena, pa se od tada Muslimani zovu Bošnjacima. Agitatori i borci da bosanski muslimani budu nacionalno priznat narod u komunističkoj Jugoslaviji, Atif Purivatra i Muhsin Rizvić, na primjer, bojkotirali su taj sabor, iskazujući time svoj protest protiv imena Bošnjaci, smatrajući da se trebalo zadržati ime Bosanski muslimani. Treba li napominjati kako se Alija Izetbegović vajkao i izbjegavao prihvatiti ovo ime na kojem su najviše insistirali Adil Zulfikarpašić i Mustafa Cerić.
Ovo političko nesuglasje je zapodjenulo i ideološko-političke raskole unutar bošnjačke inteligencije koje, eto, traju i do danas. I trajat će, sasvim sigurno, još dugo. U najmanju ruku dok traje ova i ovakva vlast, odnosno sve dok bude SDA na vlasti!
Jer, u što god da barnete danas kod Bošnjaka, politiku, kulturu, religiju, rizikujete da budete, s jedne strane anatemizirani, a s druge strane riskirate da otvorite „polemiku“ iz koje će vas zapahnuti nesnošljiv zadah „lova na vještice“. I to se, opet desilo, akademiku Durakoviću nakon što je problematizirao odluku žirija pjesničke manifestacije „Slovo Gorčina“, koja se u spomen kultnog bosanskog pjesnika Maka Dizdara redovno organizira u Stocu, da njen ovogodišnji laureat bude mladi pjesnik iz Zenice Vernes Subašić, sa svojom neobjavljenom pesničkom zbirkom „Papagaj sloboda“. Nagradu mu je dodijelio žiri u sastavu Mile Stojić, Adrijana Vidić i Adnan Žetica.
Duraković je, na osnovu pjesme „Gljive“, Subašićevu poeziju ocijenio kao pjesnički bezvrijedan, pa i vulgaran, ali i ideološki neprihvatljiv izliv islamofobične blasfemije. Nagrađivanje takve „poezije“ prestižnom nagradom koja nosi ime Maka Dizdara Duraković smatra skandaloznim.
Reagirao je predsjednik žirija, ugledni književnik Mile Stojić, odbacivši osnovanost Durakovićevih sudova, posebno onog o islamofobiji Subašićevog pjesničkog iskaza, ocijenivši to oštrim i nemilosrdnim udaranjem jednog „starca, proslavljenog akademika po jednom mladcu“.
Uslijedio je odgovor vodećeg bosanskohercegovačkog arabiste. Duraković je ponovio je i dodatno obrazložio ocjenu da je riječ o eklatantnom primjeru islamofobnog, a nikako ironijskog diskursa, kako je ustvrdio Stojić.
Ovoj polemici priključio se Hamza Ridžal svojim komentarom „Slovo gorčine: loša umjetnost gora je od blasfemije“. Mogao bih se složiti sa Ridžalom, jer ništa lakše i ništa bliže mi nije ocjeni da je loša nacionalna politika gora od islamofobije, ako bi imala mjesta primjedba onih koji traže olahkotne okolnosti za mladog pjesnika da mu je kao inspiracija, nesumnjivo blasfemičnim stihovima koji se odnose na munare, odnosno džamije, poslužila politička svakodnevnica u kojoj se religija, u ovom slučaju islam, na najperfidniji način zloupotrebljava u političke svrhe. Stoga plediram da knjigu nije trebalo nagraditi, ali je ne treba ni zabraniti; dovoljno je ukazati i osuditi islamofobični izričaj, u čemu podržavam akademika Durakovića.
Ono što je bolno, a što nije dobilo adekvatan tretman u polemici o spomenutoj knjizi jeste činjenica da je Hadžem Hajdarević, kao predsjednik Udruženja književnika BiH, javno podržao odluku žirija zanijekavši islamofobiju u poetskom uratku. O Hajdareviću kao pjesniku dvojica najeminentnijih pisaca/pjesnika Nedžad Ibrišimović i Abdulah Sidran rekli su svoje; dali su mu negativne recenzije i kao čovjeku i kao pjesniku. Ali, u njegovoj poeziji, poput zbirke soneta („Na sonetnim otocima“, izdavač „Vrijeme“, Zenica 2004. godine) mogu se uočiti blasfemičniji stihovi od stihova mladog Subašića. Za pjesnika Hajdrevića je, na primjer, ljudsko lice „rukopis Boga“ koji se ponekad „skori u krastu“.
Ovakvi pjesnički blasfemični proplamsaji i nisu toliko gadljivi čitaocu koji ne zna da se radi o osobi koja je završila Gazihuref-begovu medresu, čime se stiče status sveštenog lica, i da autor nije i danas saradnik islamskih informativnih novina „Preporod“, te kao takav je stekao povlašten status dvorskog pjesnika samog reisul-uleme Husein ef. Kavazovića. Tako je Hajdarević u svojstvu člana žirija za izbor najboljeg rukopisa mevluda, za šta je Rijaset bio raspisao konkurs, dao negativnu recenziju za Mevlud Džemaludina Latića, po mnogima najboljeg pjesnika duhovne savremene poezije na bosanskom jeziku.
Slična je situacija i sa akademikom Feridom Muhićem, bliskim suradnikom i prijateljem bivšeg reisa, današnjeg emeristusa Mustafe Cerića, koji je pisao panegirične eseje, pregovore, recenzije knjizi „Satanski stihovi“ Salmana Rušdija, a koju je u prijevodu Svetozara Koljevića na srpsko-hrvatski jezik 1990. godine izdala beogradska kuća „BIGZ“. Ovo se blasfemično „zlodjelo“ akademiku Muhiću zaboravilo nakon što je kao komunistički filozof konvertirao u religijskom i nacionalnom smislu u Cerićevo bošnjaštvo.
Odavde ovo moje uključivanje u polemike među bošnjačkim intelektualcima može ići u više pravaca; od odnosa istih prema njihovim institucijama koje su postale obične ruine u kojima se kote gmazovi (BANU, BZK „Preporod“, VKBI, Udruženje književnika BiH); odnosa prema prosvjetiteljstvu i kulturnoj zaostavštini i stvaralaštvu – gdje se progone najveći bosansko-hercegovački pisci poput Meše Selimovića, a pišu romani u kojima su najveće povijesne ličnosti poput Gazi Husref-bega i Isa-bega Isakovića predstavljene kao iskarikirane ljudske spodobe; do licemjerstva/munafikluka, zavisti/haseda i pohlepe za slavom i čašću, čega žrtve postaju najslabiji/najmlađi umjetnici.
Takav kulturološki ambijent i političko ozračje, kakav zorno oslikavaju ovako izvitoperene i nemušte polemike nacionalnih bosansko-bošnjačkih intelektualaca, u najmanju ruku frustrira ambiciozne i buntovne mlade stvaraoce. Kod mnogih, sasvim sigurno izazivaju anatemu i prezir! Tu negdje se može smjestiti ovaj poetski ispad, iliti lapsus mladog zeničkog pjesnika koji je prerastao u kulturološko-politički incident.
(The Bosnia Times)
