Povodom teksta sa portala sirokibrijeg.info, koji je prenijela opcija.net, demantijem se oglasio Loris Gutić. Njegovo reagovanje prenosimo u cijelosti:
Poštovani,
smatrajući neophodnim osvrnuti se na neistinit i maliciozan članak pod naslovom „Kako borci protiv korupcije zapošljavaju svoju djecu?“ objavljen u online mediju www.sirokibrijeg.info, www.opcija.net, a potom prenesen gotovo istodobno na www.rtrs.tv, službenoj web stranici Radio-televizije Republike Srpske, ovim putem zahtijevam objavljivanje ovog demantija u cjelosti, te uklanjanje neistinitog sadržaja koji sadrži netačne navode, zlonamjerne implikacije i navode u potpunom neskladu sa činjeničnim stanjem, te direktno nanosi reputacijsku štetu i izaziva duboku uznemirenost u kontekstu besprijekornog postupanja i cjelokupnog dosadašnjeg profesionalnog angažmana mene kao izričito imenovane osobe u kontekstu članka.
Na predmetni konkurs Tužilaštva BiH iz 2010. godine traženo je pet pripravnika sa završenim pravnim fakultetom. Budući da sam u cjelosti ispunjavao uslove, te da sam završio Pravni fakultet na Univerzitetu u Zenici kao jedan od pet najboljih studenata u roku sa prosječnom ocjenom 9,07, prijavio sam se na predmetni konkurs. Nakon toga, 07.09.2010. godine stigla je obavijest o tome da je za pripravnike izabrano pet kandidata koji su poimenično navedeni, među kojima nisam bio, a po čemu sam izjavio prigovor.
Tokom septembra 2010. godine kontaktiran sam telefonski i pozvan sa deset drugih osoba (među kojima je bilo pet osoba koje su primljene za pripravnike) u Tužilaštvo BiH, gdje je održan zajednički sastanak pomenutih osoba sa tadašnjim glavnim tužiocem, pokojnim Miloradom Barašinom, a kojem su pored glavnog tužioca prisustvovali Olivera Đurić, tadašnji sekretar Tužilaštva BiH a danas tužilac u istom Tužilaštvu, te Dario Anđelić, zaposlenik u uredu sekretara Tužilaštva. Na tom sastanku poželjena nam je dobrodošlica, te je izjavljeno kako smo primljeni na obavljanje pripravničkog staža u Tužilaštvu BiH, pri čemu je pet kandidata primljeno u svojstvu pripravnika, a pet u svojstvu volontera jer nije bilo moguće s obzirom na budžetska pitanja i raspisani konkurs izvršiti prijem svih deset kandidata u svojstvu pripravnika.
Kao početak rada naveden je 04.10.2010. godine za kada smo pozvani da dođemo na posao. Evidentno je, dakle, da ja kao izabrana osoba nisam bio dodatni „šesti pripravnik“, već jedna od pet osoba kojima je ponuđen volonterski rad, niti sam bio privilegiran po bilo kojem osnovu, profesionalnom (zadovoljavao sam sve uvjete konkursa, uredno se prijavio na isti i imao kompetencije uključujući i potvrđeni akademski uspjeh), niti finansijskom (naknada za rad volontera 40 sati sedmično određena je u mjesečnom iznosu od cca 240 KM neto što je bila i moja naknada, a poređenja radi plata za rad pripravnika u mjesečnom iznosu od 80 % plate stručnog saradnika sa pripadajućim naknadama, cca 1200 KM ukupno).
Štoviše, pet prisutnih pripravnika i pet prisutnih volontera, među kojima su E.S., današnji saradnik za pravna pitanja pri OSCE-u, S.Č., današnji stručni saradnik u Tužilaštvu BiH, A.K., šef kabineta današnje glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i imenovani Olivera Đurić i Dario Anđelić mogu potvrditi prethodno pomenute navode jer smo sa istima svi istodobno upoznati. Što se pak tiče trajanja ugovora, isti dvogodišnji ugovor je potpisan od strane svih primljenih volontera, pa ostaje nejasno zašto se imputira bilo kakav moj uticaj u pogledu sadržine istog, ili čak obaveze da vodim računa o trajanju kao njegovom elementu. Za nekoga ko je završio Pravni fakultet, i ko je tada još uvijek imao entuzijazam i vjeru u pravosudni sistem ove države, to je bila prilika koja se ukazala i koja nije razmatrana van okvira zadovoljavanja uvjeta za polaganje pravosudnog ispita.
Dodatno na navedeno, tokom 2011. godine raspisan je još jedan konkurs za pripravnike, a koji se u članku ne spominje, na koji se prijavilo svih pet tadašnjih volontera uključujući i mene. Uprkos tome što sam radom i aktivnostima i više nego zadovoljavao, a po izraženom stavu i mišljenju nadređenog, postupajućih tužilaca i kolega bio među najangažiranijim i najkvalitetnijim djelatnicima u okviru postupanja iz nadležnosti, nisam ni na drugom konkursu primljen i svoj sam angažman u Tužilaštvu BiH završio u svojstvu u kojem sam ga i počeo. Zlonamjerno su, dakle, konkstruirane i iznesene direktne implikacije da sam u tom procesu bio na neki način povlašten ili da sam uživao protekciju vrha Tužilaštva BiH, jer da je to zaista bio slučaj na bilo koji način, ili bih bio primljen u svojstvu pripravnika na samom početku angažmana, ili bio bih primljen po naknadnom konkursu, ili bih pak nastavio raditi u Tužilaštvu BiH po isteku ugovora kao što je to bio slučaj sa pojedinim pripravnicima i/ili volonterima od kojih su neki, za razliku od mene, zaista uživali protekciju i osigurano trajno zaposlenje po tom osnovu.
Dokaz tome je i činjenica da su i dan danas u Tužilaštvu BiH ili na pravosudnim funkcijama. Ja sam svoj angažman od početka do kraja, kao i sve svoje zadatke obavljao predano, posvećeno i uz pozitivne ocjene nadređenih, pa implikacije o navodima „zlobnika“ nisu ništa drugo nego besramna kleveta i napad na profesionalni integritet sredstvima neprimjerenim medijima, ali posve primjerenim obračunima sa medijima kakav provode pojedini državni i pravosudni organi ne birajući sredstva. S obzirom na to da se takav duh nepotizma, korupcije i kriminala očigledno već tada provlačip i kroz državne pravosudne institucije, to je moj izbor po okončanju angažmana bio da ne stremim ka karijeru u pravosuđu i da se profesionalno prekvalificiram, na iznenađenje mnogih koji su mi u tom domenu proricali svijetlu budućnost. Možda bi i bila, u nekoj drugoj državi i sa nekim drugim rukama na polugama politike i pravosuđa.
Kroz svoje konstrukcije, Kvesić Ana i sirokibrijeg.info iznose, a Opcija i RTRS prenose i navod „…i nakon neprimjerenih pisanja i komentara koji nisu dozvoljeni uposlenicima volonterima, se nije moglo otpustiti jer ga je štitio potpisani navedeni ugovor koji nikako nije smio ugledati svjetlo dana.“. Neprimjereno pisanje odnosi se na političke osvrte, komentare i članke pisane za portal BUKA, a koji su pisani u okviru honorarnog angažmana. Netačni su svi segmenti navoda. Pisanje i komentari nisu bili zabranjeni volonterima, jer isti nisu bili u radnom odnosu, i nisu podlijegali istim pravilima koja su vrijedila za zaposlenike. To, međutim, nije spriječilo tadašnju v.d. glavnu tužiteljicu Jadranku Lokmić Misiraču da 2012. godine izda nalog nedavno presuđenom tužiocu Boži Mihajloviću da obavi razgovor sa mnom nakon članka koji se pomno bavio političkom ličnošću Zlatka Lagumdžije, koji je sasvim slučajno i kumče gđe Lokmić Misirača. U tom razgovoru zamoljen sam (naglašavam „zamoljen“) da ublažim ton pisanja, da ne budem „Branko Perić“ i da se suzdržim od političkih komentara. Mehanizama za disciplinsko procesuiranje nije bilo, ali neovisno o tome ugovor o volontiranju se mogao jednostrano raskinuti ukoliko se smatralo da sam povrijedio neku ugovornu obavezu.
Međutim, budući da je krajnji cilj klevetničkog članka koji se bavi Gutić Lorisom zapravo dezavuiranje portala „Žurnal“ i Gutić Amarilda, koji se u dugogodišnjoj karijeri beskompromisno i čestito, za razliku od režimskih medija poput RTRS-a, uistinu bavio i bavi kontinuiranom borbom protiv organiziranog kriminala i korupcije u svim sferama društva, dodatno ću se osvrnuti i na navod koji se odnosi na taj segment. Tokom mog volonterskog rada u Tužilaštvu BiH, Amarildo Gutić u svojstvu istraživačkog novinara radio je svoj posao bez predrasuda, bez uticaja i bez razmatranja implikacija koje dosljedan rad na razotkrivanju kriminala, uključujući i pravosudni kriminal, i kompromitirane sudije, tužioce, saradnike, te članove Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, može imati na moj radni angažman. U članku se tendenciozno koriste zamjene teza, pa se tadašnji glavni tužilac Milorad Barašin prvo dovodi u kontekst rukovodioca u čijoj ruci je moja karijera, da bi zatim on obavio neki „zadatak“ angažiranja mene i potom bio odbačen te medijski progonjen.
Put kojim je išao tadašnji glavni tužilac Milorad Barašin ispratili su nadležni organi, uključujući i Ured disciplinskog tužioca, tako da to ne bih više komentirao, ali jedno je sigurno – uprkos tome što sam bio direktno izložen hirovima onih o čijim je protivpravnim radnjama Amarildo Gutić pisao i snimao priloge, uprkos tome što je moja karijera bila pod direktnim uticajem okruženja u kojem se taložio polagano razotkrivani kriminal, uprkos tome što je bio svjestan kako se to može odraziti na mene (naročito kada je bila riječ i o tadašnjem glavnom tužiocu), Amarildo Gutić, moj otac, nije popustio u beskompromisnosti, u integritetu, u poštivanju postulata novinarstva. I na to sam bio, sada sam, i uvijek ću biti ponosan, i taj ću primjer slijediti, ne samo kao sin, nego i kao čovjek koji kroz takve ljude vidi nadu ovih prostora. Nepotrebno je i komentirati bilo šta više, njegova karijera i postignuća govore za sebe. To je nešto što Kvesić Ana, sirokibrijeg.info, Opcija, a ni RTRS u sadašnjem sastavu za sebe neće vjerovatno nikada moći reći, ili će pak njihova postignuća govoriti o režimskom podaništvu i malicioznom konstruiranju. O novinarstvu sigurno neće.
Sa uvjerenjem da će demantij biti objavljen u cjelosti,
Loris Gutić
