PIŠE: Denis Kuljiš
Čim je prikazan vizual žičare koja će se graditi na Medvednici bilo je jasno – to je tipska konstrukcija francuske kompanije POMA, koju je još 1936. osnovao inženjer Jean Pomagalski, porijeklom Poljak iz Krakova, autor patenta za skijaške liftove.
Za posljednjih osamdeset godina njegova je tvrtka monstruozno narasla – ima više od tisuću namještenika, a njihovih 8000 žičara instalirano je u 80 zemalja svijeta. Postoje na svim kontinentima. Njujorška žičara koja spaja Manhattan s Roosevelt Islandom, otokom na East Riveru njihova je, kao i ona nedavno izgrađena Sočiju. Grade automatski mini-metro za gusto nastanjene gradove, a mogu ti po narudžbi složiti i onaj veliki panoramski kotač poput londonskog (London Eye), što je također njihova konstrukcija.
Jednom riječju – POMA je Baumax za žičare, gradske ili alpske, svejedno. Do sad je najduža na svijetu bila u Kini i kako je savladavala velike visine, iskoristio ju je režiser James Cameron kad je snimao ”Avatar”. Pogled s velike ptice koju jašu ratnici, snimale su kamere okačene o gondole donedavna najduže panoramske žičare na svijetu u kineskom Nacionalnom parku Zhangjiajie (to ne treba ni pokušati izgovoriti) gdje je priroda upravo onakva kakva se može vidjeti u tom najskupljem znanstveno fantastičnom filmu – planinski visovi izgledaju kao da lebde bez fizičkog spoja sa zemljom.
Ta 7,5 kilometara duga trasa izgubila je svjetski primat prije nekoliko dana kad je u pogon puštena Zlatna gondola na srpskoj planini Zlatibor, skijaškoj destinaciji u općini Čajetina koja je dobila devet kilometara dugu žičaru, nama posebno zanimljivu. Zašto? Pa zato što se tu jasno nameće usporedba sa zagrebačkom žičarom na Medvednici – isti je isporučitelj, ista oprema, ali različita dužina – raspon – te veoma različita cijena.
Zagrebačka žičara bit će duga 5017 metara, s 84 gondole u kojima ima po 10 mjesta. Putnici razdaljinu savladavaju za 16,5 minuta. Cijena gradnje bit će, objavljeno je na službenim stranicama Grada – 500 milijuna kuna. Dakle – sto milijuna kuna po kilometru ili 100.000 kuna po metru, sveukupno – 70 milijuna eura (uračunata je i prateća infrastruktura, recimo garaže). Lijepa svotica, što bi rekli likove iz grupe TNT u ”Alanu Fordu” gdje su se bavili sličnim poslovima kao i ovi zagrebački maheri.
Čajetinska žičara košta pak – 13 milijuna eura. Duga je 9000 metara, pruža se preko 36 stupova, savladava visinsku razliku od 531 metar, a prevozi 1200 putnika na sat brzinom od 6 metara u sekundi. Oprema, hardver, željeznarija – od istog je proizvođača. Zašto onda srpsko rješenje košta samo oko 10 milijuna kuna po kilometru, odnosno 10.000 kina po metru – točno deset puta manje od zagrebačke? Gdje je tu nestalo 90% budžeta za izgradnju medvedgradske žičare, koja se gradi na državnom zemljištu, baš kao i ona čajetinska?
Ova zagrebačka ima ugrađene dvije komplikacije koje, naravno, silno kompliciraju stvar, a zašto su uvrštene, ne zna nitko, pa ni šef katedre za žičare na zagrebačkom Strojarskom fakultetu koji, naravno, nije bio uključen u planiranje trase.
Prvo, kako se sljemenska žičara penje pod relativno velikim kutom jer savladava oko 800 metara visinske razlike, pri samom njenom dnu dodana je jedna kutna skretnica (kao neki cik-cak), koja jako povećava cijenu projekta. Da je polazišna stanica ostala ondje gdje je bila na staroj žičari, zatvorenoj 2007. godine, ne bi za tim bilo potrebe, ali veliki inženjer kojemu nisu potrebni oni žičari s fakulteta, odlučio je trasu još malo potegnuti do same tramvajske stanice Dolje, tako da se izletnici ne moraju mučiti stotinjak metara pješke, nego odmah iz tramvaja – hop u gondolu, a stotinjak milijuna kuna tu ili tamo, nikoga neće previše zasmetati…
Druga, još puno veća i sasvim nerazumljiva komplikacija ugrađena je na samom vrhu trase, kod napuštene plućne bolnice Brestovac (koju je vodio utemeljitelj suvremenog hrvatskog novinstva dr. Milivoj Dežman, a liječio se ondje Ivan Goran Kovačić). Tu se gradi – međustanica, postaja, sa svrhom koja nikome nije jasna… Udaljenost od Brestovca do samoga Vrha (sljemena gore Medvednice) također je beznačajna, a u Brestovcu ne počinje i ne završava nikakva izletnička ili skijaška staza.
Stoga su se odmah probudile sumnje i pripadnici veteranske udruge ”Vidra” oglasili su se s optužbom da je teren bolnice prepisan privatnim vlasnicima, zamjenom za druge parcele, jer je Grad, po navadi koja je u drugim slučajevima predmet kriminalnih tužbi protiv gradonačelnika, vrijednu nekretninu mijenjao za neku bezveznu ledinu. No, legalni vlasnik brestovačke zemljišne parcele nesumnjivo je Dječja bolnica Srebrnjak, gdje kažu da i dalje raspolažu sa svih 76 tisuća četvornih metara upisanih u katastar. Ondje će, napominju, graditi ”pametnu bolnicu” i ”znanstveno-istraživački centar”, a o tom svom planu, snu ili fantaziji koju bi trebali realizirati do 2028. godine, obavijestili su Grad, pa su se oni, bit će, požurili da to uvrste u projekt žičare, iako će se do datuma o kojemu je riječ promet na takve destinacije rutinski obavljati električnim dronovima koje već u ovom času u Sloveniji gradi korporacija ”Uber” (prototip će poletjeti 2020. godine).
Što god bilo posrijedi – zagrebačka žičara tako je u izvedbi ljudi koji upravljaju poslovima u hrvatskom glavnom gradu poskupila za – deset puta. Zašto su na to pristale stranke koje sačinjavaju gradsku skupštinu, bez kojih ovako nešto gradonačelnik ne može sam protjerati oslanjajući se na svoju manjinsku listu, pa mu uz veliku koaliciju s HDZ-om za svako glasovanje uvijek nedostaje još i nekoliko ruku ljudi koji mu se stave na raspolaganje za ”programsku podršku” ili ga podrže iz ”principijelnih razloga”?
Najsloženiji je upravo Bandićev odnos s vladajućom strankom – lijepo surađuju u parlamentu, gdje zagrebački gradonačelnik Plenkovićevoj vladi pruža neprocjenjive usluge. Stvorio je rezervat za kooperativne prebjege, o kojima se brine onako kako samo on to umije i može, s obzirom na to da samostalno raspolaže s milijardama gradskog proračuna i imenovanjima na 20 tisuća radnih mjesta, dok premijer ne može nikome dati ni honorarčić da se to ne utefteri, uz rizik da završi aferom poput one Sauchine, koja je toga mladog i nekoć veselog momka odvela u političko ropstvo, što podsjeća na nekadašnje dužničke zatvore, u kojima su engleski prakapitalisti, kako to opisuje Dickens, držali žrtve svojih ovrha.
Te neprocjenjive usluge, HDZ je Bandiću vratio neprocjenjivim ustupcima – prije svega promjenom zakona koji mu omogućuje da preživi gubitak povjerenja ako ne dobije većinu kod izglasavanja proračuna. Ranije, kad bi pao proračun, pao bi i gradonačelnik istodobno sa skupštinom, pa su se priređivali izvanredni izbori za jedno i drugo. Sad više nije tako, pa čak ni političko samoubojstvo skupštinskih zastupnika, njihovo samoraspuštanje, ne može automatski dovesti do uranjenih izbora za gradonačelnika. Taj antidemokratski manevar kao da je osmislio sam nečastivi, ali ako nije on, možda je to bio tek nešto manje vješti ovozemaljski veliki kombinator, ustavotvorac i ustavobranitelj Vladimir Šeks.
HDZ s Bandićem u gradskoj skupštini ”kohabitira” u vrlo složenom aranžmanu. Šef gradskog HDZ-a, Andrija Mikulić, vrlo sposoban lik koji novac može izbiti i iz kamena, zapravo je radio preko glavnog čovjeku hadezeovske kabale i svih lokalnih aranžmana, Milijana ”Vase” Brkića. No, ”Vaso” je praktično ”umirovljen” na stranačkim funkcijama koje nominalno i dalje vrši. Na njegovo javno pojavljivanje ne gleda se dobro i svaki istup u kojem nešto tumači, režimska glasila poprate novim senzacionalnim otkrićima sumnji oko njegove uloge u aferi ”kurve mupovače”.
To znači da Bandićev odnos s vladajućom strankom ne ide više osobnim kanalima, nego izravno, kratkim spojem sa stranačkim šefom hadezeovske gradske organizacije. Bez obzira na kalibar involviranih kadrova, taj dvostranački, zamalo ”službeni”, odnos opterećuju politički prioriteti koje stranka ima s obzirom na izborni rokovnik i biračka očekivanja. Rejting u istraživanjima javnog mišljenja u drugoj polovici mandata za svaku je stranku na vlasti iznimno bitan, kao i percepcija njihova djelovanja u tako velikoj izbornoj jedinici kao što je ona grada Zagreba.
Zagreb kao grad nije metropolitansko područje (kao što bi trebao biti) niti jedinstvena izborna jedinica (kao što bi trebao biti) nego je podijeljen na četiri izborne jedinice, kako je to zamislio još Tuđman, jer je građane želio pomiješati sa seljacima i stvoriti populistički “hrvatski amalgam”, a ne da mu se Sabor, ne daj Bože, popuni kakvim intelektualcima, sposobnim tehnokratima, privatnim poduzetnicima i sličnim šljamom koji bi pokvario idilu provincijske demagogije u hrvatskom parlamentu.
Četiri jedinice skoro su polovica biračkog tijela. I HDZ ne može dopustiti da milijarde gradskog proračuna iščezavaju kao nestalni svjetlosni efekti na Bandićevim fontanama kojima je Veliki Neimar optočio naš maleni grad. Nešto se mora i vidjeti, o nečemu se mora pričati, treba stvoriti famu o metropolskom razvoju i uspjesima, pa ako se već ne grade trideseterokatnice i cijeli ultramoderni neboderski uredski kompleksi kao u Beogradu, potrebno je, ipak, pokrenuti neke manje razvojne pothvate, kojima možeš opčiniti raju.
Zato je HDZ u pakt za izglasavanje proračuna koji je Bandiću omogućio još godinu ili dvije opstanka na vlasti, uvrstio zahtjev da se gradi remetinečki rotor na glavnoj gradskoj autocesti (i gradi se), a zatim žičara, tržnica u Branimirovoj ulici, sportske dvorane, proširenja domova zdravlja i vrtići po periferiji… Tu je čak bila spomenuta i ”studija isplativosti” obnove bolnice Brestovac, samo što kod ovakvih partnera kao što su Bandić i njegovi zagrebački hadezeovski pandani, nikad ne znaš tko je što od koga tražio, što je bio uvjet, a što dogovor tipa – daj ti to od mene zatraži da ne moram objašnjavati zašto to radim…
No, sve su te kombinacije, zapravo, udruženi kokošarski pothvat, a politički pakt za gradski razvoj nekih ozbiljnih stranaka trebao bi izgledati otprilike ovako… Odlučilo bi se o stvaranju političke platforme i usmjeravanju političkog pritiska na zakonodavca da omogući objedinjavanje Grada Zagreba kao županije i Zagrebačke županije u milijunsko metro-područje s trideset općina, kakvo jedino može biti nositelj razvoja nekog naprednog europskog grada (europska administrativna regija propisane veličine).
Tada bi se moglo projektirati ukop željezničke pruga što vodi kroz grad ili podizanje trase na stupove, zatim željeznička obilaznica za teretni promet, čime bi se oslobodili nebrojeni hektari građevinskih terena, područje za razvoj korporativnih ureda, luksuznih stanova i četvrti obiteljskih kuća u samom srcu zagrebačke konurbacije, umjesto produženja grada dalje u Vrapče i Sesvete.
Moglo bi se projektirati gradnju savskog kanala trasom postojećeg poplavnog i time uspostaviti trajni i nizak vodostaj Save u gradu (kao u Beču), ukloniti nasipe i sagradite na desetine (malih, kratkih, jeftinih) mostova koji bi grad integrirali, a oslobodio bi se i prostor za gradnju poželjnih javnih (primjerice sportskih) objekata. Ovakav urbani megaprojekt kakav ima, primjerice, češki Brno, grad slične veličine, privukao bi milijarde europskog novca iz fondova i privatnih izvora. U takve ambiciozne pothvate svi ulažu, dok se kokošarski pothvati zagrebačkih kokošara namiruju, naravno, jedino iz previsokih komunalnih računa, na koje je grad digao nevjerojatne iznose s pologom obveznica u svjetskim bankama.
S obzirom na dospijeće tih dugova i potrebu da se, pod pritiskom koalicijskih partnera producira s nekakvim projektima, gradonačelnik je gradski proračun doveo u tešku nepriliku. Čini se da je riječ o pravom ”puzajućem bankrotu”. Navodno nedostaje oko milijardu i pol kuna za servisiranje tekućih troškova, pa su mobilizirani glavni eksperti agramerske TNT-grupe da, što bi Srbi lijepo rekli ”izmajmunišu” neke pare iz presahlih izvora. Bilo je govora o tome da se gradske sportske nekretnine daju pod račun nekoj mješovitoj javno-privatnoj tvrtki, koja bi onda ispuknula kredite od banaka kojima je Grad uvijek dobar jamac, ali da bi od tih novaca nešto doista stiglo u praznu gradsku blagajnu valja sumnjati s obzirom na dosadašnja bogata iskustva.
Primjerice, Grad već zakupljuje sportsko-rekreativni centar Svetice, koji se prilično slabo održava, po cijeni od 330.000 eura mjesečno! U gradskoj skupštini sve to već svi znaju, s tim da hadezeovci po zadatku šute, a svi ostali laju, ali su nemoćni jer su predugo u trulim političkim koalicijama. Gradonačelniku su dužni ili ga se boje, ili mu se potajno dive, a on im je kao i svima potreban, jer da ga ne nema morali bi svi zajedno izmisliti drugoga koji bi im opet davao sve što im treba.
Ali, što se tiče žičare ima tu još jedna srpska paralela koja puno govori. Pošteni i poduzetni načelnik općine Čajetina upozorava da je beogradska žičara – i ondje će biti jedna, gradska, koja će spajati tvrđavu Kalemegdan s famoznim ”Beogradom na vodi”) točno 11 puta skuplja od zlatiborske. I optužuje gradske oce srpske metropole za – korupciju. U nekim stvarima, doista, svi su ti mali balkanski gradovi gotovo isti.
