PIŠE: Nino Raspudić
Gripa je riječ koja je obilježila siječanj za nama, pogotovo onima koje su imali posla s njom. Latinski naziv te bolesti, “influenca”, (srednjovj. lat. influentia, od latinski influere: utjecati, prodirati), ima etimološke veze s današnjim influencerima, koji su jednaka pošast i zarazna tegoba koja utječe na druge, još zdrave. Naime, u srednjem vijeku se smatralo da je ta “utjecajnica” posljedica djelovanja nebeskih tijela. Za viruse se doznalo puno kasnije.
Danas znamo da je to teška, akutna virusna infekcija dišnog sustava koja se širi epidemijski, o čemu se lijepo možemo uvjeriti ove zime kada je u Hrvatskoj prijavljeno gotovo 30 tisuća zaraženih, a iz HZJZ-a do sada imaju dojave za 45 smrtnih slučajeva od komplikacija vezanih za gripu, što je najveći broj umrlih otkako je prate. Mjerodavni kažu kako se u 97 posto slučajeva radi se o gripi tipa A i procjenjuju da će se u visokom intenzitetu epidemija nastaviti još najmanje četiri tjedna, a pravi završetak gripe će biti tek početkom travnja. Spojit će dakle, Božić i Uskrs. Gripu filozofski možemo promatrati i kao sezonsko upozorenje na krhkost, kako pojedinačnog ljudskog života, tako i civilizacije u cjelini. Na individualnoj razini, gripa je stravično iskustvo – danima visoka temperatura iznad 39, glavobolja, grlobolja, mučnina, kašalj, bol u cijelom tijelu – svi simptomi bolesti na smrt, ali u 99,9% slučajeva kod uobičajenih gripa to nije slučaj. Znaš da je to gripa i da ćeš preživjeti, iako bi, da te prvi put takvo nešto uhvati i da nisi čuo da je rijetko smrtonosno i da će za tjedan dana proći, tražio bolesničko pomazanje i opraštao s najmilijima.
Nakon iskustva gripe, kad se oporaviš, barem mjesec dana se ne žališ ni na što, sretan si što si zdrav, a onda sjećanje izblijedi i vraća se uobičajena kuknjava. Munjevito širenje gripe nastupa zimi kada se ljudi više nabijaju u zatvorene, neprovjetrene prostore, kao što su dvorane, šoping centri, javni prijevoz, ali i kina, kazališta, crkve. Posebno su ubitačne školske priredbe. Dodatan problem je što je suvremeni, ispremreženi svijet postao globalno selo ne samo za ljude, već i za boleštine. Previše se u današnjem svijetu putuje i s potrebom i bez nje.
U slučaju pandemije teško da bi na cijelom svijetu mogao ostati nezaraženi džep, u koji već nakon nekoliko dana ne bi prodro neki opako mutiran virus gripe usporediv, primjerice, sa “španjolskom gripom” koja je prije sto godina poharala svijet. Svi znaju za strahote svjetskih radova u 20. stoljeću, ali malo ljudi ima svijest o tome da ih je više pobila ta gripa. Pandemija koja je između 1918. i 1920. zarazila pola milijarde ljudi, usmrtila ih je po grbim procjenama između 50 i 100 milijuna, oko tri do pet posto svjetskog stanovništva. Od uobičajenih gripa godišnje u svijetu umre između dvjesto pedeset tisuća i pola milijuna ljudi, ili oko 0,1% oboljelih, dok je od “španjolske” umiralo 20% zaraženih. Razlika je i u tome što su od te pošasti uglavnom umirale mlade i zdrave odrasle osobe – pola ih je imalo između 20 i 40 godina, zbog presnažne imunitetne reakcije.
U početku su o kobnoj epidemiji pisale samo španjolske novine. Budući da je Španjolska bila izvan Prvog svjetskog rata, tamo nije bilo cenzure, postali su prvi glasnik loše vijesti pa se pogrešno povjerovalo da je bolest krenula upravo od njih. U godinu dana “španjolska gripa” ubila je više ljudi nego najgora kuga u cijelom stoljeću. U Indiji je umrlo 17 milijuna ljudi. U Iranu procjenjuju da je ubila 20% stanovništva. U SAD-u ostavila je preko pola milijuna mrtvih, u Brazilu 300 tisuća, uključujući i predsjednika, u Francuskoj više od 400 tisuća. U Austrougarskoj, čiji su tada dio bile i hrvatske zemlje, 260 tisuća. Upravo u toj zemlji strašnu gripu je preživio Albert Szent-Györgyi de Nagyrápolt mađarski fiziolog i otac vitamina C, koji je 1937. dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Sudbina je htjela da, sto godina kasnije, upravo u jednoj od nekadašnjih sastavnica Austrougarske, usred najjače gripe zadnjih desetljeća, uvaženi zastupnik Pernar kao lijek za gripu tjednima propagira upravo vitamin C, i to “u megadozama”, čak i za bebe. Kao najnoviju potkrepu izreke – u postolara najgore cipele, ili podsjećanja na film o polivenom poljevaču, uvaženi saborski zastupnik je imao peh – u poslanici narodu objavljenoj na Facebooku prošlog tjedna objavio je da ima gripu i da zato nije bio u sabornici pa je propustio legendarni Plenkovićev nasrtaj na, kako kaže Pernar, gospodina Grmoju.
Drugu zapaženu, za sad neopovrgnutu, metodu borbe protiv gripe, ali i svih drugih bolesti, iznio je zagrebački umirovljenik Taljat Selmani, poznat kao gospodin Toni. Proslavio se kada su ga novinari N1 televizije zaustavili na zagrebačkom Cvjetnom trgu i upitali plaši li se gripe. Uglađeni gospodin se nije dao smesti i dao je odgovor koji je ubrzo postao hit na društvenim mrežama:
– Ne postoji gripa, zlato moje. Imam 82 godine, nikad bolestan, nikad kod doktora. To zapamtite svi. Sramota, penzioneri su uništili zdravstvo. Boli me ruka, boli me noga, sve me boli… Vježbaj, p**** ti materina! – rekao je gospodin Toni i osvojio simpatije nacije.
Video je istog dana podijeljen stotine tisuća puta pa su do večeri svi u Hrvatskoj, a i šire znali za njega. Gospodin Toni postao je instant zvijezda, a sljedećih dana bio je sveprisutan poput Zlatka Dalića nakon svjetskog prvenstva. Zašto je baš ta izjava tako odjeknula? Fenomen zaslužuje malo pozornosti, jer govori o zajednici koja se tim oduševila.
Prvo, govornik je vizualno dojmljiv. Elegantan, vitak gospodin, s lijepom kosom i cool naočalama. Žustar i životan. Umirovljenici po njemu nepotrebno dave, izravno ih je optužio da su upropastili zdravstvo, narugao se njihovom kukanju, sugerirao im da vježbaju i još ih poslao u materinu. On, kao umirovljenik, to smije, kao što crnac crnca može zvati nigga, a Židov pričati viceve o holokaustu. Ili, na primjer, ako neki Hrvat išara Tuđmanov spomenik, on to može pokušati objašnjavati nekakvim ideološkim razlozima, no ako je to učinio Srbin, većina će to interpretirati kao banalno zlodjelo iz mržnje prema Hrvatima.
Uglavnom, silna popularnost g. Tonija rezultat je relaksacije koju je donio u situaciji napetosti, pomalo i paranoje, kuknjave, depresije, defetizma, kojima su, po njemu, glavni nositelji umirovljenici, pripadnici skupine kojoj i sam pripada. Elegantan, kratak, jasan i provokativan, recept je za postati viralan. Posebno je zabavan nesklad između njegove uglađenosti i neočekivane završne vulgarnosti kojom daje posebnu težinu temeljnoj poruci – vježbaj! Političari se boje penzionera jer su presudno biračko tijelo.
Mi obični smrtnici imamo roditelje penzionere i tko im smije što reći? Ja se ne bih usudio ocu, majci ili tetki kad kukaju kako ih bole noge ili leđa reći – vježbaj, p**** ti materina! Gospodin Toni je to učinio umjesto nas, ali je, sudeći po reakcijama, najviše nasmijao upravo penzionere. Što se tiče samog savjeta, radi se o nepravilnoj generalizaciji. Vježbanje i umjerenost u jelu i piću zasigurno su pridonijeli njegovoj vitalnosti, ali tu je i genetika kakvu nema svaki penzioner, kao i vjerojatan izostanak nekih težih trauma koje nisu zaobišle neke druge umirovljenike. Ali to su elementi na koje ne možemo utjecati, pa u blagonaklonoj interpretaciji tumačimo da je gospodin Toni govorio o onome što je do nas. Što možemo iščitati iz kolektivnog nesvjesnog koje je dotaknuo vitalni umirovljenik? Ljudi žude za nečim što će ih trgnuti iz letargije. Malo poticaja, osobnog primjera, govorenja istine, pa i onda kada se čini brutalnom i politički nekorektnom, i nade da se može drugačije i bolje. Eto recepta za dotaknuti srca ljudi u izbornoj godini. No za razliku od Tonija, malo ih je koji svojim primjerom mogu posvjedočiti ono što govore.
(Večernji list)
