PIŠE Saša Bižić
U 2018. godinu Savez za promjene ušao je bez zvanično predstavljenih kandidata za predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH, ali i sa podacima iz novih istraživanja javnog mnjenja, koji im nisu olakšali muke, već su samo uvećali dileme.
Pojedini mediji u Banjaluci već su objavili rezultate ankete realizovane za potrebe SZP-a kao cjeline. Prema našim saznanjima, ovu provjeru pulsa opoziciono orijentisanih građana realizovala je jedna ovdašnja agencija sa regionalno prepoznatljivom odrednicom u nazivu, i to po narudžbi direktnog partnera SDS-a, PDP-a i NDP-a – bh. filijale zapadnog instituta, prisutnog u Srpskoj i Federaciji u čitavom postdejtonskom periodu.
Rezultati tog istraživanja pokazali su dominaciju Mladena Ivanića, bez obzira na to da li će biti kandidat za ključnu pojedinačnu funkciju u Banjaluci ili Sarajevu. Ako bi pretendovao na mjesto srpskog člana Predsjedništva BiH, govore ove brojke, imao bi podršku 26 odsto anketiranih, a ukoliko bi se nadmetao za poziciju predsjednika RS, za njega bi glasalo 19 odsto simpatizera Saveza za promjene. Anketari su utvrdili da je prvi iza njega Mićo Mićić, najbolje plasirana ličnost iz SDS-a, sa 14 procenata u slučaju kandidature za člana Predsjedništva i devet odsto u kategoriji imena za predsjedničku funkciju u RS. U ovom drugom fahu, s Mićićem je izjednačen Mirko Šarović.
Takođe, kako saznajemo, to nije jedino istraživanje koje je u opticaju ovih dana, jer je i SDS, mimo saveznika iz PDP-a i NDP-a, naručio anketu isključivo radi sopstvenih stranačkih analiza. Podaci dobijeni na takav način, tvrde naši izvori, pokazali su da je Mirko Šarović ne samo njihov najuvjerljiviji kandidat na oba nivoa, već i da je ispred Mladena Ivanića, ako se spektar proširi na kompletnu opoziciju, a pretiče čak i Milorada Dodika, ukoliko se ima u vidu nadmetanje SZP-a i vladajućeg bloka iz Srpske za srpskog člana Predsjedništva BiH. Naravno, tolika superiornost izaziva skepsu kod neutralnih posmatrača, ali je ovdje riječ o podacima koji SDS-u služe kao reper za pozicioniranje u narednim nedjeljama i mjesecima, a ne o pouzdanom indikatoru raspoloženja građana.
Kako god, u oba slučaja ispostavilo se da su potpuno nerealne ambicije tri čovjeka iz SDS-a, koji su do sada uglavnom sami sebe promovisali kao optimalna opoziciona rješenja za glavne izborne duele u oktobru 2018. Jer, ispostavilo se da je formalni šef Srpske demokratske stranke Vukota Govedarica iza Ivanića i Šarovića kao mogući kandidat SZP-a za predsjednika RS, i to sa 11 odsto opozicionih glasova u prvoj anketi, te da je tek na petom mjestu ako bude konkurisao za srpskog člana Predsjedništva, sa šest procenata podrške u bazi, budući da se ispred njega plasirao i Dragan Mektić. Međutim, to što je manje loše prošao od Govedarice nije naročita utjeha ministru bezbjednosti BiH jer, po svemu sudeći, solidan odjek njegove gromoglasne retorike na društvenim mrežama uopšte nije verifikovan kroz stvarnu spremnost istih tih navodnih fanova da zaokruže Mektićevo ime i prezime na glasačkom listiću.
Mora se primijetiti i činjenica da Mladena Bosića nema ni „na mapi“, mada je još prije pola godine „skromno“ poručio da je, eto, raspoložen da izađe na crtu protivkandidatima iz SNSD-a, ako to SDS i SZP „spontano“ zatraže od njega. Ipak, taj voz je davno prošao, jer opozicioni birači, prema rezultatima ovih anketa, očito pamte Bosićevo kalkulisanje u periodu dok je bio na čelu SDS-a, odnosno njegovo odsustvo hrabrosti u situacijama kada se očekivalo da učini upravo ono što želi sada, sa beznadežnim zakašnjenjem. A baš se bio udobno smjestio u ulogu sive eminencije u stranci čiji je vrh zvanično napustio, što naravno nije značilo da će odustati od namjere da upravlja SDS-om iz sjenke, dajući Govedarici savjete i kada ih ovaj traži i kada ih ne traži.
Osim učitelja Bosića, i učenik Govedarica nalazi se u ozbiljnoj neprilici, pošto će najvjerovatnije morati da se pospe pepelom i zaboravi na vlastite prošlogodišnje najave kako će prekinuti sa decenijskom praksom da se lider SDS-a ne pojavljuje u glavnim izbornim arenama. Vukota se sada suočava sa posljedicama 27 godina dugog stanja – da nominalnom vođi stranke sa bar desetak figura ubijeđenih da imaju predispozicije za ulogu Dušana Silnog ne preostaje ništa drugo nego da prihvati rolu Uroša Nejakog. Radovan je u ratu imao mehanizme da taj izazov drži pod kontrolom, a mladom Hercegovcu ovakvi konci nisu na raspolaganju. Zato će biti prinuđen da se Obrenu Petroviću i dobojskom SDS-u zahvali na prerano izlobiranoj podršci, te da produma kako će partiju održati u jednom komadu do izbora, jer nije jednostavno napraviti raspored u kojem će i Šarović i Mićić biti siti, a rashodovani „bosići“, „mektići“ i ostali na broju. Zajedno sa Vukotom, čiji rok trajanja, bez obzira na izborni rasplet, definitivno ističe u prvoj polovini iduće godine.
Dakle, u igri ostaju tri opoziciona favorita – Ivanić, Šarović i Mićić. U tom trouglu, najkompleksnija je situacija sa počasnim predsjednikom PDP-a. Ko ima iskustva u tumačenju šifara plasiranih u njegovim novijim javnim nastupima, shvatiće da Ivanić iznosi aluzije da bi njegovo partijsko i koaliciono okruženje željelo da ga vidi u trci za predsjednika RS. Ono što ne saopštava u tim metaforama, a što se nazire između redova, jeste njegova lična želja da odradi još jedan mandat u Sarajevu. Ipak, ako već mora da bira između personalnog zadovoljstva i dužnosti prema opozicionom kolektivu, nije isključeno da nedoumicu razriješi – razmatranjem trećeg faktora. A to je vječna nedoumica – opredjeljivanje za vrapca u ruci ili goluba na grani.
Da mu je neko drugi konkurent, odgovor bi bio lagan, jer bi ulazak u borbu za Predsjedništvo BiH slovio za sigurniju opciju. Međutim, Dodik nema pravo na novu kandidaturu za predsjednika RS, pa će morati da ide na izbore za bh. predsjedništvo, ako ne bude spreman da se kocka, čekajući skupštinsku većinu u RS za premijerski mandat. Zato je za Ivanića izvjesnije da će krenuti linijom manjeg otpora i da će, nastojeći da efektno zaokruži vlastitu karijeru, radije pristati na učešće u trci za predsjednika Srpske sa nekim lakšim takmacem, nego da to čini kroz rvanje sa Dodikom za sarajevsku fotelju, mada bi potencijalni trijumf u toj trci daleko više godio sujeti osnivača PDP-a. Ali, ni pozicija predsjednika Srpske, jedina koja mu nedostaje u kolekciji, neće biti utjeha za potcjenjivanje.
To će jedva dočekati Šarović, raspoložen da domete svoje novostečene komotnosti u Sarajevu ispita i na prostoru RS, u vidu duela sa Dodikom u kojem će mu, kaže ova računica, od koristi biti hipotetička prednost „domaćeg terena“, kada je riječ o priželjkivanoj funkciji srpskog člana Predsjedništva BiH u gradu pored Miljacke. Nakon toga, Šaroviću i ostatku vrha SDS-a, koji to treba da aminuje, slijedi ne baš jednostavan poduhvat još jednog slanja Miće Mićića u „ropotarnicu povijesti“. Gospodar Semberije je već više puta progutao gorku pilulu zvanu „nije još vrijeme“, tokom ranijih pokušaja da bude kandidat za predsjednika RS ili, ako to već ne može, prvi čovjek SDS-a. Ipak, Mićiću nisu dali da iskorači iz regionalnih okvira, iako je uvjeren da ih je prerastao, a i ankete mu daju za pravo, s tim da nije izvjesno da te podrške ima u dovoljnoj mjeri za „hepiend“ na nivou čitave RS. U svakom slučaju, poslije još jednog sudara sa zidom nerazumijevanja u SDS-u i SZP-u, prvi put treba oziljno uzeti u obzir dugo potiskivanu namjeru Miće Mićića da se okrene solo-karijeri, pa da, poput aktuelnog „ljutog neprijatelja“ na lokalu Zlatka Maksimovića – ali znatno uspješnije od pokretača samoproklamovane „Uspješne Srpske“ – svima, uključujući i drugi blok u RS, obznani da je otvoren za aranžmane kojima ranije nije bio sklon.
Kockice ovog mozaika može da poremeti tek jedan neočekivani scenario, sa nevelikim šansama za realizaciju, ali i ogromnim potencijalom za stvaranje potpunog „rusvaja“ na političkoj sceni Srpske. Naime, ne treba potcijeniti upozorenja Dragana Čavića, izrečena uoči Nove godine, da će gledati svoja posla ako SZP uskoro ne prelomi koga će kandidovati u oktobru. Isto tako, nema smisla ignorisati mogućnost da Marku Paviću konačno „pukne film“ zbog čitave serije potcijenjivačkih gestova većeg partnera u vladajućem bloku – od namigivanja Nenadu Stevandiću do novog pokušaja prodaje Rudnika Ljubija.
Ako dođe do simioze te dvije rastuće ljutnje, pa ona rezultira blokom DNS – NDP, koji bi kandidovao Marka Pavića za predsjednika RS, a Dragana Čavića za srpskog člana Predsjedništva BiH, naručioci svih anketa u proteklim danima i mjesecima – od sadašnjih opozicionih do ranijih vladajućih – neće moći da kažu da su završili posao. Jer, ovakav zaplet će, i za Ivanića i Šarovića na braniku osovine PDP – SDS, i za Dodika i osobu X za volanom dvosjeda SNSD – SP, značiti samo jedno. Da su, bez obzira na ono što pokazuju grafikoni, tek na početku trke. U kojoj se zna ko ima veću kubikažu, ali, u našoj verziji relija Pariz – Dakar, nikad nije poznato kome može da pukne guma ili prokuva motor.
