Zlatko Lagumdžija, bivši predsjednik SDP-a, oglasio se na svom Facebook profilu gdje je komentarisao stanje ljevice, a naročito određene prijedloge o “ujedinjenju ljevice”.
“Protekla dva dana mi sa svih strana stižu upiti povodom ponovljenog, besprizornog napada lidera DF-a na mene, blaćenja ljudi iz SDP-a bez valjanih argumenata te njegovog prijedloga da se ubrzano napravi kongres ujedinjenja SDP-a i DF-a na kojem bi bio izabran ‘treći čovjek’, ‘novi predsjednik SDP-a'”, kaže Lagumdžija.
Sve to prate pitanja o konfuznim, zbunjujućim i suprotstavljenim reakcijama iz prvog ešalona SDP-a i zajedno odvojenih “srodnih” stranaka.
“Bojim se da polako, kako sa dozom cinizma reče mladi nečlan SDP-a, ne postanemo ‘SDP u ogledalu tj. PDS – Populističko-demokratska stranka. Stranka u kojoj svako ima i iznosi stav o svemu, i to često o nevažnim stvarima, uključujući i o onima o kojima nema pojma. Problem nastaje kada stranka osim populističkih istupa slobodnih strijelaca nema i ne iznosi stav i plan o onome što je važno. A naročito ne o pitanjima o kojima bi morala imati odgovoran i stav i plan – ali o tome se svakako slabo šta zna, pošto se praktično ne zna ni ko šta zna, a kamoli ko je zadužen za šta. Umjesto da se upustim u polemiku kojom bih postavio svakoga na mjeru njegove veličine, ali time i neželjeno pristao da budem dio blata koje nekima odgovara, ovdje ću izložiti samo dva razloga zašto napadi na mene nisu tema koja me okupira te tri kratka, konkretna i precizna prijedloga kako da svi zajedno prestanemo sluđivati ljude koji žele promjene i sa strahom i ljutnjom gledaju konfuziju ujedinjene odvojene te na kraju i posvađane, građanske i lijeve opozicije”, poručuje Lagumdžija.
Dodaje da nema namjeru na lične i neutemeljene napade odgovarati iz dva razloga. Prvo, sami napadi govore dovoljno o motivima i samom “napadaču” koji time skreće pažnju s pravih pitanja, aktivnosti i posljedica vezanih za dugo očekivano, a na žalost neuspjelo, ujedinjenje građanskih snaga koje je teško “ranjeno” jednostranom kandidaturom lidera DF-a i tako praktično eutanaziralo sporazum o ujedinjenju SDP-a i DF-a. Drugo, poručuje da još uvijek neće da odgovara na primjeren i zaslužen način, jer bi time ušao u blato koje nas sve zajedno vodi daleko od onoga što današnji lideri srodnih opozicionih stranaka trebaju činiti. Svjestan činjenice da stanje u zemlji ide ka kritičnim i nekontrolisanim događajima te da je zajednički nastup što većeg broja ljudi i organizacija protiv aktuelne vlasti, veći od bilo koje političke partije ili pojedinca, ovom prilikom ću još jednom pokušati svoje misli usmjeriti ka praktičnim prijedlozima članstvu, simpatizerima i liderima opozicije.
“Ovi prijedlozi imaju smisla ukoliko se realiziraju do kraja aprila, jer nakon toga umjesto nastavka kao razbijena vojska, s umišljenim malim napoleonima, moramo konsolidirati ono što imamo spremno i ostaviti lažne zvijezde da prave vlastite spomenike od blata. Prvo, bez obzira na sve što sam doživio od ljudi kojima sam samo valjao u životu, možda ih nenamjerno povrijedio ili razočarao, a koji i danas, ničim izazvani osim bespotrebnim frustracijama, žele graditi karijeru kroz besmislene obračune sa mnom – pozivam ih da budemo zajedno u obračunu sa stanjem u zemlji koje prijeti novim krizama s nesagledivim posljedicama.
Pošto je prijedlog o ubrzanom kongresu ujedinjenja SDP-a i DF-a, s “novim” liderom neprovodiv u ovim uslovima, ovako kratkom vremenu i postojećim procedurama, ukoliko su iskrene namjere, može se organizovati za mjesec dana kongres ujedinjenja, po principu kako je to 2014. SDP uradio s USD-om i 2008. sa SDU-om. To bi značilo da se postojeće rukovodstvo SDP-a proširi za potreban broj čelnika DF-a, pri čemu bi lider DF-a mogao voditi Glavni odbor (kao što smo to napravili Selim Bešlagić i ja radi ujedinjenja tadašnje dvije velike stranke) te bi mogao biti i kandidat takvog SDP-a za člana Predsjedništva BiH, ukoliko je to njegova “cijena“”o kojoj nema pregovora, a koju bi potvrdio kongres ujedinjenja SDP-a. Umjesto potrage za “trećim” predsjednikom SDP-a treba se fokusirati, u ovoj fazi, na “prvog” člana Predsjedništva BiH u ime udruženog građanskog bloka. U čitav proces kandidiranja za Predsjedništvo iz Federacije treba uključiti sve stranke izuzev vladajućih, SDA, HDZ i SBB te doći do dva zajednička kandidata takve udružene alternative. Po okončanju izbora i implementacije rezultata, aktuelni lideri SDP-a i DF-a sa dvije čelne pozicije ujedinjenog SDP-a, bi s proširenim rukovodstvom organizirali redovni kongres. Osim toga svi dobro znaju da tražiti sada “trećeg” čovjeka za predsjednika SDP-a nakon paralenih kongresa nije ni izvodljivo u vremenu i okolnostima u kojima se nalazimo. Da ne bi bilo nesporazuma, da relaksiram onoga kome to očigledno treba, u ovom slučaju, moje ambicije su isključivo da budem član takvog, većeg i boljeg SDP-a. Da samo u tom kapacitetu bude dio rješenja. Ovo što sada govorim je upravo to. Ni manje, ni više”, smatra Lagumdžija.Dodaje da bi bilo bolje da oba predsjednika podrže zajedničkog ili nezavisnog kredibilnog kandidata ili npr. dr. Denisa Bećirovića ili dr. Slavu Kukića, zavisno od zajedničke političke procjene koju bi ovjerili među članovima i simpatizerima građanske opcije.
“Ukoliko je Komšiću stvarni cilj zaustavljanje Čovića, onda bi zajednička podrška dr Kukiću iza koje bi stao i lider DF-a garantirala bolji rezultat od onoga koji bi napravio bilo ko kao kandidat jedne stranke, uključujući i lidera DF-a. Kukićeva zajednička kandidatura, u saradnji s ne-HDZ hrvatskim strankama, otvara mogućnost da se napravi iskorak i prema Čovićevim ‘Hercegovcima i njegovim uinat Komšiću glasačima’. Mada je ovo, prema mom mišljenju, druga i politički riskantnija opcija, naročito ukoliko uz to ne bi imali i paralelni projekt “osvajanja” dovoljnog broja “hrvatskih mjesta” u Domu naroda u saradnji i u bloku s drugim hrvatskim strankama koje su alternativa HDZ-u. Ali to ostavljam za razradu rukovodstvu koje za to ima kapacitet u mjeri u kojoj ima više od ličnih ambicija i mjesta na izbornim listama u prvom planu. Bolja opcija, ne smatrajući da je ona i jedina, bi bila jedan kredibilan zajednički nadstranački kandidat Bošnjak, kao što je dr Bećirović, ili neko ko bi imao podršku što je moguće većeg broja članova i simpatizera takvog ‘ujedinjujućeg’ projekta. Za sve ovo se može koristiti princip ‘Prethodnih izbora’ članova i simpatizera (po ugledu na bliske stranke i demokratske sredine u Evropi i SAD-u), ukoliko rukovodstvo smatra to lakšim i efikasnijim putem do zajedničkog kandidata. Treće. Vjerujem da bi u takav projekt mogle ući i druge stranke kao što su GS i Naša stranka i nezavisne liste. Ukoliko žele da budu dio tog kongresa ujedinjenja trebalo bi ih pozvati da budu punopravne članice, a u protivnom ostaviti opciju da podrže zajedničkog kandidata za Predsjedništvo BiH ili da se uključe u zajedničke izborne liste.
Znajući učesnike današnje scene nisam siguran da imaju kapacitet za realizaciju ovako velike ideje – ideje veće od svih nas i svake stranke ponaosob – ali isto taku znajući da postoji kritična masa liderstva među njima, imao sam obavezu da ovo izložim kako bismo zajedno probali izaći iz ćorsokaka u koji smo upali. Na kraju. Najbolje bi bilo probati u narednih nekoliko sedmica vidjeti kako ovo realizirati te krenuti dalje zajedno. Najgore je ostati u stanju u kojem smo danas – lutanja, podvala, lažnih nada…
Ako se vidi da nema spremnosti DF-a da krene odmah ka ujedinjenju, SDP nema druge nego da se suoči sa stanjem u kojem smo svi zajedno, pozove Našu stranku, GS, srodne nezavisne liste, da se do sredine aprila ima plan i potpisana saradnja s onima koji su dio projekta (zajednički kandidati za Predsjedništvo, zajedničke liste, zajednički program, koordinirani nastupi i politike).
Ne treba se ljutiti ni na koga. Samo, prvo, moramo utvrditi brojno stanje – ko smo, kakvi smo, koliki smo, šta smo i kako smo. Potom, ostaviti svakoga da bude onoliki koliki je narastao. Ni manji ni veći. Sa ili bez dodatnog đona na petama ili na obrazu. Nakon toga, treba dati šansu onima koji žele dalje čuvati leđa jedni drugima i samo tako nezaustavljivo koračati zajedno. Ovo sve govorim kao čovjek koji ima političko iskustvo, koji ne želi više biti političar, koji nema namjeru obavljati ni nove ni stare partijske političke funkcije, ali koji nikada nema namjeru prestati politički misliti i djelovati. Ljude treba okupiti na osjećaju važnosti nečega što je veće od nas, svijesti o hitnosti i spremnosti da, ujedinjeni u svojim različitostima, radimo i idemo ka cilju. Bez toga, svi zajedno smo osuđeni na ono što smo, kako smo i gdje smo sada. Osim onih među nama koji nisu zaslužili ni ono što danas imaju. Njima bolje sigurno neće biti – što nam i nije neka utjeha, ali jeste bar neka vrsta zakasnjele Božije pravde”, zaključio je Lagumdžija.
(klix.ba)
