Labuđe jezero u SDP-u

Na prvi pogled bitni su jedino ljudi koji se natječu, iako se često spominju i njihovi ”programi”, koji, međutim, uopće nisu važni (čovjek je program). U stvarnosti, ključno je tko upravlja aparatom i kako se pribire novac, odnosno ”patronaža”, politički plijen kojim se hrani stranačka mašinerija.

Na prvi pogled, ne vidi se kakav bi utjecaj mogao unovčiti – materijalizirati – opozicioni SDP, koji se prije tri godine rastao s vlašću u zemlji, a s onom u Zagrebu još prije deset godina, kad je Milan Bandić, čovjek koji tu vlada gotovo dva desetljeća, izašao iz njihove stranke i formirao svoju.

No, to tako izgleda samo na prvi pogled. Iako Bandić kontrolira sve baze, sav novac koji pritječe i otječe, te upravlja Zagrebom kao samostalnom provincijom u sporazumu s Plenkovićevom vladom, on se ipak kreće u neprijateljskoj okolini i u problematičnom gradskom ambijentu. Zato mora voditi računa ne samo o svojim lojalistima, nego i o aparatu drugih stranaka, s kojima surađuje, ili ih barem pacificira tako da mu zbiljski ne prijete kad dođe presudni trenutak izbora.

Bandić je pomagao Plenkoviću kod formiranja parlamentarne većine i ovaj mu nije odmagao na gradskim izborima. Kad su, naime, poslije parlamentarnih uslijedili lokalni izbori, HDZ je kandidirao neuvjerljivog prebjega iz ”Mosta”, za kojega nisu htjeli glasati ni članovi njihove vlastite stranke (jer je čovjek ranije iz HDZ-a bio prebjegao u Most).

Istodobno, SDP nije kandidirao nikoga, nego je podržao kandidatkinju HNS-a, Anku Mrak Taritaš, jednu gospođu koju su dobro informirani desničari odmah razvalili zbog cijene obnove kuća u poplavljenoj Posavini, u doba njenog ministrovanja resorom građevine u Milanovićevoj vladi.

To znači da dvije najveće stranke nisu efektivno sudjelovale na izborima za najveći grad, koji politički i financijski, ima presudnu ulogu u hrvatskoj politici. Osim toga trebalo je još samo lansirati dobrog protukandidata opozicionoj kandidatkinji, kako bi se glasovi antimilnovske liste podijelili, jer je on u tom času bio toliko slab, da bi ga svaki koncentrirani napor neprijatelja srušio s pijedestala. Milan je dozlogdio i Bogu i ljudima, a on to zna bolje od ikoga, jer ima odličan politički instikt, pa je bio svjestan da se ništa ne smije prepustiti slučaju.

Njegov advokat – moj dobar prijatelj pokojni Marijan Hanžeković – među svim svojim silnim poslovima tvorničara lijekova, novinskog tajkuna i superodvjetnika s uredom koji utjeruje ovrhe po cijeloj Hrvatskoj – imao je također utjecaja u maloj strančici, koja nije bog zna kaj, što bi rekli Zagrepčani, ali ima sjajnu tradiciju prve hrvatske građanske stranke (koju je razvalio Tuđman, upravo kao onomad Vučić DS). Ta liberalna stranka Marijana nije idejno kompromitirala nacionalističkim primitivizmom ili posrtanjem u postkomunizam, i on ju je uvijek financirao i pomagao, a kad je preuzeo najveću hrvatsku novinsku kuću iskoristio je priliku da na zagrebačke izbore lansira jednu vrlo korektnu kandidatkinju, direktoricu zagrebačkog Ekonomskog instituta i vlastitu Bandićevu zamjenicu koja ga je mijenjala dok je bio u zatvoru (Milanović je dao da ga malo discipliniraju, ali je sve palo s vječitim nedostatkom dokaza).

Kad je izašao iz zatvora, Bandić je tu damu odmah nađario, jer je vidio da se dobro snašla na njegovoj funkciji, a to mu se nije ni malo svidjelo. I sad se ona, uz pomoć medija, tj. Marijanovih novina, kandidirala za gradonačelnicu. Da su se dvije oporbene gospođe dogovorile, možda bi i pobijedile – u prvom krugu samljele su Milana prikupivši za polovicu više glasova od njega… No, nije bila ideja da se dogovore, cijela se kombinacija na tome i zasnivala, i poslije poraza na tim izborima u kojima je gospođa liberalka, kako se učinilo, sudjelovala gotovo preko volje, ona se povukla iz politike u svoje smiroumlje, pa s mužem, koji je bio zaposlen kod Bandića, znači u gradskoj administraciji, vikendom biciklira na Sljeme.

Istodobno, šef stranke glavne izazivačice, bivše ministrice građevine, radio je sve da nju samu onemogući gurajući se u prvi plan – nije mu odgovaralo da ona, primjerice, pobijedi, jer bi onda kao gradonačelnica lako preuzela njihovu strančicu, a on je već bio dogovorio transfer u vladu, čim pukne suradnja HDZ-a s Mostom, znači koalicioni aranžman stvoren poslije posljednjih parlamentarnih izbora 2016. godine. Kad se to doista i dogodilo, HNS je brzo pretrčao u vladu, ali je polovica zastupnika napustila stranku, među ostalima i gospođa nesuđena gradonačelnikovica.

Tako je Milan postao gradonačelnik, ali njegova stranka nije mogla steći većinu u gradskoj skupštinu, a bez toga ne možeš konzumirati vlast. HDZ mu nije mogao dovoljno dati, jer je njihov falš-kandidat odbio glasače, a ono što se dogovorilo s esdepeovcima i liberalima, nije se moglo pretvoriti u vidljivu koaliciju, pa mu je očajnički trebao pivot…

U Skpštinu su ušli u dosta velikom broju ultraljevičari, direktni demokrati, lobisti ljudskih prava, heterogeni pokret koji u građanskom kontekstu Zagreba nadomješta antiestablišmentski Živi zid koji orgija po provinciji. S ovima ne bi išlo, pa mu je ostala samo ultradesničarska frakcija koja je ispala iz HDZ-a, predvođena famoznim Zlatkom ”Hasom” Hasanbegovićem i njegovom prijateljicom Brunom Esih. Oni su ubrali nešto glasova kod lumpa i po Dubravi na istočnoj periferiji grada gdje gravitiraju doseljenici iz Hercegovine. Sve se protiv toga sporazuma bunilo u Milanu, staroj komunjari, koji bi dao polovicu svih blaga koje je stekao da se može vratiti u SDP gdje je započeo i ostvario karijeru, kao štićenik Stipe Šuvara i zatim, Račanov ključni operativac, te čovjek kojega je iznova uzdigao Milanović, da bi ga on izdao i napustio na prvom zaokretu, jer je vidio da se s tim luđakom ne može ništa dogovoriti… Ali, nužda ne pita, i Milan je morao napraviti deal, a cijena je bila da se makne ime druga Tita s Kazališnog trga. Morao je to progutati. Zato je Titi neki dan otvorio jednu obnovljenu fontanu oko koje je zasađeno 88 lijeha tratinčica, jer Bandić jasno osjeća što o svemu misle njegovi biraču u Kozari boku, siromašnoj prigradskoj četvrti, gdje je prikopčao vodovod, pa ga ondje štuju kao božanstvo…

Da dođe na vlast, Bandić se zna poslužiti vrlo promišljenim inženjeringom, ali da je očuva, on ne pravi samo posebne, ciljane sporazume, nego je stvorio jedan ”koruptivni ambijent”, koji i ne smiješ nazvati korupcijom (budući da nema vidljive veze tko tu što kome) nego je više nalik na afričko pojilo u savani, gdje se po čoporima i po ustaljenom redu napaja sva fauna, mjerkajući pritom sljedeći ručak. Da se priključiš žednim zvijerima jedino ne smiješ nervirati malo olinjalog lava, koji leži i zijeva, okružen s nekoliko lavica, spremnih da uvedu red ako ga netko naruši.

Kako bi pacificirao svoje tobožnje neprijatelje, Bandić daje svima… Čak i onim ludim ultralijevim aktivistima, predvođenim jednom crvenokosom postfmenistkinjom. Njima je dao da se usele u stan književnice Marije Jurić Zagorke, kupljen po fantastičnoj cijeni (navodno pola milijuna eura) na zagrebačkom Dolcu, gdje je trebala biti Zagorkina spomen-zbirka. Ljute kvazifeministkinje zgurale su ostavštinu te prve, prave hrvatske feministkinje u jednu sobu, a po ostalima izvode svoje aktivnosti, ma kakve već bile (muškarci obično zamišljaju da sjede gole u pentagramu i pokušavaju na daljinu začarati Leonarda diCapria).

SDP koji ima značajan blok u Skupštini, dobiva, naravno, puno više – velik broj njihovih gradskih aktivista zaposlen je u zagrebačkoj birokraciji i gradskim javnim poduzećima na nižim, ali sigurno plaćenim položajima. I sad, kad su se počeli pripremati izbori za gradsko vodstvo SDP-a, svi oni našli su se na listi koju nosi jedan isto takav lik, kojega je odabralo vrhovno rukovodstvo stranke i njen predsjednik Davor Bernardić. On je toga anonimca istakao da ga zamijeni na njegovoj vlastitoj funkciji, koju nije ostavljao iako je još prije više od godinu dana postao šef stranke!

Sve to vrijeme Bernardić se bavio samo time kako da prorijedi članstvo i podvrgne ga kontroli lokalnih rukovodilaca. Njih lako kontrolira, jer su bijednici propali na svim prethodnim izborima u posljednjih osam godina. Tu je, zapravo, Berni samo nastavio s djelom svog prethodnika, Zorana Milanovića, koji je i njega samoga pokušavao uništiti, jer mu se činio malo previše visok, s dobrom figurom i lakim osmjehom, ukratko čovjek koji bi ga mogao zamijeniti na izbornim plakatima…

Milanović je proveo veliko pospremanje stranke – razvalio je sve lokalne organizacije osim riječke, nametnuvši im svoje odabrane kadrove, pa su se te organizacije raspale, a članstvo osulo. Raspustio je stranačke aktive u Splitu, Istri, gdje god su pokazivali vlastitu volju i postavio je automatone – u Split nekog lika koji je podigao spomenik HOS-u, a u Puli jednog provincijskog advokata, obojicu s identitetom političkih hermafrodita. Stranka potom nije pukla na parlamentarnim izborima, jer ih je on nosio svojom histeričnom karizmom, koja dobro prolazi kod sluđenih masa, ali se posve raspala na lokalnim izborima, jer su izgubili i od HDZ-a i od nezavisnih lista te od svih mogućih antiestabllišmentskih ”trećeputaških” pokreta koji su narasli u nedostatku normalne, racionalne alternative pobjedničkoj vlasti.

Kad je Bernardić preuzeo stranku, protiv njega su se digli svi milanovićevci, zastupnici u Saboru i prominentni politikanti ljevice. Razvaljivali su ga po novinama, ali je uspio očuvati kontrolu u ”bazi”. Nije bilo teško, jer je Milanović tako proririjedio stranku da je na broju ostalo tek nekoliko tisuća članova, a lokalne organizacije funkcioniraju na patronaži koja se stječe dilovima na lokalnoj razini vlasti, ali pod nadzoom centrale. Tako im je ostalo tek nešto u Rijeci, a u Zagrebu su preživjeli ovi koji su sklonili kod Bandića, no sve je to jedan sindikat nevoljnika koji se bore za goli opstanak. Stvar je postala providnom kad je refinanciranje SDP-a preuzeo Bandićev financijski mag i nekadašnji doglavnik Slobodan Ljubičić Kikaš. On je kreditirao stranku svojim novcem za ranije izborne kampanje, a sad im je sjeo na račun ovrhom, što znači da su prekonoć, od Bernardića svi nadolje ostali bez plaće. Jesu li još ranije založili prostorije, ne zna se, ali u svakom slučaju – bankrotirali su, ali onda se Kikaš smilovao i pristao da mu otplaćuju na rate, budu li se, naravski, lijepo ponašali…

Ne može stranka živjeti od samilosti bivšeg gradonačelnikova najtješnjeg suradnika u financijskim poslovima, pa se mudro rukovodstvo okrenulo i obrnulo tražeći druge sponzore. Pojavio se tako Mladen Pejnović, koji je trideset godina po Rusiji upravljao jugoslavenskim, mješovitim i ruskim kompanijama, a kad se vratio u zedmlju, aktivirao u SDP-u i postao Milanovićev bliski suradnik, ”ministar” za državnu imovinu (ta se agencija, sad je pravo ministarstvo, zvala malo smiješno – DUUDI). Još prije toga, bio je direktor Zagrebačke toplane, koja gori ruski plin što se nabavlja od ”Gazpromova” predstavništva u Hrvatskoj. Ukratko, Mladen ima dobre plinske veze, a osim toga, čvrsto je povezan i s Bernardićem, jer mu je još u doba dok je gospodario osioni Milanović, pomagao i koliko je mogao, štitio ga, zagovarao. Sad će zato odigrati važnu ulogu u izboru Bernardićeva nasljednika u Zagrebu. On je tu ”team leader” – u dosluhu s Bernardićem nominira onog bezličnjaka kao ”kandidata kontinuiteta”, a ovaj je napunio rukovodstvo isključivo bandićevskim kadrovima (što je bio i sam, dok nije napustio gradsku firmu s milijunskom otpremninom).

Svima njima važno je da ne pobijedi Aleksandra Kolarić. Ona je nezavisna i s njom ne možeš upravljati. Alfa-female, kome to treba medju ovim betama i gamama, koji samo gledaju tko bi ih pomogao i zaštitio? Ako se novi šef (šefica) SDP-a zaozbiljno zakrvi s Milanom i namerači da ga skine s položaja (što će nesumnjivo pokušati svim sredstvima) svi će oni ostati bez plaće! Jao, jadni uhljebe, kukala ti majka! S druge strane, Mladen im ulijeva povjerenje. On sigurno može pomoći da se stranka na odgovarajući način umreži s poslovnim subjektima koji sad tako masivno investiraju u Hrvatsku. Mladenov prijatelj Serjoža Gladeljkin (Rus s hrvatskim pasošem), kupio je cijelu hrvatsku građevinsku operativu (tri najveća poduzeća) a sad pregrađuje hotel u Kuparima (Pelegrin), kao prvu zaista luksuznu franžizu u Hrvatskoj – Four Seasons.

Uostalom, tu je sam ”Gazprom”, odnosno njihov distributer, čvrsto povezan s prijateljima u HDZ-u (s hercegovačkom frakcijom). Nisu se zavadili ni s HNS-om za čijeg su vakta u Milanovićevoj vlasti i počeli svoj ekspresni poslovni uspon, do sadašnjeg prometa od – milijardu eura godišnje. Bivši poslovođa picerije u Osijeku, koji je neko vrijeme dilao s butan-bocama, ove je godine s Gazpromom potpisao ugovor na – 20 milijardi dolara. Nije mu za to trebalo deset godina, nego možda pet. SDP bi se lijepo uklopio u tu galaskiju. Do Vlade narodnog spasa zatim bi se lako došlo, a za početak, kao gest dobre volje, i da sebi podigne cijenu, SDP je orkestrirao parlamentarnu i lokalnu opstrukciju LNG-terminala na Krku, koji treba dokinuti ruski monopol na plin u Srednjoj Europi, uključujući Ukrajinu. A Putin je Ukrajinu stegao u čvrst zagrljaj jer kontrolira sav dotok energenta i sad je mjerka razmišljajući kako da je bez ostatka proguta…

U tom Ballet Russe koji koreografira Đagiljev iz Kremlja, svi imaju svoje uloge. Crni labudovi već su raspoređeni na sceni, a bijele tek treba naći. No, mogli bi mu sad poslužiti i ovi kokošarski antifašisti.