PIŠE: Muharem Bazdulj
Nema nikakve sumnje da je konvertibilna marka ubjedljivo najomiljenija “zajednička institucija” na nivou cijele Bosne i Hercegovine, bez obzira o kojem entitetu ili kantonu govorili, odnosno nezavisno od pripadanja bilo kojem konstitutivnom narodu ili nacionalnoj manjini.
Osmišljena na principu “currency boarda”, sprovedena u skladu sa strogim, ali jasnim i pravednim pravilima, konvertibilna marka je “domaća valuta u domaćem džepu” jednako Bošnjaku iz Maglaja, Srbinu iz Čelinca i Hrvatu iz Posušja, a o ostalim da i ne govorimo. Puštena u promet neposredno poslije rata, kad su raznim dijelovima Bosne i Hercegovine harali što jugoslovenski dinari, što hrvatske kune, što njemačke marke, što razni gradski “bonovi”, što izvorna valuta preddejtonske Republike BiH, popularna KM imala je pred sobom niz otežavajućih okolnosti, ali sve ih je prevazišla.
Ideja sa piscima kao simbolima pokazala se boljom nego što je na prvi pogled moglo da izgleda; entiteti su imali pravo da svakoj banknoti daju vlastiti dizajn, ali danas niko iz Republike Srpske ne misli da je Dučić na popularnoj “stoji” vredniji od Šopa u njenoj drugoj inkarnaciji. Čak i u činjenici da su Meša Selimović i Ivo Andrić bili prihvatljivi i Federaciji i RS ima nečeg kohezionog, što bi se reklo.
Ljudi iz Centralne banke su onomad, prije dvadeset i kusur godina, gledali da se ne zamjere ni Bošnjacima ni Srbima ni Hrvatima, pa baš i nisu previše razmišljali o drugim (ne)ravnopravnostima. Super je bilo da imaju i Maka Dizdara i Aleksu Šantića i Antuna Branka Šimića, pa im nije ni upalo u oči da su svi muškarci. Inicijativa koja je nedavno potekla iz Sarajevskog otvorenog centra, podsjeća nas ovih dana, između ostalih i Radio Slobodna Evropa, da se na bh. novčanicama odštampa barem jedan ženski lik neke od zaslužnih građanki, u javnosti je prihvaćena s odobravanjem. Inicijativa je potakla i na razmišljanje o tome kako se bh. društvo gotovo nikako nije odužilo ženama koje su dale nemjerljiv doprinos u raznim oblastima u izgradnji Bosne i Hercegovine.
Prva školovana slikarka i grafičarka u BiH Adela Ber Vukić; slikarka Mica Todorović koja je obilježila sarajevsku umjetničku scenu 30-ih godina prošlog vijeka; Banjalučanka Vahida Maglajlić, hrabra heroina u borbi protiv fašizma; Vera Šnajder, profesorica Ženske gimnazije u Sarajevu; Laura Papo Bohoreta, sefardska književnica, spisateljica, prevoditeljica i feministkinja koja se bavila istraživanjem prošlosti sefardskih žena u BiH. Na izuzetnost ovih žena podsjetio je Sarajevski otvoreni centar predloživši da se njihovi likovi nađu na bh. novčanicama. Motiv im je, kažu, bio da se barem djelimično ispravi nepravda zbog tradicionalnog skrivanja uspjeha žena u raznim oblastima u BiH.
Da se razumijemo, neko neupućen bi ovo vrlo vjerovatno uzeo kao primjer civilizacijskog zaostatka BiH. Međutim, to nije zaista tako. Manje od dvadeset posto zemalja u svijetu na banknotama uopšte ima ženske likove. Interesantno je da se kao pozitivni primjeri obično navode Argentina, SAD, Turska i Sirija. Dvije od nabrojane četiri su zemlje islamskog “kulturno-povijesnog kruga” gdje je položaj žena mnogo nezavidniji nego na Zapadu. A opet, u Velikoj Britaniji, po mnogima ključnoj zemlji Zapada, skorašnja inicijativa da se Jane Austen pojavi na novoj novčanici od 10 funti bila je izazvala erupciju muškog šovinizma koji je išao do te mjere da su nekim aktivistkinjama uključenim u inicijativu prijetili silovanjem.
Naravno, takve stvari nisu spriječile da se lik ove spisateljice zaista nađe na pominjanoj banknoti. To je lekcija koja je potrebna savremenoj BiH. Ko je na pravoj strani, ne treba da se boji usputnih poteškoća. Prijedlog Sarajevskog otvorenog centra je zavodljiv sam po sebi. U tom smislu, na budućoj federalnoj inačici novčanice mogla bi da bude Mica Todorović, a na republičkosrpskoj Vahida Maglajlić. Jedna je Sarajka, druga Banjalučanka, jedna Srpkinja, druga Bošnjakinja; nema preklapanja politički korektnog diskursa u kontekstu savremenosti, ali još bolje. Nijedna nije književnica u užem smislu, ali ako bi baš bilo insistiranja u tom pravcu, tu je uvijek Laura Papo Bohoreta. Uz nju bi u svakom slučaju morala da stanu oba entiteta, kao uz Andrića ili Selimovića.
Iako iz Centralne banke BiH obavještavaju javnost da u dogledno vrijeme nemaju plan štampati nove banknote, ipak ohrabruje činjenica da su sugestiju Sarajevskog otvorenog centra primili k znanju. Što bi rekla Ferida Duraković: “Ako one koje su direktno zainteresovane za ravnopravniji položaj same ne znaju koliko je žena utkano u temelje BiH, onda šta očekivati od mlađih generacija kojima je važnije ko je zvijezda rijaliti šoua nego ko je bila istaknuta nuklearna biologičarka u BiH. Dakle, mislim da je ključ u obrazovanju, i to obrazovanju koje informiše o tome da žene, ne samo kod nas nego i u svijetu, doprinose pozitivnim stvarima koje mogu da nam uljepšaju život.” I makar ostvarivanje “konvertibilne rodne ravnopravnosti” i ne bilo nadomak realizacije, svijest o budućnosti u kojoj je to samorazumljivo stvara istovremeno i svijest o potrebi svih drugih “normalizacija” ove zemlje.
(oslobodjenje.ba)
