PIŠE: Nedžad Latić
Vrlo je teško analitičaru razaznati propagandu ili „lažne vijesti“ koje stranački agitprop-štabovi ovih dana serviraju medijima ne bi li dezavuirali svoje rivale od stvarnih namjera stranačkih lidera s kim su napravili dilove i s kim (tajno) surađuju.
Tako, na primjer, portali bliski SBB-u objave informaciju da su SDA i SNSD dogovorili da Bošnjaci u Istočnoj Bosni glasaju za Milorada Dodika, a Srbi u Federaciji BiH za Šefika Džaferovića. Malo ko bi povjerovao u ovu vijest nakon svakodnevnih međusobnih optužbi koje upućuju jedni drugima lideri SDA i SNSD-a. Ali, ako se uzme pozadina mogućeg uticaja na aktualne srpske i bošnjačke lidere i njihov lokalni interes, informacija se nikako ne smije odbaciti kao puka spekulacija. Naime, normalno bi bilo da se dobre relacije koje imaju Aleksandar Vučić i Tayip Erdogan, čije su delegacije upravo ovih dana potpisale nekakve ugovore o izgradnji magistralnog puta između Beograda i Sarajeva, bar pokušaju prenijeti i na lokalne lidere Dodika i Izetbegovića.
Potom, dolaskom Sergeja Lavrova u Banju Luku u vrijeme izborne kampanje više je nego očigledno ko je ruski politički favorit u Bosni i Hercegovini.
Onda ostaje nejasno ko je favoriti evropskih lidera, posebno Angele Merkel. Samo na prvi pogled to bi trebao biti Dragan Čović, a vjerovatno nije. Potom ostaje nejasno ko je favorit i da li ga uopće imaju Sjedinjene Države u Sarajevu. Jasno da to nije Milorad Dodik, a teško da može biti i Bakir Izetbegović nakon krize tursko-američkih odnosa.
Krajnje pitanje bi moglo biti i da li Njemačka i SAD imaju zajedničkog favorita s obzirom na vrlo delikatne odnose između ove dvije zemlje nakon pobjede Donalda Trumpa. Nema nikakvih naznaka da imaju. Matematičko-logična kombinacija bi mogla biti da bi zapadne zemlje priželjkivale pobjedu Mladena Ivanića, Fahrudina Radončića i Željka Komšića. Međutim koliko zbog neizvjesnosti ishoda utrke za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, toliko i zbog činjenice da bi njih trojica i kad bi htjeli ne bi mogli sprovesti svoje odluke kroz parlamente gdje se očekuje jak utjecaj starih vladajućih stranaka HDZ-a, SDA-a i SNSD-a, javna podrška njima trojici bi bila rizična. Za razliku od njih Rusi i Turci imaju jasne svoje ciljeve na Balkanu i bez rukavica djeluju i podržavaju Izetbegovića i Dodika, jer Vladimir Putin i Tayip Erdogan su autokrate i ne mare baš za demokratskim standardima niti diplomatskom korektnošću kad su u pitanju njihovi interesi.
Slučaj Željka Komšića može biti vrlo indikativan i poučan za razumijevanje odnosa zapadnih diplomatija prema bosansko-hercegovačkim liderima. On po svemu podsjeća na Harisa Silajdžića, a njegova kandidatura podsjeća na slučaj „aprilskog paketa“ kojeg su bili potpisali Milorad Dodik, Dragan Čović, Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija uz asistenciju američke ambasade u Sarajevu. Reklo bi se da samo nema bošnjačkih aktera Lagumdžije i Tihića, a da su ostali Dodik i Čović koje je upravo suradnja na to „aprilskom paketu“ politički približila. Ulaskom Silajdžića u politiku koji je upravo pobijedio na obaranju „aprilskog paketa“, dolazi do jačanja secesionističkih politika i zvjezdanog uspona Milorada Dodika, kao i ustoličenja Čovića kao neprikosnovenog hrvatskog lidera. Pokušaj korekcije Silajdžićeve politike od strane Lagumdžije, a potom i Bakira Izetbegovića samo je dodatno usložnio međunacionalne odnose, posebno u Federaciji BiH.
Zašto Komšić podsjeća na Silajdžića? Ne da podsjeća nego je sušta njegova kopija. Njegova kampanja potpuno podsjeća na dramatičnu kampanju koju je vodio Silajdžić lamentirajući da se „aprilskim paketom“ željela podijeliti BiH, iako nije imao niti jedan valjan pravni dokaz za to. Komšića podržavaju potpuno iste osobe i mediji koji su podržavali Silajdžića, od Safeta Oručevića i Muje Selimovića, kao vlasnika „Sarajevske pivare“ i nekoliko medija, do (malo)građanskih intelektualaca Reufa Bajrovića i Senada Pećanina. Oni su osobno, kao i njihovi mediji, izgubili politički utjecaj i vjerovatno podršku određenih međunarodnih krugova i NGO, te stoga Komšić ni nema tako snažnu kampanju kakvu su imali ranije i on i Silajdžić. No, podrška njemačke Fondacije “Konrad Adenauer” koja je usko povezana s njemačkom političkom strankom Kršćansko-demokratskom unijom (CDU) koju je imao Haris Silajdžić u obaranju „aprilskog paketa“ sigurno ne izostaje ni kad je u pitanju kampanja Željka Komšića. To se moglo uočiti na nekoliko istupa Ivane Marić, najpromptnije javne djelatnice ove fondacije. Treba se također prisjetiti da je Haris Silajdžić imao otvorenu podršku HDZ ‘90, koju je tada vodio Božo Ljubić, kao i Biskupske konferencije u BiH, kao što je imao podršku skoro polovine biračkog tijela SDA, a kompletnih struktura Islamske zajednice. Povrh toga, Silajdžić nije imao konkurenta u protukandidatu sa ljevice kakvog sad Komšić ima u Denisu Bećiroviću. Tako da je Komšić danas veoma daleko od takvih mogućnosti i kapaciteta da pridobije Silajdžićeve bar bošnjačke glasače.
Bez obzira na rezultat, pa čak i na Komšićevu prilično dobru kampanju koja je veoma ugodna za bošnjačke uši, njegova kandidatura djeluje kao posljednji trik bošnjačke politike kojom se želi razbiti sprega vrlo pragmatičnih nacionalista koji, navodno, žele razbiti i pocijepati državu. Čak i Komšić vodi takvu kampanju da Bošnjaci shvate da bez njega Bosna i Hercegovina gubi sa rezultatom 2:1.
Možda je Komšić načinio grešku što je upao u nacionalističku retoriku i nije zadržao ekvidistancu jednaku prema svim nacionalističkim liderima i strankama. Posebno je blagonaklon prema SDA i stoga ne zvuči uvjerljivo i principijelno kad se zalaže za sekularne vrijednosti građanske države za koju se bori. Hrvati ga stoga više doživljavaju kao megafon nacionalističke politike Bakira Izetbegovića nego radikalnog ljevičara. No, kakogod ko doživljavao Komšićevu kampanju skoro da se može sa žaljenjem konstatirati da je bošnjačka politika svedena na trikove i zavrzlame Dejtonskog sporazuma i da Bošnjaci moraju preko nekog nebošnjaka spašavati jedinu svoju državu! To bi trebala biti najgora spoznaja bošnjačke politike od smrti Alije Izetbegovića pa na ovamo da su Bošnjaci nakon svakih novih izbora bivali sve slabiji i slabiji.
Sudeći prema sadašnjem raspoloženju građana, SDA ima velike izglede da bez trikova izgubi izbore. Takav scenarij očito očekuju mnogi kako domaći tako i međunarodni politički krugovi. Međunarodni krugovi su takve procjene imali i ranije i stoga je dat mig Denisu Zvizdiću da se povuče iz utrke a izbor kandidata prepusti samovolji bračnog para Bakira i Sebije Izetbegović. Zbog te njihove bračne samovolje opće raspoloženje unutar SDA više sliči pobuni i sabotaži, spašavaj se ko može, nego poletnoj kampanji. Kao da postoji neki dil da se napadaju samo trio Izetbegovići i Džaferović, a poštede ostali funkcioneri i kandidati sa lista. Ako se u ove spekulacije dovedu u kontekst istup spomenute analitičarke koja promovira politiku Fondacije “Konrad Adanauer” Ivane Marić, kada je ocijenila da je Izetbegović kukavica, jer nije smio staviti svoje ime na istu listu sa Denisom Zvizdićem, kojeg opet bije glas da je favorit izravno njemačke politike, onda je jasno i ko se raduje porazu Džaferovića. Džaferovićev bi poraz sigurno uvjetovao i odlazak Bakira Izetbegovića sa kormila SDA i dovođenje Zvizdića na čelo stranke.
A to bi opet omogućilo stvaranje nove grande koalicije sa SDP-om i SBB-om, bez obzira na izborni rezultat ovih stranaka, što bi značilo novo ukrupnjavanje bošnjačkog političkog faktora koji bi mogao dati pragmatičan politički odgovor na secesionističku politiku Čovića i Dodika. Samo tako bi, koliko god zvučalo paradoksalno, porazom trenutačnog bošnjačkog političkog establišmenta pobijedila Bosna i Hercegovina. Nikad neće pobijediti nikakvim trikovima, ma kako oni lijepo zvučali za bošnjačke uši!
(The Bosnia Times)
