PIŠE: Muharem Bazdulj
Poslije skoro 30 godina, Grčka i Makedonija su, izgleda, došle do kompromisa oko problema koji je doskoro zaustavljao Makedoniju u praktično svim njenim spoljnopolitičkim težnjama.
Vole to zapadni mediji: kada iz dijela svijeta koji već svojim imenom priziva nevolje, dijela svijeta koji je za mnoge simbol podjela i zlodjela, mogu da donesu dobru vijest. U tom smislu se grčki i makedonski premijer ne mogu žaliti na nedostatak publiciteta. Dogovor koji su Zaev i Cipras postigli, a o budućem imenu zemlje-doskoro-poznate-kao-Bivša-jugoslovenska-republika-Makedonija potencira se posljednjih dana širom svijeta kao školski primjer kompromisa, situacije za obje strane ponešto bolne, kad se nađu na pola puta, ali istovremeno i rješenja u kome su obje strane pomalo i pobjednici. Kako sada stvari stoje, Republika Makedonija ubuduće će se zvati Republika Sjeverna Makedonija. Time će se, eto, riješiti problem koji je skoro trideset godina opterećivao ne samo bilateralne relacije dva susjeda, nego i međunarodnu zajednicu generalno.
James Ker-Lindsay, jedan od najboljih britanskih stručnjaka za Balkan, efektno i sažeto je pojasnio zašto je ovaj sporazum dobar: “Mislim da je ovo apsolutno izvrstan sporazum, i ne samo zbog toga što rješava političke probleme koji postoje već skoro 30 godina i koji su nanijeli mnogo štete ugledu Grčke i na neki način ukupnom političkom i ekonomskom napretku Makedonije. Konačni sporazum koji su postigli je vrlo fer i izbalansiran, i slaže se sa onim što sam ja, kao i mnogi drugi posmatrači, mislio da je tačka do koje će zajedno stići.(…) Kao i mnogi drugi, uvijek mi se činilo da treba imati jedno ime za upotrebu u svim kontekstima, što je i tražila grčka strana. Zauzvrat, moja je nada bila da će Grci popustiti i ponuditi neko odstupanje. To se tako i desilo, tako da će Makedonija svoje ime promijeniti u Republika Sjeverna Makedonija. Sjeverna Makedonija će biti korištena u svim kontekstima, ali u Makedoniji svoj jezik mogu zvati makedonski, sebe mogu zvati Makedoncima, ali zvaničan pridjev uz ime zemlje biće Sjeverna Makedonija. Mislim da je to veoma dobro rješenje, veoma razumno rješenje, veoma uravnoteženo rješenje i mislim da je to zaista izvrstan dogovor”.
Dobar test toga koliko je ovo kompromisno rješenje zapravo je i analiza informacija ko se protiv njega i koliko buni. Najvažnije je da ima otpora sa obje strane, i to otpora koji je vrlo strastven i iskren, a ne fingiran. Nema boljeg dokaza da je kompromis zaista kompromis. Kad je onomad, u posljednjoj pravoj šansi da i iz Bosne i Hercegovine stignu politički dobre vijesti, na hastalu bio aprilski paket, protiv njega su se bunili Stranka za Bosnu i Hercegovinu, HDZ 1990 i Srpska radikalna stranka “Doktor Vojislav Šešelj”, sve redom najgorljiviji branioci bošnjačkih, odnosno hrvatskih, odnosno srpskih interesa. Nažalost, oni su uspjeli da sruše aprilski paket, ali sporazum između Zaeva i Ciprasa neće, po svoj prilici, doživjeti tu žalosnu sudbinu.
Bune se protiv njega i grčka i makedonska desnica, a zarad činjenice da i jedna i druga brane “nacionalni ponos” (svaka svoj), kao što se buni i opozicija (što se u oba slučaja prilično preklapa) zarad klasičnog opozicionog stava da sve što vlast napravi, zapravo ne valja. U oba slučaja, međutim, to nema istinski veliku političku težinu. Jedna od mudrih stvari koju su i Zaev i Cipras napravili jeste neulazak u populističku priču da konačnu odluku treba da donese narod na referendumu. U ovim okolnostima, kroz razne medijske manipulacije, narod bi se vjerovatno dao relativno lako nahuškati protiv kompromisa, i to na obje strane. Uostalom, vlast se i bira da donosi odluke. Da se sve odlučuje referendumom, ne bi bilo ni potrebe za izborima.
I da, riječi hvale iz Evropske unije ne nedostaje. Federica Mogherini je poručila: “Ovo je historijski dan za dvije zemlje, ali i za Evropsku uniju i Balkan. Nadam se da će biti inspiracija za sve u regionu da preduzmu hrabre korake ka rješavanju sukoba diplomatijom i kroz dijalog”. Mogu se već čuti čak i tračevi prema kojima nije nemoguće da Cipras i Zaev dobiju Nobelovu nagradu za mir. (To bi bilo zanimljivo i zbog toga što bi se Strumica izjednačila sa Skopljem po broju nobelovaca.) Ali bilo kako bilo, Evropska unija ne bi smjela da ostane samo na slatkim riječima. U pravu je Mogherini, ali samo ako Makedonija bude nagrađena za potez koji nije sitnica. Prva ex-yu država, poslije Slovenije, koja je stekla status kandidata već skoro dvadeset godina je bila blokirana zbog samo jedne stvari. Hrvatska je u međuvremenu postala punopravna članica EU, a i Srbija i Crna Gora već uveliko napreduju u pregovorima. Makedonija se, ne svojoj krivicom, našla u magarećoj klupi sa Bosnom i Hercegovinom.
Od načina na koji će Evropska unija sada odigrati zavisiće dosta toga i u završetku dijaloga Beograda i Prištine, kao i unutrašnjim bosanskohercegovačkim nadgornjavanjima. Najgora stvar koja može da se desi je da Makedonci ne dobiju ništa zauzvrat. To može da izazove negativnu reakciju ne samo među njima nego i među ostalim narodima koji, usprkos svemu, još uvijek gledaju prema Zapadu kao prema svjetioniku. U svakom slučaju, brzo ćemo znati, faktički za desetak dana, da li će kraj bugarskog predsjedavanja Evropskom unijom označiti i dodatni pomak u integraciji zapadnog Balkana ili će se sve svesti na retoričke pohvale. Skoplje i Atina su uradili svoje, sada je red na Bruxelles (i neke druge gradove).
(oslobodjenje.ba)
