Nema naročite originalnosti u zapažanju da odnose političkih predstavnika konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini mogu da relaksiraju samo elementarne nepogode i slične krupne kolektivne nevolje, koje ne biraju metu prema nacionalnom ključu, od poplava 2014. do eidemije korona virusa 2020.
Međutim, postoji nekoliko specifičnosti u raspletu nesuđene krize povodom odluke Narodne skupštine Republike Srpske o uvođenju vanrednog stanja, usvojene 28. marta. Najočiglednija je, svakako, ubrzanje reakcija, jer su u uobičajenim okolnostima za splašnjavanje tenzija sa ovakvim predznakom bile neophodne višemjesečne sage, a sada je od najave Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda da će uložiti veto na odluku Narodne skupštine i pozvati se na vitalni interes, do odustajanja od takvog čina, proteklo nepunih sedam dana. Ako se ostave po strani sve potencijalne cinične opservacije o motivima ove ekspeditivnosti, biće da je, ipak, prevagnuo elementarni razum.
Nije riječ o onoj vrsti racionalnosti koju određuje argumentacija za ili protiv vanrednog stanja, već o činjenici da bi defiitivni rezultat ovog političkog nadgornjavanja bio nevažan, ako bi trajanje duela znatno nadmašilo sam povod, odnosno epidemiju. Čemu bilo čija Pirova pobjeda u Ustavnom sudu RS, gdje bi se vodila rasprava o ovom pitanju da se nije desio zaokret, ako bi brojke zaraženih i, nažalost, preminulih od korone u RS i BiH, bile konačne, a crni period već arhiviran u prošlost?
Dakle, dinamika u međunacionalnim odnosima nekada može i da bude nestandardna, ali, postoje kategorije koje se, očito, teško ili nikako ne mijenjaju. Jedna od njih je olako davanje žestokih izjava, uz odsustvo svijesti da politička realnost preko noći može da se promijeni, što podrazumijeva i naknadno otvoreno ili prećutno posipanje pepelom. Prije nego što je sa stranačkim kolegom Edinom Ramićem 2. aprila došao na sastanak sa predsjednicom Srpske Željkom Cvijanović, potpredsjedavajući Vijeća naroda RS Mihnet Okić imao je prilično radikalnu retoriku. Ovaj funkcioner SDA i koalicije „Zajedno za BiH“ je 30. marta u sarajevskim medijima poručio da bi uvođenje vanrednog stanja za Bošnjake u RS značilo „katastrofu“, a sve je bilo garnirano nepovjerenjem prema drugoj strani u sporu, fatalizmom i formulacijama tipa: „Sam bog zna šta bi oni radili“. Ipak, poslije 72 sata, Okić i Ramić su posjetili kabinet Cvijanovićeve, produžili u Vijeće naroda RS i održali sjednicu Kluba Bošnjaka, nakon čega je čitava priča o nadolazećoj apokalipsi pala u vodu.
Razlozi zbog kojih su se pojedini bošnjački političari nakratko usprotivili vanrednom stanju razlikuju se od primjedbi srpskih opozicionih stranaka u RS. Dok su osporavanja sa ove druge adrese uglavnom zasnovana na procjeni da bi, prerastanjem vanredne situacije u vanredno stanje, ljudska prava i slobode i osnovni demokratski principi bili nepotrebno ugroženi, Okić i njegovi saradnici baratali su uskonacionalnim vokabularom. Pri tome, manje-više bizarnim, ako se zna da se njihova glavna zamjerka odnosila na navodno učvršćivanje međuentitetske granice i sprečavanje bošnjačke povratničke populacije u RS i da prima ekonomsku i medicinsku pomoć iz Federacije, odnosno da koristi zdravstvene usluge u tom entitetu.
Vjerovatno i sami svjesni da je riječ o pretjerivanjima, taktičke prirode, te da policijske patrole na Vlašiću, Ozrenu, Majevici ili Romaniji nisu nikakav pandan zidu koji SAD grade prema Meksiku, Okić, Ramić i njihovi nadređeni iz centrale SDA pristali su na kompromis. Rutinsko privođenje kraju ove „bure u čaši vode“ nije spriječila ni varnica povodom izbora riječi kojim su opisani razlozi za postizanje saglasnosti. Naime, Edin Ramić je poslije susreta sa Cvijanovićevom rekao da su „dobijene dodatne garancije“, dok je predsjednica RS to negirala, navodeći da su samo „uklonjene nesuglasice“.
I dok se posmatrači političkih dešavanja nisu previše uživljavali u dilemu – da li je do dogovora dovela „šija“ ili „vrat“, mnogima je promakao važan detalj. Naime, 30. marta objavljeno je da je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović telefonski razgovarao sa liderom SDA Bakirom Izetbegovićem i Nikolom Špirićem iz SNSD-a. Nakon te komunikacije, saopšteno je da su se njih trojica, kao članovi kolegijuma ovog organa, usaglasili da će Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH „u kriznoj situaciji donositi sve potrebne odluke kako bi Bosna i Hercegovina što prije izašla iz pandemije“. Jasno je da živimo u zemlji čija politika funkcioniše prema principu spojenih posuda i da je Okićeva i Ramićeva pokajnička epizoda samo finiš višednevnog usaglašavanja i postizanja šireg aranžmana na višim instancama, pošto bi blokada u RS, očekivano, izazvala domino-efekat i u institucijama BiH, što bi, sve zajedno, izazvalo skoro potpuno paralizu odlučivanja na svim nivoima u najpogubnijem momentu za takav luksuz.
Istog dana kada su Okić i Ramić završili sa „zatezanjem užeta“, odluka je objavljena u Službenom glasniku RS, a stupa na snagu danas, 3. aprila. Budući da niko, čak ni među medicinski kompetentnim akterima, ne može da procijeni da li će Covid-19 ugrožavati ovu zemlju i region narednih par sedmica ili sljedećih nekoliko mjeseci, sva predubjeđenja o dometima vanrednog stanja ipak završavaju u sferi nagađanja.
Podsjetimo, ključna promjena koju donosi ovaj čin jeste mogućnost da predsjednik RS donosi uredbe sa zakonskom snagom. Zvanično obrazloženje je zasnovano na tvrdnji da će to biti korisno u periodu kada je neophodna efikasnost i urgentnost u saniranju ozbiljnih ekonomskih posljedica velike zdravstvene krize. Pojednostavljeno, za taj poduhvat neophodan je novac, a ako ga nema dovoljno, onda slijedi zaduživanje, ovog puta uz osjetno skraćene procedure. Opet, nezvanične kritike su utemeljene na tezi da će sve to biti uvod u samovlašće koje neće biti ograničeno ni kada korona u Srpskoj i BiH presahne.
Test i za jedno i za drugo stanovište biće prve sjednice parlamenta RS nakon povlačenja epidemije. Jer, tada će, prema Ustavu, biti preispitani svi predsjednički dekreti, potpisani tokom vanrednog stanja. Kakav god tok da dobije ta rasprava, neće biti razloga ni za likovanje, ni frustraciju unutar skupštinske većine ili manjine. Jer, lokalni izbori, planirani za oktobar, nisu daleko, a građane koji će tada zaokruživati imena političara iza zastora, bar načelno, niko neće moći ubijediti da više vjeruju tuđoj interpretaciji nego svojim očima i ušima.
A u to doba ni korone, valjda, više neće biti. Ako se ispostavi da je virus, ipak, žilaviji od svega što je ljudskom umu znano, sve ove rasprave biće deplasirane, jer će i kompletna politika završiti tamo gdje su već, privremeno, sport i kultura – u svojevrsnom „muzeju“. Van kojeg je jedina ideologija – biologija.
(Saša Bižić / banjaluka.net)
