Poznata priča o katolicima većim od pape u aprilu 2020. u Bosni i Hercegovini dobija nove varijacije. Ovog puta, u zemlji suočenoj sa epidemijom korona virusa, pojedini pravoslavci sebe smatraju revnosnijim od patrijarha, a određeni muslimani autentičnijim tumačem islama od reisa.
Pri tome, uopšte nije riječ o pitanjima duhovnosti, već o, uslovno rečeno, običajnim aspektima dvije religije, a mnogo više o znamenitom balkanskom fenomenu, kroz istoriju uglavnom poznatom kao inat. Dok prkos može da ima i pozitivne konotacije, ova kategorija je sama sebi cilj, što i ne bi bio problem da su posljedice insistiranja na njoj isključivo individualne. Ali, kada se zbog nečijeg hira razboli čitav niz ljudi, uz realnu opasnost za njihove živote, to već postaje problem čitavog društva.
Kako izgleda ova nevolja u Republici Srpskoj? Na prvi pogled, ne toliko dramatično. Jer, u poređenju sa okruženjem, a da se ne govori o drastičnijim primjerima iz svijeta, za Republiku Srpsku se može reći da je uspjela da zadrži pod kontrolom širenje virusa. Tome su, svakako, doprinijele i relativno rane, a prilično oštre mjere ograničenja kretanja i socijalne interakcije, čak i po cijenu zabrinjavajućih ekonomskih trendova, jer ni ti pokazatelji ne mogu biti važniji od elementarnog zdravlja ljudi.
Kada su te mjere počele da daju rezultate, u vidu epidemiološke situacije koja nije obilježena stihijskim rastom broja oboljelih i preminulih, institucije Republike Srpske počele su da razmatraju i mehanizme normalizacije života u Srpskoj. To podrazumijeva i već odobreno pokretanje dijela poslovne sfere, kao i najavu da će se nakon 10. maja još fleksibilnije ići u tom pravcu. Međutim, bitna odrednica ovakvog zdravorazumskog postupanja jeste – postepenost. Jer, nagli i naprasni zaokret sigurno bi poništio sve domete nepopularnih, ali suvislih mjera s ciljem suzbijanja epidemije. Zbog toga nema baš previše argumenata kojima se može potcijenjivati poziv da građani pokažu dodatnu dozu strpljenja, dok ne prebrode dva predstojeća rizična datuma – 1. i 6. maj, i uzdrže se od masovnih okupljanja tokom ova dva praznika, jednog sekularnog, a drugog vjerskog, Đurđevdana.
Ipak, postoje izuzeci od ovih tokova, dovoljnih za uzdržani optimizam. Naime, i laici koji prate svakodnevne statističke izvještaje o slučajevima u kojima je potvrđen korona virus, mogli su da primijete neočekivan skok broja zaraženih u Banjaluci u proteklim danima. Prema nezvaničnim informacijama većina od više desetina tih osoba oboljela je prije dvije sedmice na istom mjestu u gradu, a sada im je upravo završen period inkubacije. Radi se nevjerovatnoj činjenici da je jedan „domaćin“, mimo svih upozorenja, odlučio da 11. aprila slavi Lazarevu subotu, i to ne u društvu najbližih, već uz sumanuti egzibicionizam, ako se ima u vidu to da je, prema tvrdnjama svjedoka, kroz njegov dom tokom ove krsne slave prodefilovalo blizu 100 ljudi!?
Za takvu destruktivnost nema nikakvog opravdanja, niti je moguća bilo kakva identifikacija sa pravoslavljem. Uzimajući u obzir broj pozvanih, bez ikakvih zdravstvenih predostrožnosti, očito je u pitanju kombinacija u kojoj se ne zna gdje prestaje ludost, a počinje glupost, ali je jasno da je od početka do kraja trajao notorni bezobrazluk i bahatost „domaćina“. Jer, nema drugih izraza za čin osobe koja je ugrozila mnoštvo ljudi, posebno ako se zna da su tokom Vaskrsa slično mogli da urade, a nisu, brojni građani Banjaluke i Republike Srpske, kojima se sigurno ne može osporiti ni odanost vjeri, niti poštovanje tradicije.
I u Federaciji BiH potrudili su se da pokažu tamnu stranu identične medalje. Nije pomogla ni činjenica da je poglavar Islamske zajednice Husein Kavazović u prethodnim sedmicama trezveno poručivao: „Ostanimo kod kuće, sačuvajmo čovječanstvo“, te najavljivao da će tražiti način da upravo započeti ramazan bude usklađen sa pravilima koja su na snazi od početka epidemije. Jer, kao neformalni glasnogovornici ove religije u BiH brzo su se nametnuli blijedi akteri dnevne politike u Sarajevu. Gotovo istovremeno, u Federaciji je ukinut i karantin za osobe koje stižu u BiH iz inostranstva, ali i policijski čas za sve građane.
Za prvu mjeru „krivac“ je pronađen u Republici Srpskoj, pa je šef Federalne uprave za inspekcijske poslove Adis Ajdinović bezočno obmanjivao javnost pripisujući ljudima koji se bave istim poslom u Srpskoj navodni izostanak komunikacije i kooperacije sa kolegama u FBiH. Da bi sve djelovalo uvjerljivije, Ajdinović – inače politolog, što mu ne daje profesionalni kredibilitet za stručne rasprave u ovom fahu – čak je izmislio nekakve fantomske prekršioce mjera izolacije iz Istočnog Sarajeva koji komotno prelaze međuentitetsku liniju i ugrožavaju stanovnike Kantona Sarajevo.
Ovakav jeftini „alibi“ samo je bio uvod u ključni udarac svim dosadašnjim zdravstvenim naporima u BiH. Pri tome, ne treba biti posebno lucidan pa shvatiti da se ukidanje policijskog časa vremenski podudara sa početkom ramazana. Dani posta u islamskom svetom mjesecu, svima je poznato, završavaju iftarima, večernjim druženjima. U redovnim okolnostima, to se čini sa rodbinom, prijateljima i poznanicima, nerijetko i velikim brojem njih. Ali, u doba korone, očekivalo se da će za građane muslimanske vjeroispovijesti važiti ista pravila kao i za obje hrišćanske konfesije, te da će se i iftari odvijati u najužim porodičnim krugovima. Međutim, oglasio se federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara i saopštio da nema ništa od toga. Jasno je da Čampara, inače član Predsjedništva SDA, nije samostalno donio tu odluku, već je riječ o potezu iza kojeg stoji vrh najuticajnije bošnjačke stranke.
Očito, sloj ljudi koje i pojedini sarajevski intelektualci ironično nazivaju „zelenom buržoazijom“ ne može da se bar jednu sezonu uzdrži od pretvaranja iftara u priliku za malograđansko pokazivanje moći i bogatstva. Ispostavilo se da je zbog foto-sesija sa okupljanja „elite“ uz obilnu sofru, ali i providnog udvaranja siromašnijim sunarodnicima od kojih se očekuju glasovi na izborima u oktobru, ozbiljno ugrožen sav dosadašnji medicinski i institucionalni trud da BiH ne postane poprište horor scena kakve su viđene širom planete, od Milana do Njujorka.
To bi se moglo i tretirati kao interno pitanje jedne političke partije kada ne bi ugrožavalo oba entiteta i sva tri naroda u ovoj zemlji. Moguće je da u SDA ovakvu rizičnu demagogiju smatraju bog zna kakvim političkim junaštvom, ali, prije će biti da se radi o potpunom izostanku čojstva. Razliku između te dvije osobine davno je objasnio Marko Miljanov – junaštvo je kad sebe braniš od drugih, a čojstvo kad druge braniš od sebe.
A kada se sarajevskim tumačima islama pridruže slični banjalučki interpretatori pravoslavlja, ima sasvim dovoljno predispozicija da mnogima, ni krivim, ni dužnim, presjedne iftar, odnosno večera, ili da im umjesto Lazareve subote osvane „crni petak“ i „prokleta nedelja“.
(banjaluka.net)
