Na ovom prostoru, bar muškoj populaciji, dobro je poznato ko najviše priča o skraćenju i unapređenju, a naročito o poštenju. Republika Srpska je u avgustu 2020. dočekala da najglasniji u pozivanju na ovu treću kategoriju bude Tomislav – Tomo Kovač.
Radi se o osobi koja, u normalnim okolnostima, ne bi smjela da pisne o toj temi, osim u kontekstu pokajanja i hipotetičke ispovijesti svešteniku sa dovoljno jakim stomakom da sasluša sve grijehove lika kojem je u dosadašnjoj biografiji savjest bila savršeno nepoznata kategorija. Međutim, okolnosti očito nisu normalne, pa se Tomo Kovač od početka avgusta u više navrata oglašava tzv. otvorenim pismima, oran da dijeli moralne, političke i razne druge lekcije svima, osim sebi.
A baš bi tu bilo najviše posla, pošto se Kovač u proteklih 30 godina u javnosti u Republici Srpskoj pominjao samo kada je riječ o nepodopštinama. Ponajviše u vezi sa nestankom više od 2.000 „golfova“ iz Tvornice automobila Sarajevo u Vogošći na početku rata u Bosni i Hercegovini, a u pitanju je poduhvat čije su dimenzije zaista bile „impresivne“. Mjeren aršinima tadašnje vojne bezbjednosti sa centralom u Beogradu, bio je „težak“ pola milijarde dolara, dok su čelnici „Folksvagena“ u drugoj polovini devedesetih u razgovoru za njemački „Die Zeit“ pomenuli cifru od milijardu i 800 miliona maraka.
Ni u novom milenijumu entuzijazam za mutne poslove nije napustio Kovača, pa su u periodu kada su se rješavali imovinsko-pravni odnosi na lokaciji sadašnjeg Administrativnog centra RS u Istočnom Sarajevu, tvrde upućeni, zabilježena njegova intenzivna nastojanja da postane bitan i nezaobilazan akter te priče, uz famozno balkansko pitanje: „Ima li mene tu?“ Između ta dva momenta, „golfova“ i zemljišta, smjestila se skoro pa bezazlena figura Kovača – vlasnika „Aleksandrije“, lanca pekara u Srbiji i Crnoj Gori. Dobro, možda i pokojeg hotela i benzinske pumpe, ali, bez dileme, ničega što nije legalno. Što je, sve skupa, uvjerljivo koliko i zvanična profesionalna biografija Tonija Soprana kao „komunalca“, zaduženog za odvoz smeća u Nju Džersiju u antologijskoj TV seriji.
I sada taj i takav Tomo Kovač grmi o „nacionalnim interesima“, mada ga ta sintagma nije previše zanimala dok je bio u vrhu MUP-a Srpske, bilo kao ministar ili zamjenik prvog čevjeka te institucije. Iako su mu tokom dugog niza godina kroz ruke prošli milioni sumnjivog porijekla, danas bez nelagode podsjeća obične pripadnike Vojske RS iz proteklog rata na njihove aktuelne egzistencijalne nevolje. Šta je toliko uznemirilo posljednjeg branioca etike na srpskom prostoru? Bila je to, navodno, u jednom momentu aktuelizovana inicijativa da se članovima asocijacije „Stvaraoci RS“, odnosno predstavnicima zakonodavne i izvršne vlasti na republičkom nivou u ratnom periodu, dodijele naknade u ukupnom iznosu od oko 15 miliona KM. Nakon burne reakcije većeg dijela građana, sve parlamentarne stranke, koje su prvobitno podržale zamisao, povukle su saglasnost, poslije čega su tenzije splasnule. Skoro svi su se okrenuli drugim temama, osim Kovača koji „štanca“ otvorena pisma.
Gospodin je, iz nedokučivog razloga, tek u 2020. godini postao ozlojeđen na Momčila Krajišnika, Gojka Kličkovića, Božidara Vučurevića i Dragana Kalinića, koje naziva „prodanim dušama“, iako je u proteklih 30 ljeta i Kovač, bez njegovog javnog opiranja takvom uvjerenju, tretiran kao nesporni dio te garniture starih kadrova iz prve faze postojanja SDS-a. Lični animoziteti u ovom krugu možda ne bi ni bili zanimljivi široj publici da Kovač sada ne „udara u tanke žice“ ljute socijalne i nacionalne demagogije, te poziva borce iz proteklog rata da „riješe stvari za jedan dan“.
Kada takav poziv dođe od ličnosti poput Tome Kovača, čak i oni sa neznatnim interesovanjem za politiku ne mogu, a da se ne uhvate za nos, zbog zagušljivih sadržaja kojima odiše ovakav „apel“. Jer, stiže od čovjeka čiji je čitav život prošao na suprotnoj strani barikade, od one na koju sada poziva borce, ako se zna da je u periodu u SFRJ bio obični milicioner, a kasnije se transformisao prema koordinatama u cijelom ovom regionu najčešće praćenim simptomatičnom etiketom „udbaš“.
Traži li Kovač saveznike na političkoj sceni RS za „operacije“ o kakvim fantazira? Očigledno ne, pošto je ljut i na vlast i na opoziciju. Iako je ove prve branio u televizijskim nastupima proteklih godina u matici, sada je kivan na njih, mada povod ne pominje. Ali, zato srpskog člana Predsjedništva BiH podsjeća da „nije dao na njega dok je bio lider opozicije“, iako za takvu konstrukciju ne postoji nijedan svjedok, a desetine njih bi mogli da štošta kažu o namjerama sa suprotnim predznakom. Opet, o sadašnjim opozicionarima, dakle o političkom miljeu iz kojeg je, realno, i potekao, u prethodnim sezonama famozne „Ćirilice“ iznosio je žestoke opservacije, nazivajući svaki njihov skup „pokušajem rušenja RS diktiranim spolja“.
U tragikomičnom preokretu, Kovač priželjkuje da u predstojećem periodu upravo on povede jednu takvu „obojenu revoluciju“ i „riješi stvari za jedan dan“. O „diktatu spolja“ nema ni govora, budući da je svaki njegov potupak uvijek bio diktiran iznutra i vođen ogoljenim egoizmom. Ne trebaju mu ni posrednici u vidu stranaka između njega i naroda, sve bi organizovao i koordinirao sam. Naravno, iz Beograda, telefonom, pošto u strahu od raznih vidova procesuiranja odavno ne prelazi Drinu. Spreman je da to učini kao „spasilac na bijelom konju“ tek kada procijeni da je u RS razbijeno dovoljno glava za njegova „brzopotezna rješenja“.
A sa ove strane rijeke živi narod koji će do kraja godine imati priliku da se opredjeljuje između različitih političkih koncepcija. Osim ako nije baš toliko očajan, pa pruži šansu Tomi Kovaču da mu bude predvodnik, što gospodin nesebično nudi. Ako je i od Kovača, previše je.
(banjaluka.net)
