Mislim da reditelj, kao i pisac, uvijek piše istu knjigu, odnosno, uvijek pravi istu predstavu. Publika može da očekuje ono što je već vidjela u “Poslaniku”, “Ožalošćenoj porodici”, “Na dnu kace” – smijeh i gorku, farsično-grotesknu istinu o nama i našem mentalitetu.
Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” reditelj, scenarista, glumac i muzičar Nikola Kolja Pejaković, čija nova predstava “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, autora Ive Brešana će biti premijerno odigrana večeras u Narodnom pozorištu RS u 20 časova. Komad je nastao po tekstu Ive Brešana iz 1965. godine, a izvođen je u Banjaluci 1984. godine pod nazivom “Hamlet iz Mrduše”.
Zbog čega ste odabrali baš ovaj komad?
Od kada sam pročitao taj komad, čekam priliku da ga režiram. Danas je možda aktuelniji više nego ikad. Sve ono o čemu Brešan piše i sve ono što ismijava i izvrgava ruglu, sve ono čime se bavi i, kao rasni komediograf, secira uz smijeh i podsmijeh, sve je to već dugo među nama i steže nam vrat. Primitivizam, prostakluk, nepismenost, bahatost, umišljenost, glupost – sve su to vječne teme, nepresušni izvori komedije. I za Brešana, kao što su bile i za Nušića ili Steriju i Kovačevića.
Osvrćući se na djelo Ive Brešana, akcenat je stavljen na Hamleta, kao nešto što treba da donese kulturu i promjenu, koja treba da donese prosvećenje. Kako biste to objasnili u kontekstu današnjice?
Kao što sam već rekao, ta idejna potka koju je Brešan utkao u svoj komad, taj kredo, ta poruka, savršeno korespondira sa našim vremenom. Ovo naše vrijeme liči na ono nakon Drugog svjetskog rata; vidimo zastrašujuću sličnost sa 1945. godinom i tim vremenom kada su malograđani, skorojevići i primitivci nagrnuli i preuzeli stvar u svoje ruke. Danas je elita jednog naroda poražena, a intelektualni liliputanci su počeli da služe kao onima koji su na vlasti, bez obzira koja partija bila u pitanju. Tako smo dobili faličan sistem, nakaradnu aždaju kojoj sad ne možemo ništa.
Koliko je moguća promjena bilo koje vrste – unutar individualca, kolektivna i unutar čitavog sistema? Jesu ljudi toliko zarobljeni u razne krletke, da ne uviđaju da je promjena potrebna i da je sloboda, koju misle da imaju, u stvari jedna velika iluzija?
Ne vjerujem u revolucije i mijenjanje sistema na silu. Ali, ne vjerujem ni u demokratiju. Potrebna je promjenu u biću, u glavi. A ta promjena se ne može desiti izvan duhovnog, izvan religioznog. Intelekt tu nije dovoljan, potrebno je djelovanje Duha svetoga i poniznost, skrušenost, smirenost, koju umišljene naučno-kulturno-filozofske kvaziveličine ne poznaju i na koju i ne pomišljaju. S druge strane, prije sto godina, započela je kontaminacija naroda ljevičarsko-satanističkim idejama, otrovali su tkivo nacije. I to mora da se iskija, da se ispere, moraju da prođu tri generacije.
Koliko smo svi mi likovi ovog komada?
Za sebe znam da sam dio ove tragedije, a ostali neka vide i odluče. Pozorište nije puka zabava, ali nije ni mjesto za političke pamflete. Brešanov Hamlet ima veze sa politikom isto onoliko koliko i Šekspirov Hamlet ima veze sa političkim prilikama u tadašnjoj Danskoj: Znači, nema nikakve. Uvijek lebdi ista dilema – Biti ili ne biti, ili, da pojasnim – vjera ili večera.
Kakve reakcije publike očekujete?
Ne očekujem ništa, drago mi je da smo napravili predstavu, da smo uradili ono što smo naumili, a publika neka da svoj doprinos. Pozorišna predstava nije puki proizvod; to je seansa, nepredvidiva zajednička akcija glumaca i gledalaca.
(Glas Srpske)
