PIŠE: Denis Kuljiš
HDZ neće srušiti s vlasti opozicijska stranka, nego opozicijska fronta. Zato je važno tko će postati predsjednik Republike na idućim izborima. Ako to bude opozicijski kandidat, recimo Zoran Milanović, koji ima najveće šanse od svih koji se mogu pojaviti u izbornoj utrci, on će biti lik oko kojega će se okupiti oporbenjaci, jer će im se poraz HDZ-a učiniti mogućim i doglednim, a isto tako će stvari vidjeti birači i – pokrenut će se mašinerija…
Može li pobijediti Kolinda Grabar-Kitarović i ostati još pet godina? U kakvom će ona stanju dočekati te izbore koncem iduće, prijelomne godine, veliko je pitanje. Počela je, naime, konačna demontaža njezine političke baze. Sačinjavali su je: ”profilirana” stranačka desnica, ljudi odmah protjerani ili marginalizirani, te oni koji se nisu isticali nikakvim zasebnim idejnim pristupom politici nego su samo akumulirali moć – a sad su i oni došli na red po tehnologiji partijske čistke.
Izvanstranačka desnica – prononsirani, ekscesni desničari koje simbolizira i vodi Zlatko Hasanbegović, letjeli su prvi. Identificirani su kao ”Karamarkovi ljudi”, iako je ta ekipa koju je Tomo okupio bila šarena, kao i sve hadezeovske garniture – nema tu liberala ili pravih građana, osim onih koji služe za ukras, a sve drugo je samo stupnjevanje političke inteligencije i volje za opstanak. Uostalom, jedini tehnokrati iz ove i one vlade ljudi su koje je također Karamarko regrutirao – Tihomir Orešković i Zdravko Marić, dok je Martinu Dalić doveo Plenković iz Kosoričine vlade, koja mu je znala poslužiti kao pool za kadroviranje.
Sad su, dakle, na redu za odstrel ljudi ”unutarstranačke desnice”, Milijan ”Vaso” Brkić i tko god se odluči da stane na njegovu stranu, a tih neće biti puno… Ova skupina desničara s jakim korijenima u tajnim službama i policiji, uživala je potporu u Slavoniji i oslanjala se na ruske plinske interese. Ali, slavonsku bazu preuzet će Tomislav Čuljak, Brkićev suparnik na terenu, a plinski interesi već su se za svaki slučaj malo prerasporedili, pa osim famoznog vukovarskog giganta PPD-a (sad se zove ”Energia Naturalis”) koji je prošle godine narastao za 130 posto, imamo i Čermakov ”Crodux plin”, koji je porastao skromnije, za 57 posto. Kod Čermaka je radio general Kotromanović koji je Milanovićev načelnik stožera ili ilegalni rezident, kako već zatreba…
Sve te desničare, Ruse i Slavonce koji su se ukorijenili u biznis-operacije (jer je ”Energia” primjerice preuzela i ”Pevec” pa je tvrtka narasla 135 posto!) objedinjavala je kao ”politička krovna institucija”, nedužna predsjednica, a ona je prethodnu godinu investirala pretežno u promociju na međunarodnoj sceni. U Moskvi je na tribinama nogometnog prvenstva ludovala kao ”Bad Blue Girl” te učinila sve što je mogla da se prikaže kao simpatična pojava, neopterećena svojim statusom…
To je u nekoj mjeri i uspjela, ali je istodobno, kod kuće, došla u sukob s vlastitom strankom, onom polovicom što ne pripada desnoj, provincijalnoj i manje obrazovanoj populaciji kojoj se s uspjehom obraćala kao junakinja vlastite političke sapunice. Stoga joj je ukupna popularnost pala do te mjere da svi vide realnu šansu za njeno rušenje u sljedećoj godini. Bez ”Vase” koji će na terenu svezivati u bazi sve što treba, ima puno manje izglede, pogotovo što je tu njenu bazu poharala demografska groznica – iz tih nazadnih krajeva, gdje moraš svakoga dana gledati Glavaša, koji se izvukao iz zatvora na neke nejasne ustavno-pravne kerefeke, a zatim i sve političke propalitete i njihove gangsterske jatake, ljudi se masovno iseljavaju, doduše oni mladi, kojima je sve jasno, dok oni stari, kojima nije ništa jasno, ostaju i glasuju za HDZ jer misle da je problem što u zemlji nije pobijedilo pravo hrvatstvo i što se naokolo vucara još dva-tri posto Srba.
Od početka nije bilo jasno što tjera Kolindu u sukob s Plenkovićem, kojega ne može pobijediti dok on upravlja državnom blagajnom. Bio bi joj potreban radi stranačke potpore koja može osigurati za nacionalne izbore, koje više ne možeš dobiti upotrebom medija i plaćenom kampanjom nego jedino hodajući od vrata do vrata, uz autentičnu potporu na društvenim mrežama. Od desničarskih društvenih mreža nije se nitko okoristio i neće, a izostane li lojalna suradnja stranke na terenu, televizije će, same po sebi, drukati za opozicijske kandidate, jer im je to u naravi – jedino su napadaji na vlast i status prominentnih osoba ono što tu donosi bilo kakvu gledanost…
Usto, ljudi koji ondje rade, ne mogu podnijeti HDZ, neki zato što sami stoje više lijevo, a neki zato što su više desno. Terensku mrežu ima još jedino Crkva, ali da će se ona polomiti oko ove ”flambojantne” gospođe, teško je i zamisliti. Uostalom, jedan lijep skandalčić, torpedo dobro upravljen preko tjednika specijaliziranog za slične diverzije, mogao bi je razvaliti prije nego kampanja i počne… A kad si u kampanju ušao defenzivno, pa se stalno ispričavaš i objašnjavaš, odmah poprimiš nezdravu boju gubitnika.
Zašto se, dakle, Kolinda okrenula protiv Plenkovića, iako sama logika upućuje da ti je premijer iz iste stranke veoma koristan saveznik, a fatalan kao protivnik, što se vidjelo na slučaju njenog prethodnika, Josipovića, kojega je Kolinda i pobijedila upravo zato što mu je Milanović kao premijer i predsjednik SDP-a uskratio svoju potporu? Stvar je u tome što u toj odluci da ide na sve ili ništa, nije dominirala logika, nego emocije. Ne treba smetnuti s uma da je predsjednica žena, što joj u politici daje znatnu prednost, ali joj s druge strane komplicira život, pogotovo što u određenim godinama svi ljudi odjednom postanu skloni samozaljubljivanju u svoju medijski posredovanu sliku.
Čak je i suzdržani bivši premijer pao u takav zanos, dok je kod sadašnje predsjednice, s obzirom na potisnutu ekstrovertnost, koju je demonstrirala u Moskvi, to naraslo do neslućene mjere. Ona je u sebi počela gledati neodoljivu protagonisticu hrvatskog političkog procesa. Kad je preko svojih desničarskih operativaca došla u dodir sa sferama stvarne političke moći, a istodobno se susrela s ruskim rukovodstvom, koje vodi globalnu igru, zaključila je da se našla u ligi u koju i spada, umjesto da igra u zonskoj, s raznim briselskim dosadnjakovićima i europskim birokratima s kojima možeš samo ‘štrikati’ bilateralu. I u njoj se razbudila Lavica, iako je žena Bik s Vodenjakom u Ascendentu, vrlo zaguljena astrologija…
I tako, pomislila je da bi doista mogla srušiti Plenkovića jer je on ”nepopularan u stranci”, a stranka je, zna se, desničarska… Mnogi su mislili da to s njom upravljaju razni njezini savjetnici, prislužnici i idejni saveznici, ali pokazalo se da to nije točno, jer su se oni povukli čim su shvatili opasnost, dok se ona, naprotiv, još razgoropadila, i udvojila napore bušeći u pogrešnom smjeru. Nitko nju nije tjerao da započne političku solo-dionicu za koju nije dorasla, poput Florence Foster Jenkins iz istoimenog filma (glumi je Meryl Streep) koja je pod svaku cijenu htjela pjevati u operi, nego ju je ponijela vlastita neutaživa ambicija. Ako ipak pobijedi na idućim izborima, pa to omogući opstanak HDZ-a na vlasti, njene će se ovlasti postupno smanjivati i bit će svedena na realnu rolu predsjedničkog fikusa. Ako izgubi, započet će nova faza političkog procesa…
Na predsjedničkim izborima ne može pobijediti posve anoniman lik bez stranačke podrške. Možeš poći bez stranke, ako si dobro poznata figura, a i drugorazredne političke figure poput Kolinde, pokazalo se, u prevratnim trenucima prolaze, ako iza njih stane ozbiljna stranačka operativa. U opoziciji trenutno nema stranke koja bi mogla izgurati svog kandidata, niti dovoljno poznatog lika osim Zorana Milanovića. Što god o njemu mislili – a ja mislim sve najgore – u ovom času on jedini može dati potrebnu dinamiku okupljanju koje će prerasti u opozicijsku frontu što bi mogla s vlasti srušiti HDZ.
Na izbore ne može i ne smije kao kandidat SDP-a – da se otvoreno dogovori s Bernardićem, to bi za obojicu bio veliki minus. Ali, i nema se što dogovarati – bude li kandidat, pogotovo ako uđe u drugi krug – a tko bi drugi mogao? – podržat će ga esdepeovci, a zatim, neizbježno, i sam SDP, jer neće moći podržati Kolindu. U ovom času potrebna mu je organizacija koja će ga istaknuti – a to će biti ova koju stvara Dalija Orešković. Na europskim izborima, ta će se buduća stranka profilirati i prikazati svoj inicijalni kapacitet. Bude li dovoljan, Dalija će Milanovića predložiti za predsjedničkog kandidata, a on nju podržati kao premijerskog. U toj kuhinji bit će od početka prisutan Beljak iz HSS-a te IDS, a osim toga ”frakcijski HNS” koji ima svoju kandidatkinju za gradonačelnicu Zagreba, Anku Mrak Taritaš, a onda, po logici stvari, priključit će se sve frakcije HNS-a iz Sjeverozapadne Hrvatske – njihovi birači uvijek se priklanjaju antihadezeovskoj fronti, pa moraju i stranački lideri, bez obzira na vlastita nagnuća i kombinacije… U ovome ima mjesta za ”Pametno”, a i za sve koji se profiliraju na izborima za Europski parlament, nema jedino za Bandića, koji se (opravdano) suviše boji Milanovića – koji bi ga najradije opet strpao u zatvor – pa će Milan blokirati koliko može, a slabost HDZ-a s nadom da će postati važan koalicijski partner Vlade nakon izbora 2020. godine. No do toga je daleko – treba to doživjeti, a prilike neće biti povoljne, kako god okreneš…
Uspije li Milanović na predsjedničkim izborima, počinje invazija njegovih kadrova u SDP, što Bernardić može spriječiti jedino ako otvoreno uđe u vladinu koaliciju s HDZ-om. Hoće li imati smjelosti za to? U svakom drugom slučaju, SDP postaje baza za novo frontovsko okupljanje protiv HDZ-a na parlamentarnim i zagrebačkim izborima. Osim toga, igra se mijenja. Čim se nasluti promjena, više nema slijepe poslušnosti vladi te Državno odvjetništvo, suci, nevladine organizacije, razni pokreti i inicijative mijenjaju smjer ili započinju žestoku kampanju, koja će ih vratiti u život… HDZ to ne može izdržati – oni nemaju građansku bazu, masovnu potporu uživaju jedino među desničarima koji nisu za Plenkovićevu politiku. Sve ih na okupu održava jedino činjenica što imaju vlast i raspolažu milijardama koje neproduktivno plasiraju preko svojih resora. To ne donosi razvoj, nego povećava klijentelističku ovisnost stranačkih ovisnika. Ministarstva koje upravljaju novcem za poljoprivredu, energetiku, obranu, uopće, državne tvrtke koje se smanjuju i jedna za drugom dolaze u neodrživu situaciju, mogu još neko kratko vrijeme gušiti unutarstranačku opoziciju vodstvu koje ne uživa autentičnu podršku autentičnih birača stranke, ali to rezultira nezadovoljstvom širokih slojeva, jer ljudi jasno osjećaju posljedice takve gospodarske politike.
Njih ne može impresionirati dva-tri posto rasta, kad posvuda vide klijentelizam, opću nekompetenciju državnog aparata i strahovitu pomamu za novcem, koji se istiskuje ovršnom i poreznom represijom svih onih koji se nisu uspjeli ugraditi u hipertrofiranu državu… No, ukaže li se i najmanja pukotina na toj piramidi, sve će se srušiti. Pobjeda stihije ono je na što se uvijek možeš okladiti u Hrvatskoj. Uostalom, prvi su euforični mjeseci i godine poslije prevrata uvijek na utjehu i veselje – promatraš kako padaju bivše veličine, kako marice dolaze po gubitnike koji cvile, uhvaćeni u nekim sitnim krađama, što odvlače pažnju od njihovih maestralnih korupcijskih pothvata… Možda je doista vrijeme da se ta ”elita” reciklira. Stagnacija je ipak nepodnošljiva. Konzervativac možeš biti jedino ondje gdje ima nešto što vrijedi konzervirati. Mi smo pak osuđeni na male revolucije.
