PIŠE: Saša Bižić
U ambijentu oštre polarizacije na političkoj sceni RS, sa etiketama vladajućeg bloka o „izdajnicima“ u opoziciji i parolama SZP-a o „kriminalcima“ na vlasti, čovjek bi pomislio da bar unutar ove dvije srukture vladaju harmonija i međusobno uvažavanje.
Ali, ne lezi, vraže, ništa od toga nije u opticaju. Relacije između stranaka koje čine „režim“ i „petu kolonu“ daleko su od idiličnih. Ukoliko se uzme mali predah od terminologije iz domena crne hronike – simptomatične za 2018. godinu u Srpskoj, čak i kada je riječ o povodima za partijska nadgornjavanja – odnose u ovdašnjim koalicijama najuvjerljivije dočaravaju izrazi iz sfere nestandardne erotike. Jer, za komunikaciju SNSD-a i DNS-a, godinama unatrag, teško je pronaći precizniju odrednicu od sadizma u prvom i mazohizma u drugom slučaju. Ako postoji dilema kakva je uloga socijalista u ovom trouglu, treba znati da neko, očito, mora da bude i voajer.
I opozicionari su skloni sličnom načinu funkcionisanja, s tim što kod njih u (ne)zasluženom kažnjavanju najčešće uživa najveći partner, SDS, dok je imaginarni bič obično u rukama čelnika Partije demokratskog progresa. PDP-u je ranije i NDP pravio društvo u tim igrama, ali se u aktuelnoj kampanji ispostavilo da ovom pokretu sada više odgovara da bude pandan SP-a u Savezu za pobjedu. Ipak, takvu namjeru nije baš jednostavno ostvariti, pa bi se, nakon serije malih, ali uočljivih pomaka, lako moglo desiti da stranka Dragana Čavića dobije status „donjeg“ u šemi prepoznatljivoj pod šifrom „dva protiv jednog“.
Od svih epizoda sa ovakvim predznakom, najviše pažnje odavno privlači saga sa SNSD-om i DNS-om u ključnim rolama. Nakon izbora 2014. Marko Pavić je požurio da izjavi da njegova stranka „ima legitimno pravo da predloži mandatara“. On se tada pozvao na predizborni dogovor da DNS podrži kandidate SNSD-a za funkcije predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH, a da, po okončanju izbora, prvi “tipuje” sljedeću važnu fotelju u RS.
– Mi smo izabrali premijersko mjesto. DNS sa ovim stavom ulazi u predstojeće razgovore o formiranju vlasti u RS – rekao je Pavić krajem oktobra te godine.
Međutim, „riječ je riječ“ samo na bilbordima DNS-a, ali ne i u stvarnosti, u šta se javnost RS mogla uvjeriti 18. decembra iste sezone, kada je Željka Cvijanović po drugi put izabrana za predsjednicu Vlade Srpske.
Pavić je tada skrušeno odustao od „nepokolebljivog garda“, a među 44 ruke za izbor SNSD-ove premijerke bili su i njegovi poslanici. Ipak, to je bilo tek zatišje pred nove bure. Za koje se, na kraju, ispostavilo da se odvijaju u čaši vode, mada je izjašnjavanje DNS-a protiv plana SNSD-a da se Rudnik Ljubija proda novom kupcu, u momentu kada se desilo, 18. maja 2017, djelovalo kao tektonsko pomjeranje u redovima vladajućeg bloka. Liderima SZP-a već je zastao dah pred mogućnošću raspada osovine DNS – SNSD. Što se, naravno, nije dogodilo, pošto nema tog vlastitog ili Dodikovog iskakanja iz koalicionog kolosijeka koje bi Paviću bilo dovoljan povod da razvrgne čudan način funkcionisanja saveza sa većim partnerom.
Poslije još jednog perioda blažene dosade, proljeće ove godine ponovo je bilo u znaku Pavićeve cjevčice zabodene u Dodikovu venu. Poučen iskustvom iz 2014, shvatio je da usmeni, „džentlmenski“ dogovori u vladajućoj koaliciji nemaju nikakvu težinu. Zato je izdejstvovao to da se, krajem marta 2018, sva međusobna obećanja stave na papir. Prije toga, priredio je oguglaloj publici još nekoliko sedmica prenemaganja, navodno zahtijevajući za DNS jednu od dvije kandidature – za predsjednika RS ili srpskog člana Predsjedništva BiH. Logično, ponovo se ispostavilo da se radi o najprovidnijoj mogućoj trgovini, pa se Dodik riješio ovog „kamena u cipeli“ pristajući na član 5 koalicionog sporazuma, koji u prvi mah ostavlja utisak čvrste garancije DNS-u da će dobiti mjesto u slučaju izborne pobjede.
– Budući da je usaglašeno da kandidati za predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH budu iz reda SNSD-a, stranke potpisnice ovog sporazuma su saglasne da za nosioce glavnih funkcija u institucijama RS – predsjednika NSRS, predsjednika Vlade RS i predsjedavajućeg Vijeća naroda RS, kao i u zajedničkim institucijama BiH – predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH ili predsjedavajućeg Doma naroda PS BiH, budu birani predloženi kandidati iz druge dvije stranke potpisnice ovog sporazuma u skladu s ostvarenim izbornim rezultatom – navodi se u famoznom članu 5.
Ako se ovaj paragraf pažljivo čita, jasno je postoji čitav niz mogućnosti za dvosmislena tumačenja, koja za SNSD nisu nikakva zakletva da će DNS-u dati baš funkciju premijera, a ne neki od pobrojanih „rezervnih položaja“. Da je tako, pokazalo se kad je Dodik provirio kroz ovu „rupu u zakonu“ vladajuće koalicije, te Paviću poručio da mu ne pada na pamet da, kao već samoproklamovani pobjednik na izborima, dijeli glavne pozicije sa partnerima.
– Ima nekih ljudi koji imaju ambicije da budu na čelu Vlade, ali, ako im se ne sviđa, neka potraže nekoga na drugoj strani. Znači, predsjednik Vlade biće kadar SNSD-a i već znam ko će to biti, ali nije lijepo da to sada kažem – izjavio je Dodik.
Vrlo brzo je dopunio ova razmišljanja, precizirajući da zna i ko neće biti premijer, uz aluziju na nezvaničnog kandidata DNS-a za tu funkciju Milana Radovića.
– Ima nekih među vama koji su se nešto raspištoljili, malo previše. Ima onih koji misle da je bilo samo dovoljno da uđu i da odjednom ne postoji ni Čubrilović, ne postoji niko, ne postoji ni Dodik. Sad su oni, kao, neki lideri… Pustite ove skorojeviće koji trče, pa nešto mobilni, ovo, ono, mreža, ajte. Nek oni to ganjaju za 10 godina, kad nas ne bude – poručio je Dodik u govoru pred članstvom DNS-a.
Reagujući na takav istup, Pavić je bio škrt na riječima. Uspio je tek da procijedi da i dalje vjeruje u član 5 koalicionog sporazuma.
– Mi sporazum poštujemo i mjesto premijera daće DNS – kazao je Pavić.
U narednim danima nastavio je da iznosi kontradiktorne ocjene Dodikove najave, pa je, s jedne strane, na posljednjem sastanku sa liderima SNSD-a i SP-a izrazio zadovoljstvo odnosima u koaliciji, a uporedo je pokazivao da se i on izvještio u aluzijama, posebno kada je pecnuo partnera tvrdnjom da, između ostalog, poslije izbora neće ulaziti u savez sa „onima koji su protiv konstitutivnosti Srba u FBiH“. A, koliko je poznato, u novijem periodu samo je SNSD imao takav slučaj u Hercegovačko-neretvanskom i još dva kantona, ne želeći da kvari odnose sa HDZ-om Dragana Čovića.
Nije problem što je Pavić sa takvim „prijetnjama“ upućenim Dodiku postao krajnje neuvjerljiv bilo kojem neutralnom posmatraču, pa čak i članstvu vlastite stranke, koje ne bi trebalo biti zatečeno ako poslije izbora, u slučaju pobjede bloka oko SNSD-a, vidi, recimo, Vladu Đajića na mjestu predsjednika Vlade, a sopstvenu stranku podijeljenu na nove opcije čiji će predvodnici biti Milan Radović i Nedeljko Čubrilović. Uz usamljenog Pavića, koji posmatra kako mu se puleni „diferenciraju“ na krila bliska SZP-u, sa Radovićem, te Dodiku, sa Čubrilovićem na čelu. Diskutabilno je samo to što ova farsa sa Pavićevim „kontriranjem“ po ko zna koji put prolazi u dijelu javnosti, sa dovoljno jakim želucem da svari to prenemaganje, za razliku od Đokićevih socijalista, koji se na iole ljutiti pogled iz SNSD-a sami posipaju pepelom, bez suvišnih uvoda kakvim je sklon dramski umjetnik u vrhu DNS-a.
Za to vrijeme, u SZP-u se polako zaboravlja dugogodišnja navika prve postave SDS-a da više nego ozbiljno tretira sve ultimatume iz PDP-a, bez obzira na konstantnu osjetnu razliku u glasovima koje dobijaju ove dvije stranke. U već zaboravljenoj fazi, kada su te partije bile zajedno u vlasti u RS, Vlada Srpske je formirana od nedvosmislenih PDP-ovaca koje je predvodio Dragan Mikerević, te „nestranačkih ličnosti“ sa podrškom SDS-a, tada još neomiljenog unutar stranog faktora u BiH. Posljednji eho ovakve rutine mogao se vidjeti prilikom formiranja posljednjeg saziva Savjeta ministara BiH, kada je PDP-u uspjelo ono što je malo kome pošlo za rukom u globalnoj istoriji parlamentarizma – da bez ijednog poslanika na nivou BiH dobije resor u Savjetu ministara, dok su SDS-u sa petočlanim poslaničkim klubom pripala dva ministarska mjesta.
Budući da je u odnosima SDS-a i PDP-a, očito, napravljen pun krug, sada su se obje opozicione stranke namršteno okrenule trećem partneru. Narogušenost je, po svemu sudeći, dvostrana, imajući u vidu dosadašnji tok kampanje, u kojoj se NDP, doduše, nije totalno distancirao od ostatka opozicionog bloka, ali je upadljivo da prilično solira. S tim da postoji izvjesna razlika u nastupu, jer je ranije Dragan Čavić slovio za najžešćeg govornika SZP-a, a sada daje najpomirljivije izjave, uključujući i posljednju, o mogućnosti o kojoj se naveliko paranoiše unutar vlasti – da Savez za pobjedu, zajedno sa „Pravdom za Davida“, 5. oktobra napravi rusvaj u Banjaluci.
– Građani ne treba da brinu, nikakve mi nemire niti predviđamo, niti planiramo – rekao je Čavić na skupu svoje stranke u banjalučkoj MZ Vrbanja, dodajući da „opoziciji ne pada na pamet da negira rezultate izbora”, te da je „uvjeren da će poslije izbora u Srpskoj biti promijenjena vlast“.
Dok je Čavić postao „golub“, ulogu „jastreba“ u proteklim mjesecima imao je potpredsjednik njegove partije Zdravko Krsmanović. Teoretičari zavjera bi u tome vjerovatno vidjeli dogovorenu podjelu, a trezveniji posmatrači bi registrovali Krsmanovićevo gotovo potpuno odsustvo iz aktuelne kampanje, te u tome naslutili tragove udaljavanja od Čavića. Ali, i od realnih tokova, pošto je upravo Krsmanović mjesecima najavljivao postizborno formiranje „trećeg bloka“ u RS, odnosno kombinaciju NDP – DNS, što je danas više nego ikada daleko od stvarnosti.
Međutim, od bilo čega što ima veze sa činjenicama trenutno je udaljena i skoro jedina tačka DNS-ovog predizbornog programa – njihova želja da dobiju tačno 107 500 glasova, pa to nije prepreka ovoj tezi da pronalazi svoju publiku. Ukoliko se ovakva uvrnuta računica ipak pokaže tačnom, biće definitivno jasno da su se kategorije sadizma i mazohizma izmjestile iz međustranačkih relacija u RS. I da političke „dobrovoljne davaoce krvi“, čiji se broj mjeri u stotinama hiljada, treba tražiti isključivo van partija, među običnim smrtnicima. Čiji su životi ipak vrlo neobični, jer nemaju nikakvu nelagodu dok ih stranački činovnici čekaju sa epruvetama, flašama i kanisterima za dragocjenu tečnost.
Nesuđena 82 hapšenja
Ma koliko to danas zvučalo nevjerovatno, najoštriji „klizeći start“ koalicionih partnera prema SNSD-u, doduše nesuđeni, nije planiran u DNS-u, već u Socijalističkoj partiji. I to u prvom premijerskom mandatu Milorada Dodika. Krajem devedesetih, dok su u SP-u još bili Igor Radojičić i Saša Čudić, u Brčkom je održana skupština ove stranke, čiji je veći dio bio zatvoren za medije. Autor ovih redova je, sticajem (ne)srećnih okolnosti, ipak uspio da se ušunja u salu, a tamo je imao šta da čuje.
Živko Radišić, tadašnji predsjednik stranke, zapamćen po ličnom poštenju, ali i ispraznim i dugačkim govorima, van dometa kamera i diktafona grmio je protiv političkih protivnika. U jednom momentu, počeo je da sipa optužbe i na račun mangupa u redovima sopstvene partije i koalicije. U fascinantnom, najkonkretnijem mogućem izlaganju, Radišić je poručio delegatima da najuži vrh SP-a od Dodika traži žestoki obračun sa korupcijom i kriminalom.
– Napravili smo spisak sa 82 osobe kojima je mjesto u zatvoru, a ministar Tihomir Gligorić je zadužen da sa ovim zahtjevom upozna Vladu RS i sprovede ga u djelo – rekao je Radišić.
Od tada je prošlo skoro 20 godina i ostalo je nerazjašnjeno ko se nalazio na „crnoj listi“ SP-a. Međutim, poznato je koliko je ljudi iz te „evidencije“ završilo iza rešetaka. Nijedan.
(srpskacafe.com)
