PIŠE: Nedžad Latić
Znam da će se svi oni koji nisu spavali poslije rezultata izbora teško davranisati i otarasiti brige. Još teže će naći sagovornika s kojim bi podijelili svoju brigu i naišli na razumijevanja za svoj hal. Zašto? Zato što je pobijedilo iracionalno u ljudima i tu zdrav razum ne pomaže. Sav šidet koji je SDA iskazao tokom kampanje, a posebno nakon proglašenja pobjede, od vatrometa i tekbira do truba iz automobila u ponoćne sahate kroz grad, najbolji je pokazatelj količine iracionalnog u ljudima, kojeg su ispoljili. Za takve bi bilo dozvoljeno biti i zlurad, ali od njihovog šideta neće samo njih zaboljeti glava. Dugo će im trebati da se otrijezne iz mahmurluka, svakako duže nego onima nasikiranim da se oslobode brige, pa i tuge.
Ne volim se pozivati na velike umove, ali pošto u ovakvim prilikama i sam tražim utjehu kod takvih, podijelio bih jedno Sokratovo stajalište sa čitaocima. Koliko se sjećam, Sokrat je u jednom svom političkom traktatu problematizirao tiraniju na način da je raspravljao sa svojim studentima o tome šta čovjeka čini sretnim. Opće je stajalište da ljude čini sretnim zdravlje, ljepota i bogatstvo. Međutim, Sokrat smatra da je sretan čovjek samo onaj ko u sebi uspije razviti osjećaj za pravdu. Nasuprot njemu, nesretan je čovjek koji čini nasilje prema ljudima i čitav život provede misleći na svoj zločin. Ovo stajalište je vrlo kompatibilno sa islamskim stajalištem sadržanim u ajetu kojeg svakog petka imami uče na hutbama. U njemu su sadržane tri naredbe i tri zabrane za vjernike. Prva naredba je biti pravedan, a posljednja zabrana činiti zulum.
Odsustvo ove svijesti kod ljudi omogućava im da sreću traže u drugim blagodatima života. Velika većina birača je, kako su to već uočili neki analitičari, podlegla strahu od gubitka mnogih životnih blagodati, pa čak i države. Jednostavno su političari svoje strahove od gubitka moći, vlasti i slasti prenijeli na narod(e) i njihove strahove od mogućeg rata. Tako su napravili podvalu da zaborave na korupciju i druge oblike devijantne vlasti, zbog koje su u narodu izazivali revolt i bunt.
Od toga paradoksa mogući su još paradoksalniji zaključci nakon razumijevanja rezultata izbora, a to je zaključak da su gubitnici možda moralni pobjednici, a spasioci države i naroda njihovi grobari.
Ovakav zaključak bi se malo ko usudio javno iznijeti, a da mu obrazloženje na tukne na teoriju zavjere.
Prvo, bez teorije zavjere i straha, koju je javno priznao Bakir Izetbegović, rekavši da je na djelu specijalni rat i zavjera protiv Bošnjaka, nema ni populizma. Istim političkim trikom se poslužio i Željko Komšić, jasno imenujući Dragana Čovića i Milorada Dodika da im je cilj da ulaskom u Predsjedništvo BiH unište ovu instituciju kao simbol, pa i posljednje uporište državnosti BiH.
Nema zbora da su Čović i Dodik svojim secesionističkim politikama i ignorantskim odnosom spram države već dugi niz godina radili na tome da iziritiraju Bošnjake i izmanipuliraju da reagiraju upravo ovako kako su reagirali.
Dva čovjeka nisu pristala, svjesno ili ne, na ovu manipulaciju i stoga se mogu smatrati gubitnicima ovih izbora. Prvi je svakako Fahrudin Radončić, koji je zbog svoje zadrške prema ovakvoj satanizaciji legalnih lidera drugih naroda, pa i koketiranju sa Čovićem, dozvolio sebi da bude razapet na križ od strane bošnjačkih nacionalista, kao i lijevih populista, sa kojeg se nije uspio blagovremeno skinuti.
Drugi je reis-ul-ulema Husein ef. Kavazović, koji je javno rekao kako nije dobro da Bošnjaci biraju predsjednika, mislio je na Komšića, drugim narodima, mislio je na Hrvate.
Za reisa Kavazovića se mirne duše može reći da je zbog ove izjave moralni pobjednik ovih izbora, jer je sa sebe skinuo svaku odgovornost za sve reperkusije koje će neminovno izazvati Komšićeva pobjeda. A sudeći prema staloženosti koju je ispoljio Radončić na pres konferenciji nakon lošeg zbira rezultata po njega, ni on ni trunke ne žali zbog toga što neće biti član Predsjedništva BiH, iako su mu ankete davale velike izglede. Čak se može reći da je on toga već bio svjestan usred kampanje i da je stoga kampanju priveo vrlo ležerno. On će se sigurno opravdano žaliti na izborni inženjering, ali s obzirom na totalnu devalvaciju kredibiliteta CIK-a, krajnji ishod će biti „ujeo vuk magarca“.
Ako se samo ovlaš osvrnemo na kampanje opozicionih lidera i stranaka, uopće nije teško uočiti kako je Radončić izgubio samo stoga što se ponašao kao stvarni oponent režimu i njegovoj vrhuški, dok su svi drugi, manje više, simulirali oponente. Preko usta Komšića i Bećirovića, na primjer, nije prešlo ime Bakira Izetbegovića ili SDA. Tek je nešto Nermin Nikšić, kao lider SDP-a, čikao Izetbegovića na TV duel, do kojeg, naravno, nije došlo. Sav svoj arsenal optužbi sručili su na srpske i hrvatske lidere, kako u BiH, tako i iz susjednih država. I to je sve. A zauzvrat, osim pregršt deskriptivnih opaski, ni lideri SDA nisu ružili opoziciju. Tako da su vektor svoje mržnje mogli nesmetano i nesmiljeno iskaljivati prema Radončiću, svjesni da po zakonu statike takav pritisak neće moći izdržati. I, kao što rezultati kažu, uspjeli su.
Iznad svega, Bakir Izetbegović je uspio utemeljiti bošnjačke nacionalne standarde, kriterije i vrijednosti. Iako je to notorni fašizam, osporio je da Bošnjak koji je rođen u Sandžaku i koji svoju vjeru ne ispovijeda javno u džamiji može biti bošnjački član. Niko od vajne opozicije, posebno su šutjeli vajni novinari rođeni u Sandžaku, nije reagirao na ovaj fašistički progon po osnovu porijekla i vjerskog uvjerenja. Da paradoks bude potpun, nema razlike u Čovićevom sporenju Komšića i Izetebegovićevom sporenju Radončića. Učinak će biti da nikad niko više iz Sandžaka neće moći ostvariti političku karijeru u Sarajevu, osim kroz SDA.
Ova Izetbegovićeva politika pokazuje da je stranački program SDA u stvari nacionalni program Bošnjaka i da je on kao lider SDA, stoga, veći autoritet za Bošnjake od reisa Kavazovića, na isti način kako je to bio Alija Izetbegović u odnosu na Mustafu Cerića. Zato bi, na primjer, vehabije za Bakira i život dale, dok su smrtno ljuti na reisa Kavazovića i zato mu prijete smrću.
I kad ne bih spekulirao da su Bošnjaci izabrali i Milorada Dodika, na način da su bojkotirali Mladena Ivanića koji je pobijedio Bakira Izetbegovića u „natezanju konopca“ oko revizije tužbe protiv Srbije, mogao bi se steći dojam da su Bošnjaci svojim glasovima, manje – više, odredili sve moguće pobjednike, odnosno gubitnike. Izetbegović bi se opet mogao ponašati kao dirigent u formiranju vlasti, “s ovim hoću, s ovim neću“, kao i na prošlim izborima.
A neće moći, sigurno. Osim što je to njegova politička fatamorgana, to je za Bošnjake, Bog zna najbolje, klopka. Ako je klopka, a ja je zaista vidim takvom, onda to nije izrežirano ni u Komšićevoj ni u Izetbegovićevoj glavi. I zato su moje zebnje veće, jer mi sumnje idu na međunarodne faktore. Zašto bi samo Vladimir Putin i Recep Tayip Erdogan imali svoje pulene u BiH, na primjer? Zar zapadne diplomate ne mogu i ne žele imati bar svoje favorite, ako ne igrače-poslušnike, poput Dodika i Izetbegovića? Zar su baš sve informacije, na primjer, o miješanju engleske i američke ambasade u izbore u RS fake news, samo zato što su ih saopćili srpski lideri Vučić i Dodik? Zar bi baš CIK mogao raditi tako volšebno i žmiriti na brutalan inženjering pred nosom tih zapadnih diplomata, da im baš oni uvijek ne progledaju kroz prste i zažmire na njihove čak i kriminalne malverzacije?!
Ako naivni Bošnjaci vjeruju da će baš te indolentne diplomate moći izvršiti ikakav pritisak na Čovića, grdno se varaju. Nema te hrvatske instance u BiH i u Hrvatskoj, od crkve do svih političkih subjekata, koja neće stati uz Čovića u ovoj situaciji.
Navikli smo na krize pri formiranju vlasti, ali ovo nije kriza te vrste. Ovo je ustavna kriza koju je Čović želio isprovocirati. Ne mogu se razdvojiti metali iz rude bez visokih temperatura, zar ne?! Čović će sigurno insistirati na raspakiranju Washingtonskog sporazuma i težiti novim pregovaračkim seansama i to isključivo sa Bakirom Izetbegovićem, jer zna da bi samo njegov potpis zbog prezimena bio „vodeni žig“ na eventualnom sporazumu između Bošnjaka i Hrvata. Ignorirat će opoziciju kao nevjerodostojne predstavnike Bošnjaka. Tek nekim dogovorom uspostavila bi se nova-stara koalicija HDZ – SDA. Opozicija, bez obzira na relativno dobar rezultat, tako je “došla do vode, a ovisit će o Izetebgoviću i Čoviću ko će se napiti”. To bi bila treća Bosna – nakon Titove komunističke, Alijine nacionalističke, nastupila bi Bakirova federalističko-islamistička.
Zato mislim da je Komšić doveo Bosnu pred vrata pakla, a Bakir sigurno vodi Bošnjake u nestanak. Očekujte stampedo mladih Bošnjaka prema Evropi! Tako se neće imati ko zapošljavati, pa čak ni klanjati u džamijama. Osim vehabija koje će postati Bakirovi Spartanci u novoj Bosni koja će veoma sličiti Čečeniji!
(The Bosnia Times)
