PIŠE: Saša Bižić
Opozicioni kandidat dolazi na skup vladajuće stranke sa kamenom u džepu. Međutim, predsjednik Republike nema razumijevanja za satirične sklonosti omladinca, koji je planirao da mu se naruga tako što će imitirati postavljanje temeljca. Junioru izbija iz ruke telefon, pa je za buduća pokoljenja ovjekovječen tek početak performansa, a u nastaloj gužvi slabija strana dobija i nekoliko ćuški.
Politički angažovani teatar iz regiona, sa potpisom Kokana Mladenovića ili Olivera Frljića? Dinamična borba za poziciju nasljednika Roberta Mugabea u Zimbabveu, nakon dobrovoljne odluke časnog starine da se malo skloni u stranu i uživa sa suprugom u ostatku života? Novi susret prvog čovjeka SAD Donalda Trampa i crnogorskog premijera Duška Markovića? Ništa od svega toga, već jedna od svježijih epizoda predizborne kampanje u RS, sa Draškom Stanivukovićem i Miloradom Dodikom u glavnim ulogama i Čelincem kao mjestom radnje.
Kontroverze ove situacije samim akterima i oguglaloj publici nisu bile zanimljive duže od 24 časa. To je nedovoljan vremenski period da se bilo ko zapita – postoji li danas, bilo gdje u svijetu, zemlja čija se vodeća persona lično fizički obračunava sa neistomišljenicima, bez obzira na intenzitet kontakta? U mozaik ovdašnjih verzija iskustava iz latinoameričkih banana-država sasvim solidno se uklopilo i držanje druge strane, koja će čak i među sopstvenim poklonicima teško pronaći entuzijaste spremne da potvrde da im je dramatično javljanje njihovog predstavnika s lica mjesta djelovalo naročito uvjerljivo i potpuno spontano.
Zagovornicima teze da je u žaru borbe u kampanji sve dopušteno nije teško da čitav incident označe kao prolaznu okolnost. Međutim, znatno duži rok trajanja ima zapažanje da gotovo sva krupnija dešavanja u dosadašnjem toku predizbornog nadmetanja u RS uopšte ne pripadaju klasičnoj stranačkoj hronici, već se bez dileme mogu svrstati u domen notorne crne hronike.
Mada, takav utisak neće steći bilo koji konzument aktuelnih poruka, bar formalno, vodećeg autoriteta za tu oblast, ministra unutrašnjih poslova Dragana Lukača. Jer, iz njegovih zapažanja, posmatrač bez prethodnog uvida u temu o kojoj je riječ pomislio bi tek da su na dnevnom redu isključivo pitanja za koja na Zapadu, odnosno engleskom govornom području, postoji zbirni naziv – trivi(j)a.
– Danas možemo da vidimo da sve ide nabolje, da Vlada nikome nije ostala dužna, redovno servisiramo svoje obaveze, plate i penzije se povećavaju, tako da je to propala priča na kojoj ne mogu da afirmišu svoju predizbornu platfromu za kampanju, kako su bili planirali – ocijenio je ministar.
I to ne šef resora rada u kabinetu Željke Cvijanović, već prvi čovjek policije, koji se toliko uživio u ostrašćenom strančarenju, da je potpuno zaboravio šta mu je uopšte nadležnost. Ustvari, amnezija nije baš totalna, budući da se u lucidnim intervalima sjeti nacrta zakona o javnom redu i miru koji, nakon protesta prije par godina, nikada nije ni usvojen. A podrazumijevao je, maltene, da svako okupljanje više od pet ljudi u RS postane sumnjivo. Govoreći o opoziciji u Srpskoj i „Pravdi za Davida“, ministar je očito na mala vrata progurao nesuđeni zakon.
– Na bilo koji, pa makar i početni znak “dešavanja ulice” ili nasilja, policija će reagovati i provesti zakonom predviđene mjere, takva lica uhapsiti i procesuirati. Ne preporučujem nikome da tako nešto pokuša, jer to može da dovede samo do neželjenih problema za sve nas u RS, kojoj to apsolutno nije potrebno – naglasio je Lukač u proteklim danima.
Budući da je za ovu vrstu ljubavi potrebno dvoje, tu je i tradicionalno mazohistički raspoložena opozicija, konstantno željna novih poraza, a kako se može vidjeti u septembru 2018, čak i batina.
– Dragi predsjedniče, došao sam ispred palate da me još jednom udarite, jer se na slici koja je juče snimljena u Čelincu vidi kako me udarate. Ništa slagao nisam i nikada nikoga udario nisam. Ja sam Gavrilo Princip, a mladi ljudi koji su bili sa mnom su mi pomagači i oni nikada nisu počinili prekršaj – rekao je Draško Stanivuković dan nakon famoznog slučaja, ne objašnjavajući, doduše, kakvu vezu ima čovjek koji je ispalio hice na Franca Ferdinanda sa čitavom situacijom.
Za to vrijeme, matica Srbija, koja je odavno izgustirala „komade s pucanjem i pjevanjem“, s kakvim se RS tek suočava, ide korak dalje. U centru pažnje javnosti je „životni projekat“ Željka Mitrovića, poznat kao „Zadruga 2“. U takvoj konkurenciji, nikakvu šansu nemaju ni politička nadgornjavanja u vezi s planovima Aleksandra Vučića za Kosovo, a ni leševi, bilo da su posljedica mafijaških obračuna ili individualnog ludila. U takvoj situaciji, sve manjem broju građana koji još nisu dio „hipnotisane gomile“ konzumenata Mitrovićevog rijalitija preostaje tek da posegnu za radikalnim metodama, poput izvjesnih „Čuvara Srbije“ koji za predstojeći 6. oktobar najavljuju žestoke proteste ispred TV Pink. A onima koji pokušavaju da u „zadrugarskom“ ludilu pronađu bilo kakav sistem preostaje tek dilema – šta je, u tom kontekstu, tragi(komi)čnije, pisana ili izgovorena riječ?
– Ukoliko su tabloidi tvorci medijske slike u Srbiji, onda smo svi skupa dovedeni u veoma nezavidan položaj. Zamislite zemlju u kojoj će vrhunski moralni arbitri biti tabloidi, a TV-programi će se samo truditi da iste priče ekranizuju. Jedno od pravila žute štampe je ta vizura “iz ugla običnog čovjeka”, koja je vještačka. Taj “obični čovjek” je u stvari ekipa za linč – smatra Dragan Ilić, dugogodišnji voditelj, ali i analitičar televizijskih programa i diplomirani psiholog.
On smatra da je televizija medij koji „djeluje najlicemjernije kada se bavi etikom“.
– Televiziji je potreban spektakl, a ne razum, pa sam zato uvijek skeptičan kada se najavljuje “otvoreno o” ili “analiza svih aspekata” ili “fenomenološki pristup”. Iza svih kvazipolemika, ili stoji naivna ideja da će se promijeniti stav gledalaca, naročito politička orijentacija, ili loše prikriveni materijalni interesi – čitaj, lova, bato – zaključuje Ilić.
Bez obzira na ove nijanse, Srpska i Srbija su ipak sačuvale jednu poveznicu. Ironijom sudbine, dvije boje o kojima je riječ u ovom osvrtu ne isključuju se međusobno, jer je Austrougarska, arhineprijatelj Srba na Balkanu iz vremena dok je postojala, u tom istorijskom periodu kolokvijalno nazivana „crno-žutom monarhijom“. Osim te odrednice, u opticaju su bile i sintagme „dvojna“ ili „K und K“, odnosno „carska i kraljevska monarhija“. Svaka sličnost sa današnjim prostorom RS i Srbije i dvojicom neprikosnovenih vladara, „kraljem“ u Banjaluci i „carem“ u Beogradu, više je nego slučajna.
Na taj način, ispostavilo se da crni i žuti tragovi, koji trenutno ostaju iza ovih struktura, mnogo više objedinjuju srpski prostor sa dvije obale Drine od bilo kakvih „specijalnih veza“ klasičnog političkog, ekonomskog ili kulturnog karaktera. Zajedničko im je i to da traju bez ikakvih posljedica i kazni, bilo da se radi o crnilu u RS ili žutilu u Srbiji. Tako je to kad se zaborave tradicionalne sankcije sa nacionalnog terena, poput onih iz Dušanovog zakonika, koje opisuju šta će se desiti „vlastelinčićima“ ako se okrenu kriminalu. A pri tome se ne prihvati ni običajno pravo iz američke „kolijevke demokratije“, bar u fahu koji je podrazumijevao da nepočinstva ne mogu proći, ako ništa drugo, bez vaspitnog „umakanja“ aktera u katran i perje.
(srpskacafe.com)
