PIŠE: Nedžad Latić
Ne znam sa kojom pošasti društva bih usporedio intelektualni pad nacije koji je evidentan na svakom polju sa dolaskom Bakira Izetbegovića na vlast. Neki intelektualci posljedice takvih intelektualnih padova nacije ocjenjuju pogubnijim po naciju od vojnih udara i vojničkih čizama okupatora.
Taj intelektualni pad kod Bošnjaka započeo je prije dolaska B. Izetbegovića na čelo vladajuće Stranke demokratske akcije (SDA), ali je s njim nastupila opća društvena dekadenca i za sada nema izgleda da će se nešto promijeniti na bolje.
Stoga kad neko kaže, makar to bio i novinar kome politička analitika nije baš bolja strana novinarstva, da je samo od SDA u politici gore ono što je „otpalo“ od te stranke, amnestira politiku Bakira Izetbegovića koja je rezultirala ovim intelektualnim padom nacije. Iako je ova izjava bila spin da bi se anatemizirala politika Dine Konakovića, lidera stranke Narod i pravda, ovo imponira samom Izetbegoviću iz više razloga.
Ovakav spin bilo bio ubjedljivije izreći i uputiti onima koji su napustili ljevicu, posebno onima koji su se odmetnuli od SDP-a, poput Zlatka Lagumdžije, Ive Komšića i Mire Lazovića. Oni su, osim političkog doživjeli i moralni sunovrat prešavši na stranu desnice. Kao takvi doživjeli su debakl sa formiranjem nekakvog novog Socijaldemokratskog pokreta (SDP) koji se ugasio i prije nego su se uspjeli dogovoriti ko (ne)će biti novi lider pokreta.
Imaju još dvojica odmetnika od SDP-a, Edin Delić iz Lukavca i Enver Bijedić iz Tuzle. Oni su bili čak konkretniji od svojih bivših partijskih šefova Lagumdžije i Komšića jer su uspjeli osnovati svoju stranku Socijaldemokrati BiH i dogovoriti se da jedan od njih bude lider.
Za razliku od „crvenih otpadnika“, „zeleni otpadnici“ su politički opstali, a neki su uspjeli postati politički subjekti i nezaobilazni politički faktori. Načelnici općina Visoko i Zenica, Amra Babić i Fuad Kasumović, vode veoma žilavu bitku sa SDA na svom terenu. Mirsad Kukić Kukan u Tuzli, predsjednik PDA, nije uspio ući u kantonalnu vladu, ali nije ni satjeran u ćošak. Relativno dobar rezultat njegove stranke na izborima nije kapitaliziran zbog njegovog saveza sa Fahrudinom Radončićem koji ga je bukvalno ostavio na cjedilu. Zato je Kukiću njegova stranka postala dvosjekli mač i stoga je za očekivati da će morati samostalno izaći na lokalne izbore.
A-SDA je najrespektabilniji politički faktor koji je stasao iz SDA-ovog „otpada“. Ova stranka je preuzela kormilo u Bihaćkoj Krajini otjeravši SDA u opoziciju. Kako grdno griješi Željko Komšić kad lupeta da je A-SDA gora od SDA?! To je više grehota nego sramota reći ako se usporedi Nermin Ogrešević, predsjednik A-SDA, sa Asimom Kamberom, SDA-ovim harambašom za Krajinu!
Sve su ovo pokazatelji kako je bolje koalirati i s „crnim đavolom“, nego sa „zelenim labudom“ jer u koaliciji sa SDA nikad niko nije politički profitirao. Naprotiv, svi su pretrpjeli štetu, a za neke lidere i stranke koaliranje sa SDA je rezultiralo gašenjem stranaka i krajem političkih karijera njihovih lidera. Zar priča o Harisu Silajdžiću nije prvorazredan politički horor?! Zbog toga bi se danas mnogi kladili da takva sudbina čeka Željka Komšića i Fahrudina Radončića. Obojica će odslužiti svoje sadašnje mandate, a stranke će im se do tada potpuno ugasiti, jer je narod toliko kivan na njih što su pristali na ucjenu Bakira Izetbegovića da sruše kantonalnu vladu u Sarajevu. Iako se nazire kompromisni kraj sarajevske političke sage, ostat će politička ljaga na liderima Izetbegoviću, Radončiću i Komšiću koju neće moći saprati.
Samo je na prvi pogled ovo bila bezazlena igra u kojoj novoformirana skupštinska većina smjenjuje vlast manjine. Ali, ako se imalo u vidu da SDA nije izgubila vlast u Sarajevu, onda ova priča ima sasvim druge konotacije. SDA je, na primjer, izgubila na lokalnim izborima nekoliko gradova u provinciji: Veliku Kladušu, Srebrenicu, Žepu, Stolac itd. Nije primijećeno da je SDA uložila ikakve napore da se tamo nametne i pokuša povratiti izgubljene pozicije. Ruku na srce, u posljednje vrijeme se nešto radi oko Srebrenice. Ali, ako se u Sarajevu daje toliki novac hohštaplerima i klošarima poput Radončićevog imenjaka Pecikoze, da bi prebjegao na njihovu stranu, zar se tako nešto nije moglo raditi u Velikoj Kladuši?! Koliko se narodu gura „dva prsta u usta“ kad im se spomene Pecikoza, toliko bi bio oduševljen takvim potezima u Velikoj Kladuši, bez obzira što je sva ta(kva) politika kriminogena i zaslužuje da se tužilaštvo i policija ozbiljno pozabavi akterima ovakvih priča, posebno u Sarajevu i Tuzli.
I iz svega ovoga Nermin Nikšić, izgleda, nije izvukao pouku, jer, kako sam informiran, pristaje na truhli kompromis u „prevazilaženju krize u KS“. Ako bude prihvatio ponudu Bakira Izetbegovića, da mu „ne dira suprugu Sebiju“, a da on njemu neće „dirati Edina Fortu“, izgubit će na ćupriji ono što je bio zaradio na mostu, kad je odbio koalirati sa SDA!
Ako bacimo samo jedan pogled na odnose među političkim subjektima na prostoru gdje obitavaju Bošnjaci, uočit ćemo da su oni uvjetovani politikom Bakira Izetbegovića, kao lidera SDA. Nije to klasični odnos opozicije i režima. Personalni odnosi su nezdravi i zatrovani nepovjerenjem, dok su odnosi među političkim subjektima i strankama opterećeni ucjenama, prijetnjama i otvorenim sukobima. Koliko god na pres-konferencijama komunikacija između koalicionih partnera Izetbegovića, Komšića i Radončića izgledala uljuđena i normalna, njihovi personalni odnosi su također nezdravi. Nema simpatije, niti prijateljstva među njima. I što je još gore, ništa bolja atmosfera nije ni unutar same SDA gdje se biju razni frontovi, kako personalni tako i između grupacija i frakcija. Glavni generator krize međuljudskih odnosa unutar SDA je Sebija Izetbegović koju mnogi preziru, ali je se još više boje. Sve je ovo rezultat tog intelektualnog pada nacije koji se desio sa dolaskom Bakira Izetbegovića na poziciju nacionalnog bošnjačkog lidera!
(The Bosnia Times)
