PIŠE: Ante Tomić
Nezavisni za Hrvatsku, stranka Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, prdnula je u rosu. Esih je ostala u stranci, a Hasanbegović, Tomislav Jonjić i Ana Lederer otišli i, ako je vjerovati portalima, ovih dana osnivaju novu. Kruži glas da će se zvati Narod i sloboda. Gospođa Milka, koja vodi Registar političkih stranaka Republike Hrvatske, svakako je morala biti zatečena kad se njih troje jednog jutra pojavilo u sobi 207 u Ministarstvu uprave.
“Nova stranka? Opet?!”, viknula je razrogačeno ih gledajući. “Pa nema pola godine da ste bili ovdje! Oprostite, šta vi radite s tolikim strankama? Da možda ne švercate s njima, a? Preprodajete političke stranke na Njuškalu?”
“Nismo, gospođo”, odgovorio je Jonjić rumeneći od nelagode.
“Razišli smo se”, dodao je Hasanbegović šapatom, piljeći u vrhove svojih žutih cipela.
“Ne mogu vjerovat”, rekla je službenica. “Sedamdeset godina je Komunistička partija trajala. Sedamdeset godina peri-deri, a vi desničari kao curice, stalno se svađate. Učiteljice! Učiteljice, Bruna mi je uzela šiljilo!”, dodala je Milka podrugljivo, tankim dječjim glasićem, a onda pružila ruku i zapovjedila: “Daj ovamo!”
Ana Lederer poslušno joj je pružila kartonske korice s dokumentima za registraciju stranke, a službenica je jedva suspregnula smijeh kad je vidjela ime na vrhu.
“Narod i sloboda? Zbilja?” upitala je. “A nije vam palo na pamet da vam se stranka zove, šta ja znam, Šok i nevjerica? Ili Spa i wellness? Ili Ludo i nezaboravno? Ili Omlet iznenađenja? Ili Manistra usuvo?”
Nezgodno je ako često osnivate stranke da u jednom trenutku više ne znate kako bi se više zvali. Čini vam se kao da su sva dobra imena upotrijebljena. Osim toga, nakon nekog vremena jednostavno se prestanete truditi smisliti nešto dosjetljivo, zvučno i snažno, satima razbijati glavu nad papirom, prekrižiti stotinu loših prijedloga prije nego vam dođe onaj sto prvi, zasljepljujuće genijalan, koji će vas ošinuti kao munja.
Čemu trud ako vas je iskustvo naučilo da to neće dulje potrajati? Nezavisni za Hrvatsku moglo bi biti takvo nekakvo bezvezno, ofrlje ime za stranku o kojemu su Esih i Hasanbegović razmišljali ravno petnaest sekundi znajući da će najkasnije do idućeg proljeća svatko poći svojim putem.
Pa ni Narod i sloboda ne obećava mnogo. Zaključujem li po imenu stranke, rekao bih da ni Hasanbegović, Jonjić i Lederer ozbiljno ne vjeruju u zajedničku budućnost. Zvuči kao da su osnivači stranke zatvorenih očiju, nasumično otvorili rječnik i spustili prst na stranicu. Narod i sloboda, napokon, može biti bilo kakva stranka, socijalistička, komunistička, liberalna, nacionalistička, fašistička…
Svi su se živi, i Lenjin i Hitler i Churchill i Allende i Pinochet, jednako zaklinjali u narod i slobodu. Narod i sloboda znači sve i ne znači ništa.
Ali, kao što sam rekao, teško je smisliti ime desničarske stranke. Nakon silnih svađa i raskola među domoljubima, sva dobra imena odavno su upotrijebljena. Sve već postoji, nema tko ovdje nije osnovao nekakvu čistu, autonomnu, nezavisnu ili nekakvu četvrtu pravašku ili pseudopravašku stranku.
Jedno je vrijeme to bila velika moda. Muškarci bi odveli dijete na strani jezik, ili ženu u frizera, ili auto u automehaničara, pa bi usput, čisto da ubiju vrijeme, skoknuli do Ministarstva uprave da registriraju političku organizaciju nadahnutu izvornim starčevićanstvom.
Čak sam i ja razmišljao napraviti jednu. Premda nisam pravaš, kontao sam, tko zna šta život nosi. Ako se jednoga dana, ne dao bog, razočaram u Dragana Markovinu, valjalo bi imati nešto u pričuvi. Neka stoji, što kažu, ne pita mi jesti.
Napokon, ako je i ne upotrijebim, uvijek mogu staviti oglas: pravašku stranku, potpuno novu, u originalnom pakiranju, dajem po pristupačnoj cijeni ozbiljnom gospodinu. Nazvati iza sedamnaest sati, diskrecija zajamčena.
(Slobodna Dalmacija)
