PIŠE: Nino Raspudić
U osvrtima na “buran” dan u Saboru nitko kao objašnjenje agresivnih reakcija premijera i ministra obrane nije spomenuo jugovinu, pri čemu ne mislim na naslijeđe bivše države, već na temperaturu od 13°C uz zračna strujanja s juga, što je neuobičajeno vrijeme za Zagreb u siječnju. Burne reakcije se, naime, u pravilu ne događaju za bure, već za juga, a 16. 1. smo se još jednom mogli uvjeriti u mudrost starih Dubrovčana koji za takvog vremena nisu vijećali niti donosili važne odluke. Unatoč zgražanju dežurnih moralista, nije se tog dana u sabornici dogodilo ništa što se ne viđa u parlamentima nekih drugih država, koji su svjedočili i gorim epizodama, ne samo u Ukrajini ili Japanu, već i u Italiji i Britaniji, primjerice.
O atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini da i ne govorimo. Kad je sredinom devedesetih tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez ustvrdio da je Sabor “kokošinjac”, to je izazivalo silno zgražanje – kako je mogao uvrijediti “visoki dom”, koji je nedavno postao državni parlament!?
Danas, nakon svega što se zadnjih godina događalo u Saboru takvo zgražanje se doima licemjernim – zašto bi ostali uglađeni maniri u sazivu sabora koji sadržajno sve više nalikuje na križanca pijace i političkog kupleraja? Povijest “neverbalne komunikacije” u našem Saboru je prilično siromašna. Pamti se slavni “vritnjak” kada je pravaš Josip Gržanić 5. listopada 1885. izlazak Khuena Héderváryja iz Sabora potpomognuo mid-kickom u stražnjicu mrskog bana. Nakon toga je, s još dvojicom zastupnika utamničen. Zanimljive su bile naknadne interpretacije jer je vlast tvrdila da simbolički udarac nije zadan kako bi sačuvao Khuenovu čast, međutim, na saslušanju u istražnom zatvoru, dr Grga Tuškan dao je legendarnu zaključnu interpretaciju: “Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.”
Godine 1990. je za saborskom govornicom zastupnik Srpske demokratske stranke Radoslav Tanjga novu vlast izabranu na prvim slobodnim višestranačkim izborima nazvao “ustašoidnim režimom”, što od Vučićevih emisara poput Miodraga Linte usred Zagreba slušamo i danas, pa ga je Ivan Bobetko gađao torbom. I promašio. Jedini fizički okršaj u samoj sabornici zbio se 2001. kad je Ljubo Ćesić Rojs svojim prstom ostvario izvjesni kontakt s nosom zastupnika IDS-a Dine Debeljuha. Ćesić je kasnije tvrdio da ga je samo dodirnuo, no Debeljuh se jadao da je bilo bolno. Otada se, osim nekoliko seksističkih verbalnih ispada i već zamornih iznošenja zastupnika Pernara, u sabornici nije događalo ništa izvan uobičajenog bontona.
A onda je osvanula južna srijeda. Započelo je neukusnim, apsolutno “neistanbulskim” obraćanjem premijera Plenkovića zastupnici Bruni Esih. Na legitimno pitanje o tome kani li ubrzo kunu zamijeniti eurom i tko ga je za to ovlastio, Plenković joj je bahato odgovorio: “Vrlo je važno da i Vi kao zastupnica u Hrvatskom saboru, koja je valjda učila cijelo jutro da postavi ovo pitanje i nije došla na intoniranje himne, dobro proučite preuzete obveze”. Tu izjavu na liniji najgorih saborskih seksističkih vrijeđanja na najbolji način osudila je na društvenim mrežama zastupnica Glasovac: “Ne slažem se s kolegicom Brunom Esih u brojnim političkim stavovima, ali način na koji premijer komunicira u odgovoru na njezino pitanje je dno komunikacijskog, šovinističkog i ljudskog dna.” Pri tome je Plenković ponovio staro “spuštanje” B. Esih da je ušla u Sabor na listi HDZ-a, prešutjevši pri tome činjenicu da je ušla kao nestranačka osoba s 11. mjesta u prvoj izbornoj jedinici zahvaljujući isključivo 10.500 preferencijalnih glasova, dok ih je predsjednik Sabora Jandroković, primjerice, dobio 808, dakle trinaest puta manje.
U nastavku aktualnog prijepodneva na meti kritika zbog propale kupovine zrakoplova našao se ministar obrane Damir Krstičević. Izvođeni su pri tom i “urnebesni” štosevi iz SDP-ovog humorističnog arsenala poput Marasovog bacanja papirnatog aviona. Kad je zastupnik Franko Vidović rekao Krstičeviću: “Možete preko javne nabave nabaviti ovakve avione kakve je nabavio moj kolega Maras”, i krenuo prema njemu s dvije makete zrakoplova, ministar obrane je zgrabio kutiju i ljutito je tresnuo o pod viknuvši: “Goni se i ti i ovo”.
I zabio time sam sebi fatalan politički autogol. Machiavelli poučava kako u dobro uređenoj državi nikada nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju. Krstičevićeve ratne zasluge su tolike da ih ništa što učinio kasnije ne može potamniti, i ostaju mu vječno, ali s druge strane, one ne mogu niti trebaju pokrivati pogreške koje učini u drugim domenama, sada kao ministar i političar. Pokazalo se da se nije u stanju nositi s pritiskom ni na razini plitkog oporbenog performansa. No iznenađenju tu nije bio kraj. Play of the day bio je Plenkovićev nasrtaj na zastupnika Nikolu Grmoju, koji mu je konačno otkrio slabu točku.
Grmoja je u pitanju premijeru rekao sljedeće: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila, iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23 o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije. Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da, osim podrške ove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade, da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese”.
Uslijedila je verbalna prepirka, koju je predsjednik Sabora Jandroković prekinuo proglasivši pauzu, no dobacivanja su se nastavila. Okidač je bila riječ anemija, nakon čega Plenković užurbanim korakom kreće prema Grmoji, Miro Bulj mu preprečuje put leđima, iskusnom kretnjom mirotvorca u kafanskim tučama, Goran Beus Richembergh smiruje Grmoju, Pupovac se mota u blizini. Sabornicom se u tom trenutku prolama ženski krik “sramota”, očito vapaj neke revne HDZ-ove drugarice. Što bi se dogodilo da im nije zapriječen kontakt? Bi li Pupovac Grmoju uhvatio s leđa za ruke ili barem za nogu kako bi olakšao pobjedu koalicijskom partneru Plenkoviću? Bi li se Plenković, ojačan tjelohraniteljima koji su ga pratili u pohodu, ipak zastao na pristojnoj distanci i nastavio verbalnu raspravu? Do gigantomahije ipak nije došlo, pa se sada na nekim portalima narod zabavlja nagađanjem što bi bilo da ih nisu spriječili.
Četiri su ponuđene opcije: 1. Grmojina pobjeda nokautom. U tom slučaju bi zastupnik Mosta, ako bi potegao prvi, ispao zlikovac, i okončao političku karijeru a Plenković bi postao parlamentarni mučenik. 2. Plenkovićeva pobjeda nokautom bila bi njegov politički kraj, osim ako ne bi istog dana raspustio Sabor i proglasio diktaturu. 3. i 4. pobjeda Grmoje na bodove ili pobjeda Plenkovića na bodove, ovisile bi o tome tko broji. Po Kuščeviću ili Bačiću, Plenković pobjeđuje bez obzira na to što bi snimka ili stručniji komentatori rekli. Interpretacija plenkista, koju je prvi ponudio vjerni Pupovac, jest kako je Vođa natjerao Grmoju u bijeg. “Neki su imali vrlo hitre noge i nakon junačkih govora vrlo brzo pobjegli s bojišta.”, kaže Pupovac.
Dan kasnije Sunčana Glavak naglašava: “Jučer su verbalne akrobacije Nikole Grmoje završile njegovim bijegom iz sabornice, pokazao se kao slabić”. Dakle, paradoksalno, Plenković se nije želio tući, pa je mirotvorac, ali je istovremeno borbu dobio Grmojinom predajom, tj. bijegom, pa je i najjači. Već sutra će se učvrstiti zaključak da je Plenković najjači čovjek u Hrvatskoj. Tako je to. Ne samo najljepši i najpametniji, već jači i od Filipa Hrgovića. Do 15. 6. 2016. za HDZ-ovce je najjači bio Tomislav Karamarko. I najduhovitiji. A prije njega, da ste ih javno pitali u kameru, najjača osoba i u stand-upu i na parteru bila je Jadranka Kosor. Jednom se igrala utakmica između vodstva HDZ-a i nekakvih lokalnih čelnika stranke. Otezalo se beskonačno s rezultatom 0-0 jer nikako nije padao gol, pa je jedan promatrač rezignirano prokomentirao: oni ga ne znaju dat’, a ovi ne smiju.
Plenkovićevo pucanje je znakovito, čak i ako uzmemo u obzir jugovinu kao olakotnu okolnost. Zašto je inače savršen birokrat, naizgled bez ikakve strasti i ideala, politički sin Mate Granića, prvi put toliko izgubio živce da se zaletio prema oporbenom zastupniku? Putokaz za odgovor “zašto” je ono “na čemu” je izgubio živce. Ostalo je visjeti u zraku jedno neodgovoreno pitanje: Zašto Vlada ne poštuje odluku o osnivanju povjerenstva koje bi pratilo mjerila koje Srbija mora ispuniti u poglavljima 23 i 24, sastajalo se četiri puta godišnje i podnosilo izvješća? Očekivati je da će sada, ne samo Grmoja, već i cijeli hrvatski dio oporbe koji ne misli da treba po naputku iz Bruxellesa tetošiti Vučića i gutati sve ne bi li se Srbiju što prije i bezuvjetno ubacilo u EU, neumorno vraćati na to, za plenkiste očito vrlo frustrirajuće pitanje.
(Večernji list)
