Proteklog vikenda, Jurica Pađen i “Aerodrom” svirali su u Banjaluci nakon nekoliko decenija. Nastup ovog autora i benda iz Zagreba, prisutnog na sceni još od sedamdesetih godina, u gradu pored Vrbasa sa jednakim zadovoljstvom pratio je širok raspon generacija.
Zbog toga je bilo logično da razgovor sa Juricom Pađenom za banjaluka.net počne osvrtom na ovaj koncert, ali i na činjenicu da je održan u netipičnom prostoru unutar tvrđave Kastel, koji su pripremili organizatori manifestacije “Banjalučki Oktobarfest”.
– Utisci sa koncerta u Banjaluci na tvrđavi Kastel su vrhunski. Vidjelo se da je to publika koja zna prepoznati kvalitetu i koja zna što želi slušati. Stvorili su, zajedno s bendom, vrhunsku atmosferu. Što se tiče ambijenta u kojem se svira, on je bitan, ali najbitniji su sudionici događaja – dobar bend i prava publika – kaže Jurica Pađen.
Na banjalučkom koncertu najavili ste izlazak novog albuma za mjesec dana, a „Aerodrom“ je i odsvirao nekoliko pjesama sa te još neobjavljene cjeline. Donosi li ovo ostvarenje iskorak u odnosu na dosadašnji zvuk? Ili odgovor na očekivanja treba tražiti u okviru davne definicije Stonesa – „It’s Only Rock n roll“?
– Drago mi je da na vašem portalu mogu prvi put najaviti ime novog albuma – zvat će se “Dnevni rituali”, sa 13 novih pjesama, a bit će to samo r&r, ali na naš način, u stilu “Aerodroma”. Upravo ovih dana objavili smo na Youtube-u novi video za pjesmu koja najavljuje album, a zove se “Sunce mi se smije”. Nismo htjeli neko pompozno ime za album, sa porukama i savjetima, već kulersko, o nečemu što svatko od nas svakodnevno prakticira, od čitanja novina, preko ispijanja kave, pa nadalje.
U ovom milenijumu, pod vlastitim imenom objavili ste dva albuma sa instrumentalima – „Žicanje“ i „All Stars“. Ako konstatujemo da su nenametljivost i nepretencioznost obilježile vašu karijeru, žalite li, ipak, što niste više potencirali nesporno gitarističko umijeće koje imate?
– Unatoč moja dva instrumentalna albuma, od kojih je “All Stars” dobio i Porina, nikad nisam želio koristiti gitaru da bih pokazivao svoju vještinu i tehničke mogućnosti, već da bih ispričao neku svoju priču. Ako nemaš što za reći, onda se sviranje pretvara u puke akrobacije. Smatram da je u muzici manje često – više.
Prije nekoliko godina, jedan mlađi rock kritičar u Hrvatskoj, ljut zbog tekstova na albumu „Taktika noja“, napisao je da je to „posljednji čavao u lijes Aerodroma“. Ako taj detalj ocijenimo kao krajnje subjektivan, nepravedan i netačan, kako gledate na često nerazumijevanje koje je od starta karijere pratilo vašu relaciju sa ljudima koji vrednuju rock muziku?
– U eri interneta svatko može izraziti svoje mišljenje, nitko ga neće zapitati kakve su njegove kompetencije, tako da mnogi od tih “novinara” traju kraće od prehlade. Sukladne njihovoj “stručnosti” su i njihove analize, gdje pokazuju da im je metaforički način pisanja pjesama velika nepoznanica. Naravno, ima i vrlo kompetentnih novinara, otprilike je kao i u svim profesijama – mali broj ljudi zaista dobro radi svoj posao, ali, opet, ima li itko ko ponekad ne pogriješi? Poslužit ću se anegdotom u vezi s jednim od najpoznatijih kritičara sa ovih prostora, Darkom Glavanom. Kad su izašle “Obične ljubavne pjesme”, napisao je u recenziji da je “Aerodrom” izdao dopadljiv album. Nakon dvije godine, kad je pisao o idućem albumu, članak je počeo riječima – nakon briljantnog albuma “Obične ljubavne pjesme”, “Aerodrom” je izdao novu ploču…
Ne tako davno, ispostavilo se da je Paul Mc Cartney na posljednjem albumu „Egypt Station“ (2018) imao pjesmu „Confidante“ koja frapantno liči na vašu stvar „Samo me draga ne ostavi“ sa CD-a „Izbrisani grafiti“ (1997). Pošto je iz vašeg okruženja Makartnijevom menadžmentu tada upućeno obavještenje o nevjerovatnoj podudarnosti, da li je ta priča imala rasplet ili objašnjenje druge strane?
– Slažem se da je sličnost frapantna, ali još se nitko nije time ozbiljno pozabavio. Upravo ovih dana pokreću se neke veze sa određenim ljudima u Engleskoj.
Pretpostavljam da vas već zamaraju pitanja o saradnji i druženju sa Branimirom Štulićem i periodu kad ste svirali u „Azri“, ali, kako izgleda pokušaj sažimanja vašeg odnosa s njim – od sedamdesetih i osamdesetih, do ne tako davnog momenta kada vam je Džoni, možda i neočekivano, poslao iz Holandije muzički biser „Prijateljska vatra“, objavljen na „All Stars“?
– O Đoniju sam rekao puno toga, između ostalog i da ga jako cijenim i volim. Samo bih želio ukazati da nije on poslao “Prijateljsku vatru”, jer to je moja pjesma. On je u toj pjesmi odsvirao solo na gitari. O njemu zapravo najbolje govori njegov rad.
Na aktuelnim koncertima – u najvećoj mjeri, naravno, baziranim na opusu Aerodroma, Pađen benda i vašim solo izdanjima – s punim pravom odsvirate i poneku pjesmu Parnog valjka, Filma, Haustora… U kakvom sjećanju su vam ostali dani zajedničkih nastupa sa Husom u ranom Valjku i kasnoj Grupi 220, ili sa Stublićem, nesuđenim prvim pjevačem Aerodroma?
– Rad sa kolegama iz bivših bendova ostao mi je u najboljem sjećanju. Bilo je izuzetnih doživljaja i svirki. Sa Husom sam, evo, prije nekoliko dana bio na kavi i super smo razgovarali o mnogim temama. Sa Stublićem sam proveo puno vremena u studiju gdje sam gostovao na njegovim pjesmama. Uglavnom mogu reći da sam sa gotovo svim kolegama ostao u odličnim odnosima.
Na koji način pamtite poznate muzičke face koje su, nakon raspada bivše države, ostale s druge strane granice? Vjerovatno je bilo sjajnih relacija, ali i nadobudnosti, kakvu je osamdesetih pokazao Bregović, nespreman da potvrdi da vam je uputio komplimente za „Običnu ljubavnu pjesmu“?
– Što se tiče Gorana, jednom smo čak zajedno svirali u Beogradu, a na zajedničkim koncertima Grupe 220 i Dugmeta često je dolazio družiti se u našu garderobu, ali možda će i to demantirati…
Koja iz Discipline kičme – sada, nažalost, suočen sa zdravstvenim problemima – svojevremeno je, osim Dugmeta i Katarine, znao navesti, recimo, i Aerodrom ili Zanu, kao oličenje zvuka kojem je on izrazito nesklon?
– Koju sam jednom slušao na koncertu, i bilo je tu puno energije, ali, nažalost, još uvijek ne znam nijednu njegovu pjesmu. Ali, drago mi je da je Aerodrom svrstao u grupu sa EKV-om, Dugmetom i Zanom.
U dva navrata, publika je mogla da vas gleda i u rialitijima, „Farmi“ i „Big Brotheru“. Osim finansijskog momenta, šta su za vas značila ta iskustva? Takođe, kako gledate na dvije krajnosti, kada je riječ o pozicijama s kojih ljudi ocjenjuju takve programe – od nekritičke fascinacije do namćorskog garda i prezira?
– Pa, moje gostovanje u reality-jima bilo je jedno vrlo neobično i suludo iskustvo, a motiv je, uz znatiželju kako ću funkcionirati u tom neprirodnom kontekstu, bio i financijske prirode. U tom periodu gradio sam kuću i smatrao sam da je bolje otići u reality nego u banku po kredit da bih, na primjer, završio fasadu. Mnogi ljudi to gledaju, ali mnogi i kritiziraju. Ali, novac koji se tamo zaradi je pošteno stečen, za razliku od mnogih koji plivaju u lovi koju su stekli otimačinom, širom ex-YU.
Nedavno ste, koncertom u Zagrebu, obilježili 40 godina postojanja „Aerodroma“. Ako „podvučete crtu“ ispod karijere koja je počela još i ranije, smatrate li da je vrijedilo suočavati se tokom svih proteklih decenija sa izazovima bavljenja rokenrolom na ovom prostoru? I susretati „elitiste“ koji ne shvataju da je danas u regionu alternativa postao kompletan rock, a ne samo njegovi pojedini pravci, dok je mainstream čudan hibrid hip hopa i folka?
– Ispravno ste konstatirali da klima u regiji nije nimalo naklonjena rocku. Ukus se dramatično srozao, ali ja sam zahvalan što još uvijek mogu, unatoč tome, nastupati. To me zabavlja i ispunjava, i pri tom dajem sve od sebe, bez obzira na okolnosti. Pa, zar to nije smisao života?
U vrlo zrelim godinama ušli ste u bračne vode i dobili djecu. Da li smo, i u regionu i globalno, došli do tačke kada klasične porodične šeme imaju više veze sa rokenrolom, nego stereotipi koji su se ranije povezivali sa takvim načinom života?
– Ha, članovi gotovo svih najvećih bendova na svijetu su u bračnim vezama sa gomilom djece. To nije otupilo njihovu oštricu, jer, nakon što su se u mladosti istutnjali, imaju više vremena za rad na muzici, nego kad bi svakodnevno bili u potrazi za noćnim provodom, jer čovjeka i to zasiti.
Gdje biste sebe svrstali na skali iz jednog razgovora Dejvida Bouvija i Morisija iz „The Smiths“, koji je, prema tvrdnjama njihovih biografa, tekao tako što je sada već pokojni Bouvi, tokom ručka na kojem su se upoznali, rekao da je „u njegovom životu bilo toliko mnogo droge i seksa, da je pravo čudo što je još živ“, na šta mu je Morisi uzvratio da je „u njegovom životu bilo toliko malo droge i seksa, da je pravo čudo što je još živ“?
– U usporedbi sa Bouvijem i Morisijem, mislim da bih ja mogao biti u zlatnoj sredini.
(Saša Bižić, banjaluka.net)
