Vladimir Ljevar iz Banjaluke je za 37 godina, iako se svojim hobijem počeo baviti slučajno, uspio skupiti kolekciju od oko 500 starih radio-aparata.
“Nisam imao u planu kada sam počeo da skupljam da ću imati 500 komada”, kaže on.
Do toga je, priča, došlo spletom okolnosti, jedan radio-aparat je imao u kući, pripadao je njegovom ocu, a zatim je dobio jedan od komšije i dva kupio.
“Prije je bio jako čest slučaj da se na pijaci, na buvljaku, naleti na stari radio-aparat i odatle potiče većina ove kolekcije. To su buvljaci, prije rata naravno, iz Pančeva, Zagreba Novog Sada i Beograda”, ispričao je Ljevar ekipi Anadolu Agency (AA) u banjalučkom kafiću “Cinema caffe”, u kojem je izložena polovina njegove kolekcije.
Aparati stari i stotinu godina
Izloženi dio kolekcije nije izabran po ljepoti ili starosti, jer svi su napravljeni između 1918. i 1950. godine, a za ostatak kolekcije nije bilo prostora, pa ih Ljevar čuva po podrumima i tavanima.
“Problem skladištenja ovih aparata je što su gabaritni i moraju se čuvati da se ne oštete. S njima moraš kao s malim djetetom”, priča ovaj kolekcionar.
Tačan broj primjeraka u kolekciji nije mu poznat, ali je siguran da ih ima oko 500. Poklanjao ih je i prijateljima koji su ga za to zamolili.
“Imam ih dosta, jedan ili deset mi ne znači, bez obzira što za svaki znam i gdje sam ga nabavio, nisam ih kupovao po 50 ili 100. Žao mi je što nemam veći prostor da ih sve izložim. Ovo je, bez lažne skromnosti, prilično solidna kolekcija, mada znam iz bivše Jugoslavije kolekcionara koji imaju reprezentativne kolekcije”, kaže on.
Decenije skupljanja
Kada se počeo baviti kolekcionarstvom, ovakvi radio-aparati bili su česta pojava na buvljacima.
“Znao sam u Pančevu, gdje je bio najjači buvljak za radio-aparate, da se ne vratim bez pet komada, a sada mogu otići 15 puta da nađem jedan. Nema toga više, sad su već dobro stari i ko ima radio-aparat više ga ne baca”, rekao je on i dodao da ljudi često kupe po jedan ili dva aparata da ih imaju u kući.
Broj primjeraka prema njegovim riječima nije najrelevantniji pokazatelj kvaliteta kolekcije. Naveo je primjer kolekcionara iz Hrvatske koji ima 100 primjeraka, ali pošto se bavi i njihovom restauracijom svi su vrhunskog izgleda i kvaliteta, ali i vrhunske vrijednosti.
Mnoge firme koje su se bavile proizvodnjom drvenih radio-aparata danas ne postoje, Ljevar ima i primjeraka koji su proizvedeni u samo 500 primjeraka za cijeli svijet. S druge strane, dio kolekcije čine i aparati koje su mu donijeli ljudi koji su vidjeli da ih ima mnogo – da ne bace. Kolekcionarstvom se bavi godinama, nekada manje, nekada više, ali se nikada nije odlučio da ih restaurira.
“Oni su uglanom u ispravnom stanju, 80 posto je u ispravnom stanju. Volim ih zato što su lijepi, u stvari oni su meni lijepi, nekom nisu i nebitna mi je njihova funkcija, na kraju krajeva to su radio-aparati koji nemaju ultrakratke talase tako da sadašnja njihova funkcija nije ni bitna”, rekao je on.
Kaže da bi se mogli reparirati i drvena kutija i funkcije, da se mogu nabaviti i rezervne lampe, što je danas prilično skupo, ali njemu to nije ni bio cilj jer ih skuplja zbog njihovog lijepog izgleda.
Govoreći o ulozi radio-aparata u ranijem periodu Ljevar je naveo da su oni bili članovi porodice, prozor u svijet i komadi namještaja.
“Svaki ovaj radio-aparat može da priča priču o sudbini jedne porodice. Svaki od njih je svjedok kojekakvih događanja. Samo on zna šta se dešavalo u toj kući i porodici. Radio-aparat je čudo, zavisi s koje strane mi to gledamo, nije to samo komad namještaja koji je služio da čovjek dobije informacije”, kaže on.
Kao djeca koja razmjenjuju sličice
Govoreći o cijenama radio-aparata, Ljevar je istakao da su oni sada sve rijeđi i sve skuplji.
“Ima primjeraka na kojima se u ovom momentu, kada bi se prodavali putem interneta, može zaraditi pet do sedam hiljada evra. Nema ih puno takvih, ali ih ima”, rekao je Ljevar i dodao da kada je u pitanju kupovina na pijacama bez 100, 200 KM se ne može naći iole očuvan aparat, ali ne rijetki primjerci.
Sarađuje s drugim kolekcionarima, a sebe i kolege poredi s djecom koja razmjenjuju sličice.
“Kolekcionarska praksa, ništa novo, samo što je to malo krupnije, a i mi smo stariji ljudi, pa izgleda malo djetinjasto”, kaže on.
Zajednički problem svih kolekcionara je nedostatak prostora za izlaganje, obzirom da su u pitanju veliki uređaji. Ipak, i dalje postoje mnogi uređaji koje Ljevar nije uspio nabaviti, a volio bi, naročito primjerke iz Amerike kojih je mali broj završio u Evropi.
(Agencije)
